TITO I STALJIN

Sukob koji je stvorio prvog komunističkog protestanta

Profimedia

Danas si predsjedavajući međunarodnog mirovnog kongresa ogromnih pacifističkih masa za koje tvrdimo da nas ima nekoliko stotina milijuna, a sjutradan si čivutska špijunska bagra na vješalima, osuđena na smrt kao kriminalac! Danas si Marty, heroj pobune francuske crnomorske flote, simbol revolucije, da bismo te sutra proglasili odmetnikom i špijunom...” Nabrajao je tako Miroslav Krleža pišući o sukobu male i rubne zemlje Europe i kolosa koji je 1945. zavladao s pola Europe i postao centar kakav je uvijek, sve do danas, Moskva željela biti. Rusija u sebi ima ugrađenu mesijansku ideju; svaka konkurencija ili neposlušnost s rubova onoga što se smatralo sovjetskim ili ruskim teško se trpjelo.

Sukob Tita i Staljina, razmjena pisama u kojima su sovjetski političari hvalili Andriju Hebranga, kudili Vladimira Velebita, sumnjičili, prigovarali, nastojali razlomiti Komunističku partiju Jugoslavije, trajao je već mjesecima, ali sve do početka ljeta 1948. nije bio javan. Eruptirao je na Vidovdan, na dan atentata u Sarajevu, 28. lipnja 1948., kada je u Bukureštu objavljena Rezolucija Informacijskog biroa komunističkih partija. Borba je odmah tiskala dokument i obrazloženje KPJ. Tito se povukao u Zagreb, u Vilu Pongrac u Visokoj. Započeo je time najvažniji događaj nakon kapitulacije Japana u rujnu 1945., kako su pisali američki diplomati.

Ni saveznika, ni zapadnjaka

KPJ i Tito za svoju su odanost, žestinu u odnosima sa Zapadom, odbijanje Marshallova plana i smjernost bili nagrađeni izborom Beograda za sjedište Informacijskog biroa. KPJ je bila najodanija i Svesaveznoj komunističkoj partiji (boljševika) najsličnija organizacija. Tito je bio istinski popularan na Istoku Europe. Potom je došlo do udara, izolacije, katastrofe. Jugoslavija je odjednom bila okružena isključivo neprijateljskim državama. Odjednom se više nije moglo računati na dojučerašnje saveznike, a sa svim zapadnima odnosi su bili zaoštreni. Potpora Titu i vodstvu nije bila unisona i bili su različiti oni koji su očekivali da bi ljeto 1948. moglo biti posljednje Titovo ljeto na vlasti.

“Mase so dale spontano absolutno prav CK-ju”, govorio je u Ljubljani na sastanku partijskog vrha republike Boris Kraigher, malo poslije Rezolucije. Paziti je trebalo jedino na kolebljivce, one koje misle da je “zdaj prišla za njih prilika”. Takvih je bilo među bivšim političarima, svećenicima, a protiv Partije se koristila i činjenica da su neki mislili kako je KPJ postala partija kulaka. U Crnoj Gori bio je velik broj onih koji su stali uz Staljina ili se barem kolebali. Jednako velik bio je i broj čuvara Crnogoraca na Golom otoku koji je od rujna 1948. bio mjesto gdje se staljinizam “liječio” staljinizmom.

Staljin je uzalud pokušavao srušiti Tita. Tita nije niti postavio na vlast, ali svi drugi u zemljama “narodne demokracije” došli su do moći zahvaljujući sovjetskim tenkovima. Sada su se micali svi koji su bili titoisti. Tako je odlazak ministara i visokih političara Rudolfa Slanskog s još trinaestoricom u Čehoslovačkoj, Laszla Rajka u Mađarskoj, Koci Xoxe u Albaniji, Ane Pauker, Vasile Luca, Lucretiua Patrascanua u Rumunjskoj, Wladislawa Gomulke u Poljskoj i Trajča Kostova u Bugarskoj pokazivao svu dubinu promjena u Europi. Bila je to čistka onih koji su podsjećali na Jugoslavene, koji su bili više nacionalni, a manje podređeni Sovjetima. Izbacivanje Jugoslavije iz IB-a učvrstilo je i u staljinističko more pretvorilo cijelu Istočnu Europu. Umjesto da bude prvi koji je pao, Tito je postao parija, renegat, prvi protestant komunističkog svijeta. Zapad, svoj sumnjičavosti unatoč, spremno i brzo prihvatio je priliku.

Kada je 1. srpnja 1948. sovjetski ambasador u Beogradu nekadašnjem kraljevskom diplomatu, a sada šefu diplomacije Stanoju Simiću rekao kako je jugoslavenski tisak “pun uzbudljivih stvari”, diplomat je odgovorio kako je tisak “izraz stvarnosti koja je uzbudljiva”. Simić je branio jugoslavensku poziciju, ali je brojao posljednje dane na visokoj dužnosti. Dotad su u diplomaciji brojni bili kadrovi iz kraljevskog vremena ili visoki diplomati iz građanskih krugova. Sve se počelo mijenjati jer je strah i opsadno stanje djelovao na pojačanu militarizaciju, traženje pouzdanika, provjerenih kadrova. Događao se tako paradoks da je zapadna potpora održala borca protiv Staljina koji se borio staljinističkim metodama. Uskoro, prostor slobode u Jugoslaviji se doista proširio.

Dolazak u Budimpeštu

Ono zbog čega je Tito najprije bio hvaljen, sada je na Istoku napadan. U procesu protiv Rajka 1949. optužili su ga kako je dolazak u posjetu Mađarskoj 1947. “bio sličan ulazu jednog pobjednika u Budimpeštu”. Moša Pijade zabavljao se u knjižici “Veliki majstori licemjerja” i pitao jesu li pobjednici u Budimpešti, dakle Sovjeti 1945., bili “pozdravljeni slično kao dolazak druga Tita?” Krleža je napisao kako se “... u toj gruzinskoj zbrci oko Tita... kao negacija Apsolutne Ideje pojavio princip Apsolutnog Staljinizma” koji “ti naređuje... da izjaviš, da žališ što si mislio sve ono što nijesi mislio, i da žališ što si uradio sve ono što nijesi uradio, da bi se tako pokazalo, kako nijesi nikakav junak nego kukavelj, i kako nijesi poštenjačina, nego pronevjeritelj i nijesi revolucionar nego bijedna kreatura...” Staljin je od socijalističkog pokreta stvarao “bezidejnu mehaničku lutku koja kopa grob svemu što se zove socijalistička logika”.

Krleža, Tito i najbliži suradnici bili su posve precizni u dijagnozi onoga što se događalo. Izlaz iz krize nije bio pravocrtan. Peti kongres KPJ u Beogradu, održan u kontroliranim uvjetima, unutar vojnog kompleksa, bio je planiran da da potporu Titu, ali još nije značio osudu Staljina. Optužbe iz Moskve pale su vrhu i državi “strahovito teško”, govorio je Tito. Ljudi su umirali sa Staljinovim imenom na usnama, ali iluzije nisu bile razlog za sram. Bile su znak vjere u “napredak i socijalizam”, a socijalizam nikada nije prestao biti vodeća ideja Tita i jugoslavenskog vodstva. Puno toga se ipak moralo promijeniti, pa tako i način na koji se vidi i gradi socijalizam. Promjene koje su se zbile jer je Staljin odgurnuo Jugoslaviju, bile su jednako važne kao i pobjeda u Drugom svjetskom ratu. Zapravo, Jugoslavija bi se nakon poraza Hitlera obnovila na ovaj ili onaj način. Ispasti iz zagrljaja Moskve i ostaviti na vlasti Komunističku partiju bilo je mnogo veće iznenađenje i 1948. je promijenila svjetski komunizam, promijenila je odnose u Europi, otvorila je mogućnost da Amerika financira socijalističku državu.

Iznutra se Jugoslavija izmijenila još dramatičnije. Trebalo je izdržati udarce na granici: do Staljinove smrti, od donošenja Rezolucije uhićeno je 713 komandosa, a 337 ih je ubijeno. Danas bi se takvi diverzanti vjerojatno zvali teroristima. Ukupno je ubijeno 24 jugoslavenska graničara, 12 civila. Incidenata koji su se mogli opisati ozbiljnima bilo je ukupno 142. Neki su smatrali da je glupo, nemoguće, nepotrebno ući u sukob sa Staljinom. Dio je volio Ruse više od Tita. Dio komunista smatrao je kako je riječ o još jednom iskazu nacionalizma, ovaj put jugoslavenskog, koji se protivi idejama proleterske solidarnosti i internacionalizma. Ti nisu prošli dobro.

Tako je u Europi stvorena država koja je sve do kraja hladnog rata bila drukčija i koja je ostala socijalistička, a nije postala zapadna, iako ju je Zapad financirao. Činjenica da se poslije nekog vremena slobodno putovalo na Zapad, radilo na Zapadu, da su se vozili zapadni automobili i pila Coca-Cola, da su filmovi bili holivudski, a Jugoslavija nastupala na natjecanju za Pjesmu Eurovizije, kao jedina socijalistička država, posljedica je otpora Rezoluciji IB-a. Zbog ove su promjene hrvatski umjetnici lansirali Eksperimentalni atelje 51, a crtić “Veliki miting” Waltera Neugebauera ismijavao je Staljina i Envera Hoxhu. Isto tako, sve ovo bio je razlog da su jugoslavenski mornari u Odesi mogli s brodova na kopno, kao oni iz Istočne Europe, ili da je u Moskvi održavana matematička olimpijada za mlade iz zemalja socijalističke Europe i Jugoslavije - a tako se zvala - što je sve posljedica drukčijeg položaja države koja je bila socijalistička, ali više nije bila u Lageru.

“Tito se vrlo ružno ponaša”

Za Sovjete je sve bio jednako šokantno. Među prvima vjerojatno se najviše iznenadio Nikolaj Tihonov, pjesnik, autor “Stihova o Jugoslaviji”. Tihonov je za knjigu trebao dobiti Staljinovu nagradu za poeziju. Sam Staljin morao je presuditi. “... Stihovi su sasvim u redu, ali ne možemo ih nagraditi, jer se Tito u posljednje vrijeme ružno ponaša. Ružno se ponaša. Jako ružno... rekao bih neprijateljski...”, prisjećao se Konstantin Simonov Staljinovih riječi. Potom su slijedile zabrane. Ništa o Jugoslaviji što je bilo pozitivno ili napisano ranije, gdje se hvalila kao zemlja “narodne demokracije”, nije moglo u javnost. Čak je i “Bura” Ilje Erenburga, koja je 1948. dobila Staljinovu nagradu, godinu dana kasnije povučena, zabranjena, jer je pozitivno spominjala partizane iz Jugoslavije. Onda je krenula kampanja difamiranja, ismijavanja. Tito kao nacistički maršal Göring, Tito kao sluga Zapada, čovjek koji nastoji biti kao Napoleon, pažljivo “stišćući uz noge tipičnu “slabost velikoga čovjeka” - psa”.

Najviše je isprva morao biti iznenađen sam Staljin. On koji je pomicao svjetove, činio da čitavi narodi promijene obitavališta, pobijedi Nijemce, koji je od svjetskog parije postao jedan od Velike trojice, sada se morao obračunavati s liderom koji ga je tako dugo obožavao. Bit će dovoljno da maknem malim prstom i Tito će biti gotov, govorio je suradnicima. Detalj je 1956. u čuvenom Tajnom referatu prepričao Nikita Hruščov koji je činio sve da vrati odnose na stanje prije Rezolucije. Staljin je bio u krivu i razmjerno brzo je zaključio kako je KPJ najbolja partija nakon SKP(b). Borba svejedno nije prestajala. Osim cenzure, započela je obostrana kampanja najsirovije propagande.

“Plan masovne agitacije u borbi protiv Kominforma” iz 1949. jasno je propisivao kako se sve treba ismijavati Sovjete. Propisivale su se parole na prvomajskim paradama, a govor Milovana Đilasa 1952. u Zagrebu, na kongresu Partije na kojem je ona 1952. promijenila ime u SKJ, Staljina je uspoređivao s Džingis-kanom. Doduše, ni nakon što su odnosi 1955. počeli postajati bolji - “Mi smo sa Sovjetskim Savezom i po njegovoj želji i na njegovu inicijativu normalizovali naše odnose. Kad je Staljin umro, novi sovjetski rukovodioci su vidjeli da je Sovjetski Savez, blagodareći Staljinovim ludostima, došao u vrlo tešku situaciju, u ćorsokak, kako u spoljnoj politici, tako i u unutrašnjoj, a svojim popovanjem i forsiranjem njegovih metoda i u drugim zemljama narodne demokratije” - govorio je Tito u Puli 1955., sumnje nisu prekinute. Staljinovo “ludovanje” Hruščov je osudio tri godine poslije odlaska Vožda.

Stanje se pokvarilo

Promjene 1955. i 1956., Beogradska i Moskovska deklaracija, postale su temelj međusobnih odnosa Moskve i Beograda. Svaki dokument koji je od 1956. potpisivan između SSSR-a i Jugoslavije, pozivao se upravo na te dvije deklaracije. Bio je to zalog samostalnosti u odnosu na sovjetski hegemonizam i podsjećanje da se Tito nije poklonio, nije “posuo glavu pepelom, pokajao, pomolio pred nepogrešivim Sinodom, priznao autokratsku volju aristokratskog moskovskog centra”. Jedan takav centar komunizma postao je on sam. Zemlja koja je bila rubna, nevažna, teško upravljiva, 1948. je pobijedila i dobila na težini, a njezin vođa trijumfu iz rata protiv Hitlera i Mussolinija dodao je uspješan otpor Staljinu. Bilo je to dovoljno za mjesto u povijesti, ali i osnova za druge politike i savezništva koja su od Jugoslavije učinila zemlju koja je balkanskim narodima (i onim jugoslavenskim narodima koji su dijelom srednjoeuropske uljudbe - a ti su baš Jugoslaviju uglavnom vodili) dala na osjećaju posebnosti.

“Kako stoje stvari oko nas? Ima već više od trideset godina kako stvari oko nas, moglo bi se reći, ne stoje dobro, a za ovih posljednjih nekoliko godina, stanje stvari u svijetu sasvim se pokvarilo”, pisao je Miroslav Krleža. Ovu rečenicu teško da bi trebalo parafrazirati na sedamdesetu obljetnicu famoznog sukoba Tita i Staljina. Danas su Sovjeti opet samo Rusi, ali bankovni su i energetski interesi sredstvo prisutnosti više nego ideologija. Danas političari i ideologije nisu kao prije 70 godina. Nisu tako snažni i izbrušeni.

Ništa o 1948. ne čujemo u javnom prostoru danas. Najmanje je to zbog straha od ruskih vjerovnika u našim poduzećima ili možda da ruski veleposlanik ne odjene uniformu Ministarstva vanjskih poslova. Rusi u svemu više nisu bitni. Bitan je jedino naš najuspješniji političar svih vremena. Kako govoriti o 1948. a ne spomenuti da je izbor bio između Staljina i Tita? Kako tu izabrati Staljina? Možda bi se više moglo govoriti o Golom otoku, ali kako opet kod nas govoriti o mjestima stradanja na kojima su Hrvati bili u manjini? Kako se unutar hrvatske nacionalističke paradigme na ova dva temeljna pitanja ne može dati zadovoljavajući odgovor, bolje je o svemu šutjeti. Jednom će se već pronaći društvo ili NGO koji će sve relativizirati ili će još vladati zaborav, iako je jugoslavenska 1948. jedan je od najvažnijih događaja naše cjelokupne povijesti...

*Autor je redovni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Izdvajamo