Armenci i Azerbajdžanci prošle jeseni bili su bliže nego ikad povijesnom dogovoru o autonomnoj regiji Gorski Karabah. Dvije godine ranije ove susjedne zemlje posljednji su put ušle u rat oko te enklave s većinskim armenskim stanovništvom. Međutim, baš kada se činilo da bi moglo doći do golemog napretka, a enklava koja je jednostrano proglasila nezavisnost početkom devedesetih mogla prihvatiti ostanak u Azerbajdžanu, sa zajamčenim pravima armenskoj manjini, pojavio se Ruben Vardanjan. Portal Politico ocjenjuje toga ruskog biznismena rođenog u Erevanu kao osobu sumnjivih namjera.
Trenutak u kojem se pojavio svakako je sumnjiv. Iz Armenije je otišao sredinom 80-ih i otada živio u Rusiji vješto se penjući u svijetu biznisa. Najveći zamah doživio je za vrijeme tzv. gangsterskog kapitalizma, nakon rušenja Sovjetskog Saveza. Njegova profesionalna karijera donijela mu je nadimak "oca ruske burze". Naime, kalio se u investicijskom bankarstvu prije nego što je postao član upravnih odbora nekih od najvećih ruskih kompanija.
Kako je postao tako utjecajan?
A onda se iznenada odrekao ruskog državljanstva i prošlog studenog doselio u Karabah. Tamo je postao de facto premijer regije. Jedan od razloga preseljenja zasigurno su bila dva neaktivna rudnika zlata proradila samo nekoliko tjedana nakon njegova dolaska. Azerbajdžan je tada trebao započeti razgovore s armenskim vodstvom u Karabahu, a ono je slalo signale da priznaju da njihova budućnost leži u statusu zaštićene manjine unutar Azerbajdžana, piše Politico.
No, nakon što se Vardanjan nametnuo kao vođa, njihov je stav postao opstrukcijski. Zbog toga raste zabrinutost da bi Vardanjan mogao svoj utjecaj iskoristiti da okrene mišljenje javnosti protiv mira. A to nije u interesu ni Bakua ni Erevana. Pitanje koje se postavlja je kako je Vardanjan odjednom postao toliko utjecajan u Karabahu i tko mu je pomogao doći do te pozicije?
Dvije glavne regionalne sile aktivne na južnom Kavkazu su Turska i Rusija. Prvi je čvrst saveznik Azerbajdžana, a drugi tradicionalno podupire Armeniju. Međutim, premijer Armenije Nikol Pašinjan javno je kritizirao ruski vojni savez - Organizaciju ugovora o kolektivnoj sigurnosti - jer njegovoj zemlji nije pružila dovoljnu potporu. To se čitalo kao neizravna kritika Kremlja.
Vardanjan s druge strane ima dobre veze u Moskvi, koja Južni Kavkaz gleda kao čvrsto u svojoj sferi utjecaja. Nema sumnje da je Vardanjan čovjek Kremlja, kao i svi ruski poduzetnici kojima posao ide, a i ukrajinska vlada to je prepoznala kada je protiv njega uvela sankcije, piše Politico.
Opasan presedan
Još od sukoba 2020. godine u Karabahu su stacionirane ruske mirovne snage nakon što je Moskva bila posrednik u okončanju tadašnjeg sukoba. Trenutačno ruske mirovne snage patroliraju Lachinskim koridorom koji povezuje Karabah s Armenijom, a riječ je o ruti koju Vardanjan koristi za izvoz svojih ruda. Ali, dok opljačkano zlato vjerojatno neće biti dovoljno da potopi mirovni proces, Vardanjanove akcije postavljaju opasan presedan, ocjenjuje Politico.
Postoji ozbiljna opasnost da bi zlonamjerni akteri mogli iskoristiti najnovije okršaje vezane uz rudnik zlata - Azerbajdžanci ga smatraju krađom - i da bi vojnici, plaćenici i nagazne mine uskoro mogli slobodno početi preplavljivati regiju. To bi značilo potencijalnu novu eskalaciju, i da je sav diplomatski napor pao u vodu. Scenarij, upozorava Politico, nije uopće nemoguć.
U armenskoj administraciji mnogi su pojedinci rođeni u Karabahu i protive se miru kojim bi ta regija ostala dijelom Azerbajdžana. Mnogi od njih su bili sudionici rata. Odluči li se Rusija sabotirati mirovni proces, mogla bi ih iskoristiti da provede svoj cilj. Oružani sukob nije u interesu Moskve, ali nije ni mir. Rusiji najviše odgovara zamrznuti sukob gdje se napetosti mogu pojačavati i smanjivati po nalogu Kremlja.