SVE IZVJESNIJI TRIJUMF MARINE LE PEN, POVRATAK FRANKA, TRUMPOV IGNORANTSKI STAV... Hoće li se eurozona stvarno raspasti i slijedi li krah eura?

Politička neizvjesnost, teoretski moguća pobjeda Marine Le Pen koja zagovara povratak franka na skorim predsjedničkim izborima u Francuskoj i ignorantski stav nove američke administracije prema institucijama EU, zaoštrili su pitanje hoće li se europodručje raspasti.

Pitanje se postavlja i u domaćoj javnosti, nakon što je žustrije počela rasprava o mogućnosti odnosno potrebi da Hrvatska uvede euro. Dio komentatora priklonio se stavu da Hrvatska ne treba uvesti euro, jer ga uskoro neće biti.

U raspravama ove vrste najlakše se prikloniti navodno razboritoj strategiji čekanja. Ali, čekanje ima svoju cijenu. Stoga treba pažljivije vagati koristi i troškove.

Vaga pokazuje da bi europodručje moglo još dugo opstati. Troškovi raspada mnogo su veći od koristi. No, čak i ako bi došlo do raspada monetarne unije, pred malu i otvorenu zemlju kao što je Hrvatska postavilo bi se pitanje s koje strane vatrene linije želi stajati u tom povijesnom trenutku: bliže vezana uz jezgru financijske stabilnosti koju predvodi Njemačka, ili u području valutnih kolebanja koje su kroz povijest nastanjivale zemlje europskoga juga, s Grčkom kao endemičnim slučajem valutne nestabilnosti?

Korist od raspada europodručja

Nakon prvih deset godina velikoga uspjeha eura, kriza u Grčkoj otvorila je pitanje smisla postojanja europodručja. Kako je moguće da tako različite države kao što su Njemačka i Grčka imaju istu valutu? Ne bi li Grčka izašla iz krize da vrati drahmu i dopusti da njena vrijednost padne? Isto možda vrijedi za još neke zemlje europskoga juga.

Pitanje je nalik onome koje se povremeno postavlja u domaćoj javnosti: je li kuna precijenjena i ne bi li Hrvatska ubrzala rast i zapošljavanje da vrijednost kune prema euru padne? Logika je krajnje jednostavna: jeftinija domaća valuta znači da bi izvoznici zaradili više i više ulagali i/ili se našli u prigodi jeftinije nuditi svoje proizvode i usluge u izvozu, te tako povećati proizvodnju, dok bi uvozni proizvodi bili skuplji, pa bi se umjesto proizvoda i usluga iz uvoza više kupovalo domaće.

Nekoliko uvjeta mora biti zadovoljeno da bi se takav scenarij uistinu dogodio. Cijene i plaće u zemlji nakon pada vrijednosti valute ne smiju reagirati prema gore. Na tržištu kapitala i rada mora biti puno neiskorištenih resursa koji se mogu brzo ubaciti u pogon. Na tržištima finalnih dobara cjenovna konkurencija mora biti važniji faktor od inovacija i kvalitete. Drugim riječima, valuta mora biti ozbiljno precijenjena, tako da pad njene vrijednosti vodi prema ekonomskoj ravnoteži uz veću razinu zaposlenosti.

Netom objavljena studija istraživačkog odjela Deutsche Banka pokazuje da historijski odnosi cijena među zemljama članicama europodručja ne pokazuju velika odstupanja od ravnoteže. Analitičari Deutsche Banka uzeli su u obzir dugoročne odnose cijena među državama iz razdoblja koje je prethodilo uvođenju eura, 1980. - 1998. Promatrali su promjene cijena od tada do danas i zaključili da u europodručju nema većih odstupanja od ravnoteže. Točnije, ona se kreću do +/- 10% ili 15% u ekstremnim slučajevima. No, povijesno gledano, i tih 10-15% nisu značajna odstupanja čijom bi se korekcijom mogli rješavati dugoročni razvojni problemi pojedinih zemalja. Koristi od raspada europodručja, koje proizlaze iz prilagodbi tečajeva i cijena, mogle bi biti razmjerno male.

Troškovi raspada europodručja

S druge strane, analitičari smatraju da bi troškovi bili izvjesni i veliki. Došlo bi do smetnji u sustavu međunarodnih plaćanja. U europskom bankovnom sustavu, koji je dostigao vrlo visok stupanj integracije, pojavile bi se raspukline. Tokovi kapitala među državama bi se smanjili, vjerojatno za dulje vremensko razdoblje. Nove valute na jugu mogle bi doživjeti ozbiljan pad, sve do dramatičnih 70%, koliko procjenjuju za Portugal.

S obzirom na smanjenu mogućnost koordinacije ekonomskih politika u slučaju raspada monetarne unije, velike promjene odnosa valuta imale bi još tri negativne posljedice. Prvo, poremećena očekivanja i neizvjesnost u pogledu funkcioniranja novih institucionalnih i političkih odnosa pogodovale bi buđenju inflacije i daljnjoj deprecijaciji valuta. Životni standard građana bio bi ugrožen. Zbog toga je upitno bi li buduća njemačka valuta uopće aprecirala nakon raspada. Bančini istraživači procjenjuju da bi vrijednost košarice novih valuta predvođenih novom markom pala u odnosu na dolar. Drugo, sve zemlje koje su uvele euro, osim Grčke, uživaju nesmetan pristup financiranju kod Europske središnje banke koja prihvaća njihove državne obveznice kao zalog za monetarne operacije. Procjena je da bi samostalne nacionalne središnje banke mnogih država imale manji kapacitet za refinanciranje od sadašnjeg u okviru europodručja. U njemu mnoge zemlje na neki način posuđuju njemački monetarni kapacitet. Treće, neizvjesnost i rizik doveli bi do povećanih kolebanja tečaja i cijena što, dokazano je, ometa međunarodnu razmjenu (pod pojmom međunarodna razmjena ovdje se misli na trgovinu među zemljama članicama).

Svijest o troškovima raspada prilično je raširena, ne samo u poslovnom sektoru i među stručnjacima, nego i među građanima. Kada je Syriza preuzela vlast u Grčkoj prije dvije godine, građani su poručili da žele manji dug, ali ne i povratak na drahmu. Velika je većina svjesna da pojednostavljena logika “slabija valuta - veći izvoz - manji uvoz”, predstavlja samo manji dio valutne problematike. Građani južne Europe pamte padove valuta od 1971. do devedesetih godina prošloga stoljeća i zaključuju da im povijesno slabije drahme, lire i pesete (dinari?) nisu donijele mnogo toga dobroga. Iz istog je razloga upitno koliko će se Marine Le Pen politički isplatiti inzistiranje na razbijanju europodručja. Protukandidat zasad vodi u anketama.

Što će Hrvatska?

Uvođenje eura je proces u kojem se ništa ne događa preko noći. Pristupanje traje godinama u kojima treba zadovoljiti uvjete. U prvoj fazi pristupanja domaća valuta se veže uz euro u okviru Europskog tečajnog mehanizma u kojem može fluktuirati +/- 15% oko središnjeg pariteta. +/- 15% je puno širi dopušteni raspon varijacije tečaja od raspona varijacije kune prema marki ili euru od 1994. naovamo. Realno, HNB vjerojatno neće koristiti cijeli raspon mogućega intervala.

Ako se europodručje raspadne u razdoblju boravka Hrvatske u europskom tečajnom mehanizmu, jače ili slabije vezanje uz čvršću valutu bit će korisno u razdoblju rizika i neizvjesnosti koje će tada nastupiti. Naime, europodručje se nikada neće raspasti na nacionalne monetarne sustave. Njemačka marka je kroz povijest bila stožerna valuta za Austrijance, Nizozemce i mnoge druge europske narode. Sada taj blok obuhvaća i tri baltičke zemlje, Slovačku i Sloveniju. U slučaju raspada, i preostale srednjoeuropske zemlje koje još nisu uvele euro (Češka, Poljska, Mađarska) orijentirale bi se prema tome što radi Bundesbank, a ne prema tome što rade centralni bankari u Ateni, Parizu ili Lisabonu. Prema tome, u scenariju raspada postavlja se pitanje želi li se Hrvatska orijentirati prema najmanje desetak europskih zemlja s kojima ima i najveći dio razmjene, ili se želi upustiti u južnjački valutni eksperiment koji - povijest 20. stoljeća je već pokazala - na dugi rok nikome nije donio ništa dobro. Da je slabija valuta panaceja, onda bi deprecijacije iz prošloga stoljeća učinile Italiju, Grčku, Portugal i druge zemlje juga perjanicama konkurentnosti, a ne predvodnicima gospodarskih problema.

Naizgled zvuči paradoksalno, ali upravo zabrinutost da bi se europodručje moglo raspasti upućuje na to da Hrvatska ne treba odustati od uvođenja eura. Monetarna unija i u slučaju malo vjerojatnog raspada sadašnjega aranžmana opstat će u nekom obliku. Monetarna orijentacija Hrvatske prema jezgri europske financijske stabilnosti može pružiti zaklon i u slučaju malo vjerojatne promjene aktualnog aranžmana monetarne unije.