Otkako je 1956. godine stekao neovisnost, Sudan je zemlja koju su obilježili ratovi, nasilje, pučevi i, mogli bismo reći, posvemašnji slom društva i ekonomije u nekoliko navrata.
Prvi građanski rat u Sudanu trajao je 17 godina i završio 1972., drugi je počeo 1983. i završio tek 2005. godine, uz to da je pred njegov kraj, početkom 2000-ih, počinjen i genocid u zapadnoj sudanskoj pokrajini Darfur. Ukupno je u ovim ratovima stradalo nekoliko milijuna ljudi, uglavnom od gladi, a samo je u genocidu u Darfuru pobijeno između 200 i 300 tisuća osoba.
Potom se 2011. zemlja podijelila na Sudan i na Južni Sudan, što je izazvalo nove tenzije i ekonomske poteškoće, budući da je sjever ostao bez naftnih polja koja su pripala novoj državi na jugu. Konačno je 2019. s vlasti zbačen dugogodišnji diktator i optuženi ratni zločinac Omar al-Bašir i nakratko se činilo da bi zemlja mogla ući u razdoblje stabilnosti.
No, nakon samo četiri godine izbio je novi, i dalje aktualni građanski rat u kojem je civilno stanovništvo opet izloženo masakrima, ubojstvima i zvjerstvima u koje je ponekad teško i povjerovati.
Gdje leže korijeni ovih sukoba, kako je došlo do zadnje eskalacije i kako se u ovom ratu isprepliću interesi regionalnih sila, napose Ujedinjenih Arapskih Emirata i odnedavno i Saudijske Arabije, u novoj epizodi podcasta Prva linija govori vanjskopolitički analitičar i stručnjak za Bliski istok Mirko Dautović.
Cijeli razgovor možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlista Prva linija. Tekst s ključnim dijelovima emisije možete pročitati ispod.
Cijelu epizodu podcasta Prva linija pogledajte ispod
- Ja bih ovaj rat nazvao sukobom dvije vojne hunte - obje su zle, ali jedna je vrlo jasno gora od druge. Na taj su se sukob sada "nakačile" i regionalne sile poput Emirata, Saudijske Arabije, Egipta, Katara i Turske, ukratko je ovaj rat opisao Dautović.
Vanjskopolitički analitičar potom je objasnio kako se Sudan razvijao u drugoj polovici 19. stoljeća i prvoj polovici 20. stoljeća, što se pokazalo vrlo važnim za kasniju povijest tog područja i kasnije nastale države.
- Tada je došlo do značajnih promjena u društvu, ekonomiji i administrativnoj organizaciji. Na jugu zemlje klima je značajno drugačija nego na sjeveru, ima više vode, a u Darfuru, na zapadu zemlje, postoji poljoprivredno zemljište, iako ovisno o količini padalina. Samo ime Sudana znači "zemlja crnaca" na arapskom jeziku i to je iz perspektive arapskih zemalja bilo i mjesto s kojeg su nekada uzimali svoje robove, govori Dautović i potom objašnjava koliko je važan bio utjecaj Britanskog Carstva u Egiptu krajem 19. stoljeća.
Utjecaj Britanije
- Oni su tada vrlo brzo modernizirali Egipat, te se elita počela okretati Zapadu. Nakon nekoliko ekspedicija Egipat će preuzeti Sudan i osnovati entitet anglo-egipatski konzorcij Sudan, pod koji potpada cijelo područje današnjeg Južnog Sudana, na primjer. U to vrijeme je vrhovni vladar tadašnjeg Sudana bio osmanski car u Istanbulu, a zapravo su administrativno njime upravljali Britanci. No, njihov dolazak unio je kaos u dotadašnji ekonomski sustav koji je trajao stoljećima, i to tako da su zabranili trgovinu robljem. Sudanska elita koja govori arapski nije to dobro prihvatila, a k tome su ih počeli nervirati i "europeizirani" Egipćani. Zbog toga je došlo do pobune 1881. koju pokreće sudanski lider Muhammad Ahmad "Mahdi". On je poginuo 1885., ali njegova ideja o neovisnom, islamskom Sudanu nastavila je živjeti u Mahdijskom pokretu. Tu postoji i jedan drugi, rivalski red Hatmiyya koji želi surađivati s Egipćanima, jer oni Sudan vide kao kontinuitet doline Nila, govori Dautović.
- Polovicom 20. stoljeća, točnije 1952., Egipat stječe neovisnost, a 1956. njegov čelnik Gamal Abdel Nasser želi potpuno izbaciti Britance iz igre u Sudanu, što znači da raskida konzorcij koji su oni imali zajedno s Egiptom. Time je Sudan zapravo dobio neovisnost. Ovdje je jako važno istaknuti da su tijekom svoje administracije Britanci Sudan podijelili na sjeverne i južne provincije - na jugu su bila crna kršćanska plemena, a na sjeveru muslimansko arapsko stanovništvo. Dakle, u Khartoumu su na čelu britanski arabisti, a na jugu imamo britansku vojsku koja ima totalno antiarapski stav. Oni su iz Južnog Sudana izbacili arapske trgovce i administratore, vrše daljnju kristijanizaciju Sudana i zapravo siju podjelu Sudana koja je 2011. rezultirala s dvije države, objašnjava Dautović i navodi kako je u neovisnom Sudanu vlast u Khartoumu krenula nametati arabizaciju, a onda kasnije i islamizaciju.
Građanski ratovi
Ta podjela na sjever i jug zapravo je bila jedan od presudnih razloga, ako li ne i ključni, za prva dva građanska rata u Sudanu (jedan je trajao od 1955. do 1972., drugi od 1983. do 2005.). Dautović naglašava da su koncepcije plemena koje su Britanci zahtijevali od svojih antropologa da provedu zapravo bile pogrešne, to jest napravljene samo za potrebu njihove administracije.
- Pleme nije fiksni entitet ili pojam kojem pojedinac pripada do smrti. To je vrlo fluidna kategorija, ovisna o kontekstu, o tome gdje se netko našao, s kim je razgovarao i tako dalje. U tom pogledu ta je podjela vrlo slična onome što je Belgija radila u Ruandi i sve ostale kolonijalne sile diljem Afrike - dakle, locirati izvore moći i onda favorizirati razne skupine. Na primjer, ni sami Arapi ne doživljavaju ljude koji se u Sudanu izjašnjavaju kao Arapi kao "čiste" Arape. Tu ima dosta rasizma i jako se gleda na boju kože i sve ostalo, objašnjava Dautović.
Naš sugovornik ističe potom važnost Gaafara Nimeirya, sudanskog časnika koji je 1969. godine u puču preuzeo vlast. Tijekom njegova razdoblja naglasak je bio na pokušaju centralizacije i modernizacije zemlje, ali bez puno uspjeha.
- 1983. on je proglasio Islamsku Državu Sudan i uveo šerijat na teritoriju cijele države, što prvi put uvodi religijsku dimenziju na velika vrata i dodatno nervira jug. To će pokrenuti Drugi sudanski građanski rat, a onda 1989. u novom puču na vlast dolazi Omar al-Bašir. On nije bio dobar vladar, samo je produbio rat na jugu, koji se potom prelio na zapad zemlje, na pokrajinu Darfur.
Genocid
A u Darfuru je ranih 2000-ih godina bio pravi pakao. Od 2003. do 2005. u genocidu je na tom prostoru ubijeno između 200 i 300 tisuća ljudi, a zločini koji su bili počinjeni, od masakra do silovanja kao oruđa genocida, grozni. Pošteđen nije bio nitko, meta zvjerskih napada bile su i žene, i stariji, i najmlađi. Kasnije je 2009. Međunarodni kazneni sud podigao i optužnicu protiv al-Bašira i još nekih ljudi zbog tih ratnih zločina.
- U Darfuru su svi muslimani, tamo nema religijskih podjela. No, ima dosta plemena i etničkih skupina, poput Masalita i Fura, glavnih uz Arape - ali svi govore, velikim dijelom, arapski. Glavni je tu problem, po meni, ekonomski. To jest, pitanje tko koristi zemlju. Imamo seminomadske skupine, koje se identificiraju kao Arapi, a kojima treba zemlja da bi pasli stoku. S druge strane, imamo zemljoradničke zajednice poput Fura i Masalita kojima treba zemljište za poljoprivredu. Znam da uzrok zvuči kao da je iz brončanog doba, ali kad uzmete u obzir velike suše 1997. i 1998., a potom i 2001. u Darfuru, a koje su izazvale i glad, onda je jasno koliko su resursi važni. Spor oko toga za što će se zemlja upotrijebiti izazvao je sukobe među tim zajednicama, govori Dautović.
Tih se godina javljaju i notorne arapske Baggara milicije - Janjaweedi. To su naoružane jedinice koje su prvo koristile konje, a potom i Toyote Hilux, a koje je al-Bašir koristio za svoje ciljeve i puštao ih da u Darfuru rade što žele.
- Oni su izvršili taj genocid, a sukobi u Darfuru će se nastaviti sve do 2020. i biti jedan od uzroka i današnjeg sukoba. Tu na scenu prvi put dolazi i Muhammad Dagalo, poznat danas kao Hemedti, a koji će kasnije kao jedan od gospodara rata Janjaweede usavršiti u pravu paravojsku - Rapid Support Forces - jedna od dva glavna aktera u današnjem ratu.
Podjela zemlje
Nekoliko godina nakon genocida i nakon (formalnog) kraja Drugog građanskog rata, zemlja se podijelila i 2011. Južni Sudan je postao najmlađa država na planetu. I jako važno, pripala su joj i naftna polja na kojima je dotad zajednička država ostvarivala ključni prihod.
- Ekonomija Sudana time je suštinski kolabirala. Iako, nije se ni Južni Sudan usrećio, jer i oni imaju svoje ideološke i plemenske podjele te su i sami u stanju građanskog rata. U svakom slučaju, ta je podjela doprinijela klimanju al-Baširova režima kojeg su konačno srušili prosvjedi 2019. godine. Došlo je do puča u kojem su žene igrale vrlo važnu ulogu, a očekivalo se da će vojska u jednom trenutku predati vlast demonstrantima, to jest nekoj demokratski izabranoj vladi.
No, već dvije godine kasnije vojska je pokazala da nema namjeru predati vlast. Došlo je do novog puča, a koji su proveli general sudanske vojske Abdel Fattah al-Burhan u suradnji s ranije spomenutim Hemedtijem. Njih dvojica će se 2023. naći na sukobljenim stranama recentnog građanskog rata. Ali te 2021. su još surađivali, a Hemedti je tad bio već vrlo ozbiljan igrač koji je iskoristio naklonost ranije zbačenog al-Bašira. Osim što je svoju miliciju pretvorio u "legalnu" paravojsku RSF, koja je funkcionirala izvan državnih struktura, al-Bašir mu je prepustio i upravljanje nad unosnim rudnicima zlata. A povrh svega, i svoje je borce "iznajmljivao" diljem šire regije, od Jemena do Libije.
- Rat je unosan posao, a Janjaweedi su se pokazali kao dobri ratnici u Libiji i na području Zapadnog Sahela. Onda su privukli i pažnju Ujedinjenih Arapskih Emirata koji jako vole koristiti plaćenike. Njih su mogli brzo prebacivati te su Mohamedu bin Zayedu Al Nahyanu, vladaru Dubaija, došli savršeno i ratovali za interese Emirata u Jemenu i Libiji. A kao takva snaga odlično su poslužili i al-Baširu i kasnije al-Burhanu, govori Dautović.
Uloga Emirata i početak novog rata
- No, tu se opet miješaju Emirati, koji su jedna od glavnih točaka trgovine zlatom (ako ne i glavna, op.a.) te su jednom tjedno avioni sa zlatnom rudom letjeli prilično često prema Dubaiju, tamo se ona prerađivala i prodavala kao emiratsko zlato. Tako da je tu Khartoum dodatno oslabio, a Hemedti je vjerojatno pomislio da sve ovo može raditi i bez al-Burhana, objašnjava naš sugovornik.
Konačno, 2023. u travnju počinje novi građanski rat kada je Hemedtijev RSF napao Khartoum. Vrlo brzo uspjeli su izbaciti sudansku (regularnu) vojsku iz glavnog grada, a pritom su uništili i veliki broj vojne tehnike. Tek u ljeto 2025. godine sudanska vojska (SAF) je ponovno preuzela inicijativu i vratila glavni grad.
- Nažalost, do najgore stvari u ovom ratu došlo je krajem listopada 2025. u gradu El Fasheru u Darfuru. On je dvije godine bio pod opsadom RSF-a, dok je mali kontingent SAF-a držao grad i bio opskrbljivan putem zraka. No, u jednom trenutku RSF je dobio nove MANPADS protuzračne sustave, a oko grada počeli su graditi zemljani bedem kako nitko ne bi pobjegao. Krajem listopada grad pada i događa se masakr - ne znamo koliko je ljudi ubijeno, minimalan broj UN-a je 5000. Vjerojatno je u pitanju puno više ljudi, budući da su se na satelitskim snimkama vidjele rijeke krvi i drugi dokazi o masovnim ubojstvima, poput hrpa leševa. Čini se da je RSF naprosto istrijebio stanovništvo grada, tek su neke žene i djeca pobjegli. Ne znam je li itko od muškaraca uspio u tome. Procjenjuje se da je možda ubijeno oko 60.000 ljudi, objašnjava Dautović i dodaje da se od tog pokolja Emirati ne mogu "oprati".
Naš sugovornik ne smatra da netko od saveznika obje strane u sukobu može značajno promijeniti stvari na terenu, barem ne na način da rat bude zaustavljen.
- Velike sile nisu baš nešto prisutne u cijeloj priči. Kina se povukla, EU djeluje samo humanitarno, Amerika nije zainteresirana... Rusija isto više nije tu, oni su koncentrirani na Zapadni Sahel. Sve je prepušteno lokalnim igračima - Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Turskoj, Kataru... Čini se da cijeli ovaj sukob zapravo upada u okršaj Emirata i Saudijske Arabije, a tu ni jedna strana ne djeluje kao da želi popustiti. Sukob između vladara u Rijadu i Dubaiju izgleda je na osobnoj razini, a to znači da se takve stvari onda guraju do kraja, kaže Dautović i zaključuje da je ovo, vjerojatno, "najgori rat na svijetu" trenutno.
- Ukratko, čini se da se na stranu RSF-a kače Emirati, Izrael i general Haftar iz Libije, a na strani SAF-a Saudijska Arabija i Turska. A onda su tu na strani Emirata i Izraela Indija, Pakistan na strani Saudijske Arabije... Regionalne sile sada izigravaju hegemone u koje se regrutiraju ljudi iz sukoba poput sudanskog.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....