Priopćenje Apostolske nuncijature u Hrvatskoj o konferenciji za novinare đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića u povodu prijavljenoga pedofilskog zlostavljanja u njegovoj arhidijecezi zapravo je javni moralni ukor sa strane Svete Stolice. Ne pamtimo da je Sveta Stolica tako jasno i javno oplela po nekome svom bratu u biskupstvu u Hrvatskoj, koliko god nam memorija seže. Žešće je reagirao jedino Papa kad je ustanovio da su ga biskupi u Čileu pokušali nasamariti u pogledu pedofilskih skandala biskupa Juana Barrosa Madrida, pa ih je sve natjerao da, bez iznimke, potpišu odricanje od dužnosti, a onda je pojedinačno odlučivao čiju će ostavku prihvatiti, a koga pomilovati.
Hoće li i mons. Hranić pretrpjeti neke posljedice? Nuncij je najavio da će informirati nadležni Dikasterij. Nije jasno koji. S obzirom na temu, nadležan je Dikasterij za nauk vjere, a s obzirom na funkciju Dikasterij za biskupe, u kojemu je i zagrebački nadbiskup koadjutor Dražen Kutleša, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.
U Hranićevu slučaju nije se oglasio osobno poglavar Katoličke crkve, nego njegov apostolski nuncij u Hrvatskoj, nadbiskup Giorgio Lingua. Ima hrvatskih prelata koji ne taje svoj izrazito negativan stav spram mons. Lingue. Pretposljednja kap bilo je premještanje mons. Kutleše s metropolitanske katedre u Splitu na dužnost zagrebačkog nadbiskupa koadjutora s pravom nasljeđa poslije neminovnog odreknuća kardinala Josipa Bozanića. Ukor Hraniću je posljednja, no ne mora biti zadnja, kako je krenulo.
Ne treba zaboraviti, prvo, da nuncij zastupa Papu spram lokalnog episkopata i njegove Biskupske konferencije (a tek onda i spram države), te drugo, da nije vjerojatno da bi nuncij istupio motu proprio, bez papinskog odobrenja ili čak poticaja.
Priopćenje – koga zanima – treba pročitati u cijelosti, jer nije nebitna ni njegova ravnoteža, ni redoslijed argumenata Apostolske nuncijature. Važni su elementi da je mons. Hranić formalno poštivao zakone (prilog „formalno“ tu nije slučajan), ali da nije pokazao suosjećanje sa žrtvom, a da u središtu akcije Katoličke crkve mora uvijek biti žrtva a ne eventualni počinitelj, kojega je poželjno razriješiti onoliko dugo koliko je potrebno da se činjenice razjasne.
S obzirom na presumpciju nevinosti, koja vrijedi i u Katoličkoj crkvi, treba spomenuti da je okrivljeni župnik, sada pokojnik, nadbiskupu Hraniću priznao barem jedan čin pedofilskog nasilja. To Nuncijatura ne spominje, ali nije ni presudno.
Presudno je da Papinsko predstavništvo citira Papine riječi 2015 u Philadelphiji: „Duboko mi je žao zbog svih slučajeva kada ste vi ili vaše obitelji prijavili zlostavljanje, a nitko vas nije čuo ili vam nije vjerovao.“
S naše strane podsjetimo da je papa Frane u više navrata rekao da je na sastanku sa židovsko-katoličkom skupinom koja se bavi i proučavanjem zločina pedofilije čuo da se između 42 i 46 posto slučajeva pedofilskog zlostavljanja događa u obitelji žrtve, pa oko 18 posto u svijetu sporta, pa onda u školama, te da 3 posto tih zločina otpada na katoličke svećenike.
„Malo nas je, zar ne?“, ironizirao je Papa i naglasio: „Ne, čak da je i jedan jedini bilo bi katastrofalno, a [podatak o] 3 posto dovodi u zabludu. To je puno. Pa makar bio i samo jedan. I ne smijemo popuštati. U tome moramo biti neumoljivi, to je izopačenost.“
Čini se da je mons. Hranić propustio pročitati taj Papin stav. Ili razmisliti o njemu. Ipak, pogriješio bi tko bi pomislio da je riječ prvenstveno o slavonskom metropolitu i da na njemu priča staje. Ne, ključno je da je Sveta Stolica demonstrirala da više nema popusta. Pa su upozoreni svi prelati, bez obzira na to što privatno misle. I koliko im na živce išao nuncij, sadašnji ili budući, a i sam Papa.