Odnosi Tokija i Pekinga naglo su se pogoršali nakon što je japanska premijerka Sanae Takaichi sugerirala da bi njezina zemlja mogla vojno odgovoriti ako Kina pokuša silom preuzeti kontrolu nad Tajvanom. Odgovor Kine na tu izjavu činio se nerazmjerno naprasitim jer je Takaichi praktički ponovila dominantne stavove iz razdoblja svog mentora Shinza Abea, koje povezuju japansku sigurnost s Tajvanom. Uslijedila je prijetnja kineskog diplomata "odrubljivanjem glave", kinesko ministarstvo vanjskih poslova zatražilo je od japanskog veleposlanika u Pekingu razgovor i povlačenje izjave, a Kina je također svojim građanima preporučila da se privremeno suzdrže od putovanja u Japan.
Iako se na prvu činilo da je Takaichi izazvala lančanu reakciju na koju su kineske vlasti odgovorile impulzivno, zapravo se radi o pažljivo kalibriranom odgovoru. Da bismo ga razumjeli, trebamo uzeti u obzir trenutak u kojem se sve dogodilo. Prvo, Takaichi je svoj mandat započela s visokom razinom javne podrške. Njezine odluke da poveća obrambene izdatke na 2 posto BDP-a do kraja godine, kao i njezine ekspanzivne fiskalne i monetarne politike, naišle su na široko odobravanje javnosti. Uz to, njezin prvi bilateralni sastanak s Donaldom Trumpom protekao je prilično dobro, do te mjere da je američki predsjednik nazvao Japan "saveznikom na najjačoj razini".
Sve je to pozorno promatrao Xi Jinping, primjećujući da Japan više ne želi biti "iza kulisa", nego se želi nametnuti kao proaktivni igrač koji sam oblikuje okolnosti vlastite sigurnosti. Japan izaziva posebnu zabrinutost u Kini, gdje postoji kolektivno sjećanje na vrijeme kada je japanska carska vojska napala i okupirala Kinu te tijekom pola stoljeća kolonizirala Tajvan. Ovi događaji predstavljaju bolne trenutke u kineskoj povijesti, poznate kao "stoljeće poniženja". Zbog toga Peking s posebnim oprezom promatra svaki japanski odmak od pacifističke sigurnosne doktrine.
Dvosjekli mač
Međutim, u obzir treba uzeti i kontekst. Kinesko gospodarstvo usporava, nezaposlenost među mladima je visoka, socijalno nezadovoljstvo raste. U takvom okruženju, vanjske napetosti postaju politički korisne. Primjer je pomorski spor s Japanom u proteklom desetljeću: povećani kineski pritisak često nije bio posljedica japanskog ponašanja, nego unutarnjih političkih potreba Kine. Jačanjem osjećaja nacionalnog jedinstva odvraća se pažnja od domaćih problema. Ipak, stručnjak za Kinu Katsuji Nakazawa, koji piše za Nikkei Asia, primjećuje da kineska reakcija ovog puta zapravo i nije bila toliko agresivna kao ranije. Xi, tvrdi on, strahuje da bi pretjerana reakcija bila "dvosjekli mač", odnosno da bi mogla izazvati neočekivane neželjene posljedice, poput protuvladinih prosvjeda ili pogoršanja međunarodnog imidža.
Podsjetimo da je 2012. godine Japan nacionalizirao otoke Diaoyu (u Japanu poznate kao Senkaku), što je izazvalo masovne protujapanske prosvjede u više kineskih gradova. Trgovine i tvornice bile su vandalizirane, ali je vladi bilo lako obuzdati prosvjede jer su bili organizirani upravo na inicijativu kineskih vlasti. No što se dogodi kad prosvjedi izmaknu kontroli kineskih vlasti, doznali smo krajem 2022., kad su diljem Kine izbili prosvjedi mladih protiv strogih covid-restrikcija, a neki su čak zazivali i ostavku Xija. Xijeva administracija je, iznenađena reakcijom, odmah ukinula politiku nulte tolerancije na covid.
Eskalacija nacionalističke retorike kad je u pitanju Japan itekako je korisna za Peking, ali i potencijalno riskantna. Komunistička partija Kine želi je poticati, ali i strogo kontrolirati njezin intenzitet i raspon. Nakazawa napominje da, unatoč oštroj retorici prema Japanu, Peking izbjegava konkretne mjere koje bi direktno pogodile kinesko gospodarstvo. Primjer je zabrana uvoza japanskih morskih plodova, koja u praksi ne znači mnogo jer ju je Kina prvi put uvela još u kolovozu 2023., nakon što je Japan ispustio pročišćenu vodu iz Fukushime u ocean. Kina je tek nedavno ukinula zabranu, ali ju je onda ponovo aktivirala, nakon Takaichine izjave o Tajvanu.
Novo normalno
Sim Tze Wei, dopisnica iz Pekinga za Lianhe Zaobao, primjećuje da bi Kina mogla iskoristiti Takaichinu izjavu i novi val antijapanskog raspoloženja za uvođenje "novog normalnog". Kao odgovor na jačanje japanskih vojnih snaga, Peking bi mogao povećati učestalost pomorskih operacija kroz 110 kilometara dug tjesnac između otoka Yonaguni i Tajvana i ondje trajno proširiti svoju vojnu prisutnost. Tze Wei podsjeća da je nakon japanske nacionalizacije otoka Diaoyu/Senkaku, Kina počela redovito slati brodove u okolne vode i ondje su ostali. Slično je bilo i nakon posjeta Nancy Pelosi Tajvanu 2022., kada je PLA pokrenula opsežne vježbe i potom nastavila održavati pojačanu vojnu aktivnost oko otoka.
Lingling Wei u Wall Street Journalu piše da se kineska strategija sastoji od dva plana. Plan A cilja prisiliti Tajvan na kapitulaciju bez ispaljenog metka, čineći položaj otoka ekonomski, diplomatski i psihološki nepodnošljivim za život. Plan B predviđa vojno preuzimanje, iako analize CSIS-a pokazuju da Peking u 23 od 24 ratna scenarija ne bi uspio vojno zauzeti otok. Jedini uspješan scenarij je da Japan onemogući SAD-u korištenje svojih vojnih baza jer bi to značajno smanjilo operativnu učinkovitost američke vojske. Zato je za Tajvan važno da Japan održava dobre odnose s Washingtonom, premda Trumpova nepredvidljivost i mogućnost da stavi ekonomske interese ispred zaštite Tajvana zasigurno izazivaju određenu nervozu u Taipeiju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....