Nakon što je eksplozija prošlog vikenda uništila dio Kerčkog mosta, predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin naredio je da se Ukrajinu ima zasuti dalekometnim projektilima. Na pameti mu je bilo samo jedno - ponovno preuzimanje inicijative u ratu u Ukrajini, konfliktu koji traje više od 230 dana i čiji se kraj ne nazire.
Međutim, politolog i stručnjak za rusku obavještajnu zajednicu Mark Galeotti u tekstu za The Times tvrdi da je ta nova Putinova taktika pokazala da se ruski predsjednik uhvatio u niz od sedam zamki - što vojnih, što političkih - koje si je sam postavio.
Zamka na bojištu
Na mjesto zapovjednika ruskih snaga u Ukrajini general armije Sergej Surovikin, poznat i kao "general Armagedon", postavljen je prije osam dana. Riječ je o kompetentnoj i nemilosrdnoj osobi koja je tijekom rata u Siriji nadgledala zračne napade na sirijske gradove. Novi zapovjednik, međutim, ne može puno toga promijeniti. Ukrajinci trenutno imaju inicijativu i njihove će snage ove posljednje jesenske tjedne iskoristiti kako bi osvojili što više prostora, pogotovo u Hersonskoj oblasti na jugu zemlje. Nedavno mobilizirani, ali neobučeni i nemotivirani ruski rezervisti polako stižu na bojište. U najboljem slučaju, oni Ukrajincima neće dopustiti da probiju ruske obrambene linije. Od njih se ne može očekivati da će pokretati nove ofenzive. Ruska vojska gotovo da uopće neće profitirati od raketiranja ukrajinskih gradova već će samo potrošiti zalihe municije koje su svakim danom sve manje i koje će teško obnoviti. Umirovljeni general i zastupnik u ruskom parlamentu Andrej Guruljov nedavno je u razgovoru za novine Komsomolskaja Pravda jasno ustvrdio: "Ne trošite projektile". Procjenjuje se da je Rusija "spržila" više od pola svog arsenala te više od 80 posto zaliha svojih moćnih balističkih raketa Iskander. Ta je činjenica uzbunila zapovjednike ruske vojske, koji dio tih rezervi žele sačuvati za neku buduću ofenzivu ili, vjerojatnije, odgovor na novi ukrajinski napad.
Politička zamka
Nepromućurno trošenje raketa naljutilo je i regionalne lidere u čijim se oblastima nalaze tvornice tih raketa. Otkad je Putin naredio djelomičnu mobilizaciju rezervista, oni rade sve kako bi svoje stručnjake zadržali u tvornicama. Nedavna brutalna raketiranja ukrajinskih gradova Putinov su odgovor na kritike koje su određeni utjecajni ruski akteri uputili vojsci. Putin je tim napadima pokazao da je još uvijek onaj isti snagator za kojeg se izdaje.
Čečenski lider Ramzan Kadirov, jedan od najglasnijih zagovornika invazije na Ukrajinu sada je jedan od najglasnijih kritičara ministra obrane Ruske Federacije Sergeja Šojgua i ostalih visokih ruskih vojnih dužnosnika. Kadirov ih je prozvao neznalicama i ortacima te pozvao da se Ukrajinu napadne nuklearnim oružjem.
Putin se nekoć mogao pozicionirati između umjerenih tehnokrata i ekstremista. Sada je, međutim, u zamci. Malo mora udovoljavati jednima, a malo drugima, što najčešće dovede do toga da ni jedna ni druga grupa nisu zadovoljni s njegovim potezima.
Zamka društvenog ugovora
Kada je Putin prošlog mjeseca aneksirao dijelove Ukrajine, čak i teritorij koji njegovi vojnici nisu kontrolirali, te zatim naredio djelomičnu mobilizaciju rezervista, prekršio je dva društvena ugovora koji su povezani s invazijom.
Običnim je Rusima de facto obećano da neće previše patiti zbog Putinova rata. To više nije istina. Mobilizacija znači da je svaka obitelj na udaru, a te obitelji počinju osjećati i posljedice sankcija koje je Zapad zbog rata nametnuo Moskvi.
Putin je bio sklopio i prešutni dogovor s regionalnim liderima i čelnicima ključnih institucija. Ako se pobrinu da na njihovim "feudima" ne izbiju nikakvi problemi i pokažu malo vojnog entuzijazma, tada ih nitko neće natjerati da se razotkriju kao sluge Moskve. Međutim, ti se lideri sada bune. Mobilizacija i štednja također su utjecale na taj dogovor. Moskva od tih regionalnih lidera sada traži da radi prljave poslove. Oni moraju ublažavati brige naroda, obnavljati razrušene ukrajinske gradove koje je Moskva aneksirala te regrutirati nove vojnike-volontere. Ti regionalni moćnici postaju sve veći problem.
Zamka povlačenja
Svaki ruski lider brine o tim regijama. Nakon što je 1999. godine postao predsjednik, Putin je pomoću mudre politike uveo red u kaotičnu zemlju koju je preuzeo. Zahvaljujući ratu i vještim političkim manipulacijama, regionalni su ga lideri počeli slušati. Međutim, Kremlj sada od tih lokalnih i regionalnih lidera mora tražiti više nego što oni misle da mogu dati, i to u trenutku kada se oni osjećaju dovoljno snažno da mu se suprotstave i zaštite svoje interese.
Interno izvješće Istraživačkog odbora Ruske Federacije pokazalo je da regionalne elite u zadnje pronevjeruju nešto više sredstava. U izvješću stoji da se ti lokalni "šerifi" više brinu za svoje potrebe, a ne nacionalne, koje bi u ovom trenutke trebale imati primat. Kako bi se osigurali, ti lokalni lideri navodno uspostavljaju saveze s regionalnim biznismenima i kriminalnim organizacijama.
Galeotti kaže da ga je to podsjetilo na nešto što mu je 1990. godine rekao jedan dužnosnik iz Habarovska na istoku Rusije. "Lokalno je vodstvo moralo reći da podržava rat iako je smatralo da je glup i da je u njemu nemoguće pobijediti. Uložili su minimalan napor samo kako bi se mogli nastaviti baviti vlastitim korumpiranim shemama", glasio je njegov odgovor na pitanje kako su regionalni dužnosnici Komunističke partije reagirali na Sovjetsko-afganistanski rat.
Današnja je aktualna situacija u Rusiji prilično slična toj s početka 1990-ih, smatra Galeotti.
Zamka poluge
Moskva, kaže politolog, barem posluša one političare koji se iskreno bore za sebe i one koji su ih izabrali. Čelnik siromašnog Dagestana Sergej Melikov zamolio je Moskvu da tu zemlju zbog velikih gubitaka koje je već pretrpjela poštedi mobilizacije, no Kremlj njegovu molbu nije uslišio. Guverner Habarovske oblasti Mihail Degtjarev imao je nešto više uspjeha te je nekoliko stanovnika te oblasti uspio poštedjeti odlaska u Ukrajinu. Putin je slične molbe koje su mu uputili drugi regionalni lideri uglavnom ignorirao.
Galeotti kaže da je jedan politički analitičar iz Moskve rekao da Kremlj nije briga za regionalne lidere i koliko ih rat u Ukrajini košta te da samo želi da bez pogovora rade ono što Putin želi. Istovremeno, kaže analitičar, Kremlj ih treba. To im ipak daje određenu moć. Aleksandar Djumin, guverner Tulske oblasti, već neko vrijeme želi ući u vladu. U svibnju je skoro postao ministar za hitne situacije, a pošto tvornice oružja u njegovoj oblasti rade dan i noć, Djumin smatra da bi ga se trebalo nagraditi pozicijom u Ministarstvu obrane Rusije. Kadirov se bori za federalne subvencije koje čine 80 posto budžeta Čečenije. Kada god ti novci, kojima plaća sulude projekte poput ogromne džamije koja nosi ime njegova oca, dođu u pitanje, on se s nekim posvađa i zaprijeti ostavkom. Kako bi u Čečeniji vjerojatno izbio građanski rat da se to dogodi, Moskva mu svaki put udovolji i pošalje još novca.
Zamka gangsteraja
Putin je stvorio sustav koji ovisi o zavađenim elitama koje on kontrolira. Poticao je sukobe oko novca i pozicija te sebe postavio za suca koji ih je rješavao. Kako mu sad rat u Ukrajini oduzima većinu vremena, ti su sukobi sve češći i vidljiviji. Tajnovita "samoubojstva" brojnih poznatih biznismena i dužnosnika sugeriraju da te elite ponovno ubojstva koriste kao poslovnu taktiku. Tako su se razmirice rješavale prije nego što je Putin došao na vlast.
Jevgenij Prigožin, biznismen pod sankcijama koji stoji iza plaćeničke skupine Wagner, već neko vrijeme nije zadovoljan sa Šojguom i drugim vojnim liderima. Kada je Kadirov kritizirao vojne lidere, Prigožin mu se prikrpao kako bi naprijed pogurao vlastitu agendu.
Rustam Minihanov, čelnik Tatarstana, zna da mnogi polažu prava na nalazišta nafte koji se nalaze u toj zemlji. Zato je Kremlj pomno promatra. Tatarstan će mu pokazati dokle su došli regionalni i etnički sukobi. Galeotti kaže da Minihanov zbog toga pokušava udovoljiti apsolutno svima, od Kadirova do Šojgua. "Minihanov ne zna odakle će doći nož pa stalno gleda u svim smjerovima", rekao je jedan lokalni politički analitičar.
Zamke unutar zamki
Putinov režim nije u neposrednoj opasnosti. Regionalni se čelnici još uvijek uglavnom bore za Putinovu naklonost ili se međusobno natječu. Još nema otvorenog protivljenja, a ne postoje ni realni izgledi da će se Ruska Federacija raskomadati.
Umjesto toga, pukotine koje se pojavljuju u sustavu su simptom, ali i uzrok pritiska. One odražavaju način na koji autoritarni model - koji ovisi o tome da jedan čovjek kontrolira rascjepkanu i sebičnu elitu - pati kada je on odsutan, rastresen ili ne vidi kako njegovi postupci utječu na situaciju u zemlji. Putinove prijetnje nuklearnim napadom, na primjer, imaju za cilj poljuljati moral Ukrajine i Zapada. Ono što Putin ne shvaća jest to da su te prijetnje jednako zastrašujuće i njegovim elitama.
Nije stoga ni čudo što se elite fokusiraju na vlastite interese - čak i kada to potkopava napore Kremlja da maksimalno iskoristi svoje resurse. Prema izvješću Istražnog odbora, na lokalnoj se razini vjerojatno krade barem četvrtina sredstava namijenjenih za regrutiranje vojske. No to je nemoguće potvrditi zato što regionalni dužnosnici jedni drugima zameću tragove.
Uhvaćen između toga da umiruje glasne agresivce i uvjerava zabrinute tehnokrate, sluša stručnjake i glumi moćnog čovjeka, Putinov manevarski prostor kod kuće sve je ograničeniji, kao i onaj na bojnom polju.