U sjeni Brexita došlo je do neočekivanoga, gotovo kopernikanskog obrata u odnosima Turske i Rusije. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan ispričao se ruskom kolegi Vladimiru Putinu za pogibiju ruskog pilota te ponudio normalizaciju teško narušenih odnosa dviju zemalja.
Prošlo je točno sedam mjeseci (24. studenoga 2015.) od rušenja ruskog zrakoplova SU 24 uz sirijsko-tursku granicu. Avion je srušen turskom raketom, a nakon toga su se odnosi dviju zemalja stropoštali na najnižu točku od raspada SSSR-a, maltene su se počeli gledati preko nišana, ratoborne poruke letjele su preko granica i međusobno su se uvodile bolne ekonomske sankcije. Ruska gradilišta i turske plaže su opustjeli. Turci grade više od 60 posto objekata u Rusiji, među kojima i gotovo sve stadione i infrastrukturu za Svjetsko nogometno prvenstvo 2018., a Rusi su prvi i najizdašniji turisti u Turskoj.
Situacija na Bliskom istoku se komplicirala, a Rusija i Turska upadale su - ne zbog svojih međusobnih odnosa - u sve veću međunarodnu izolaciju pa je bilo samo pitanje vremena kada će i koja strana prva pružiti ruku pomirenja. Učinila je to Turska, a predsjednik Erdoğan, uz ispriku za pilota, Rusiju naziva “prijateljem i strateškim partnerom”. Kremlj suzdržava trijumf, isto kao i u slučaju Brexita, te poručuje da će se normalizacija dogoditi, “ali ne preko noći”. Rusima su se tako u samo nekoliko dana dogodile - bez njihova velikog angažmana i utjecaja, ali i to treba znati - dvije strateški važne, za njih lijepe, stvari na međunarodnom planu. Likuju, ali prave se mirni.
Turskoj je u ovom trenutku bila potrebna promjena. U kratkom vremenu isproducirala si je previše neprijatelja, i to u neposrednom susjedstvu i među zemljama partnerima (Rusija, Izrael), a i odnosi s najvažnijim saveznicima su pali u probleme - sa SAD-om zbog Kurda (Washington Kurde smatra važnom karikom u borbi protiv IS-a, a Ankara ih smatra teroristima) te s Njemačkom zbog nedavne deklaracije Bundestaga o genocidu nad Armencima, što su u Ankari vrlo bolno primili. A nakon Brexita i EU im je fatamorgana.
No, igrati jednog od ključnih igrača u svojoj regiji - ali i znatno šire - a svađati se sa svima, to i nije neka strategija. Ne može Turska biti faktor u Siriji s Izraelom i Rusijom kao utezima. Tako je Erdoğan prvo sredio stvar s Izraelom, koji trenutačno ima sjajne odnose s Moskvom, a sada je pokazao potrebnu zrelost, pragmatično prešao preko nekih populističkih stvari te prebacio lopticu na Putinov dio terena. I čeka. Rusima svakako odgovara da smire tursku frontu s obzirom na to da ih i oni imaju još puno otvorenih (Ukrajina, sankcije).
No, osim tog političkog dijela, Rusija i Turska izgubile su za ovo vrijeme stotine milijuna, pa moguće i milijarde dolara zbog međusobnih sankcija. Osim turizma i graditeljstva, Turci su bili najveći izvoznik voća i povrća u Rusiju (58 posto rajčica i 60 posto agruma), a Rusi su trebali graditi najveću tursku nuklearnu elektranu Akkuyu, vrijednu 20 milijardi dolara. Propao bi im i još jedan strateško-politički projekt - plinovod Turski tok (nakon Južnog toka) bez kojega su Rusi i dalje taoci “ukrajinske plinske rute”. Spominje se i mogućnost da Turska nabavi plin i od Izraela. Dakle, obje zemlje, bez obzira na bildanje mišića (pred svojom javnošću), pokazuju potrebni pragmatizam, pogotovo sada kad je EU uzdrmana. Linija Rusija-Turska-Izrael može postati, smatraju neki analitičari u Moskvi, značajna protuteža EU bez Britanije i SAD-u na Bliskom istoku, a i šire.
Već 1. srpnja turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu dolazi u Soči, u sklopu Crnomorskog trgovinskog foruma, na razgovor s Putinovim šefom diplomacije Sergejem Lavrovom, nakon čega će stvari biti jasnije.