Da, da, na izbore u Beogradu 4. ožujka izaći će i Ljubiša Preletačević Beli. Lik na bijelom konju, koji je biračima u svojem Mladenovcu obećao da će, ako glasaju za njega, otvoriti tvornicu čokolade, dovesti Lamborghini u socijalističku tvornicu cilindarskih sklopova za vozila “Petar Drapšin”, i još im dovesti more pred grad. Na lokalnim izborima 2016. osvojio je 21,1 posto. Lani je na predsjedničkim izborima u čitavoj Srbiji dobio 350.000 glasova i sa 9,43 posto završio na trećem mjestu, ispred Vojislava Šešelja i bivšeg DS-ova ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića.
Izmišljeni lik u “belome odelu” i osnivač pokreta “Sarmu probo nisi” simbol je sunovrata opozicije u Srbiji. Još na proljeće 2012. nitko nije vjerovao da Boris Tadić može izgubiti predsjedničke izbore. Danas Tadić sa svojom novom strankom ne može sanjati da prijeđe cenzus, a Srbija ima opoziciju u mrvicama, taman za posipanje slavljeničke pobjedničke torte Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke.
Centar društva
U Srbiji su svi umorni od politike, gade im se političari i svi glasaju za Aleksandra Vučića. Tu još manje ljudi radi nego u Hrvatskoj, i tu se masovno iseljava. U mladenovačkom “Petru Drapšinu” nekad je radilo 3000 radnika. Lani je tvornica prodana nekom tajkunu iz Bjelorusije, koji je obećao uložiti pet milijuna eura i zaposliti 250 radnika, a zatim još 150. Ogromna većina Srba zarađuje manje od 2500 kuna: beogradska sociologinja Maja Krek na sajtu oporbenog Peščanika izračunala je da je 2016. godine 80 posto stanovništva zarađivalo manje od 344 eura mjesečno. Među 1 posto najbogatijih Srba svi su oni koji zarađuju više od 914 eura, odnosno 6800 kuna. Za usporedbu, prosječna plaća u Zagrebu krajem prošle godine dosegla je 6952 kune.
Stanje je loše, mada uvijek može biti i gore, a opozicije gotovo da i nema. “Vučić je centar ovog društva, u smislu da se sve opredjeljuje prema njemu”, kaže Zoran Panović, kolumnist i bivši glavni urednik Danasa, uglednih, oporbenih i slabotiražnih beogradskih dnevnih novina. Po navici, predložim kavu u Lovcu, odmah uz redakciju. Međutim, nekad zadimljena redakcijska kafana sada je uštirkani restoran s garderobijerkom. Na pitanje gdje novinari sjede, konobar nevoljko odgovara: “Oni ne jedu, ne sjede više ovdje”. Gust dim održava vezu sa starim vremenima.
Od 2012. sva je moć u Vučićevim rukama, bez obzira sjedio on na funkciji ministra obrane kao u prvoj SNS-ovoj vladi koju je vodio Ivica Dačić, u fotelji potpredsjednika vlade, premijera ili predsjednika države. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka na vlasti su od 2012., kada je bivši Šešeljev radikal Tomislav Nikolić pobijedio na predsjedničkim izborima Borisa Tadića, nasljednika ubijenoga srpskog premijera Zorana Đinđića. Od toga je prošlo pet godina, pet godina je puno vremena, ali očito je Vučić otkrio dobitnu formulu, pa je i dalje nesumnjivo najmoćniji i najpopularniji političar u Srbiji. Izgurao je i Nikolića, koji je lani otišao u mirovinu, i vodi novoosnovani Nacionalni savjet za suradnju s Rusijom i Kinom, kako piše na zlatnoj ploči na zgradi pokraj Narodnog pozorišta u centru Beograda. Pravoslavna Nova godina tek je prošla, ovdje je još sve okićeno i u “adventskom” duhu, s kobasicama i kuhanim vinom na štandovima kod Konja za 100 dinara - oko 6 kuna. Jedan euro je 118 dinara.
Šta radite, bre?
Vučić je sveprisutan, ostavlja dojam kao da vodi državu u direktnom TV prijenosu. Sve mu je povod da dođe na televiziju, građanima se obraća emotivno i direktno, podignutim tonom, neprestano stvarajući povišenu atmosferu, kao da igra na rubu - sve je sudbinsko, a on je jedini spasitelj. Ovog je tjedna povod bio doista dramatičan: u utorak ujutro u Kosovskoj Mitrovici ubijen je Oliver Ivanović, jedinstveni lik opozicijskog političara u srpskom dijelu podijeljene Kosovske Mitrovice. Vučić vlada tako da svakodnevno organizira ogromne resurse, medijske i propagandne, i to na određeni način neurotizira čitavo društvo, kaže Zoran Panović. Kratko razgovaramo jer trči gostovati na državni RTS, javni servis.
Dobitna formula koju je Vučić pronašao jest permanentna predizborna kampanja: ako ih već nije sazvao, neprestano prijeti da će objaviti izbore, što pacificira sve na funkcijama koji se boje da ostanu bez fotelja i iscrpljuje ionako nikakvu opoziciju.
Lokalni izbori za Beograd u ponedjeljak su raspisani za 3. ožujka. Do zadnjeg časa nije se znalo hoće li Vučić ipak odlučiti da s beogradskim izborima organizira i izvanredne parlamentarne izbore. Od 2012. sazvani su još dva puta, 2014. i 2016., a lani su bili predsjednički. Jedino Vučićevo shvaćanje politike znači biti na vlasti i biti stalno u izbornoj kampanji, ničega drugog tu nema, kaže dugogodišnji ugledni oporbenjak Žarko Korać za Vreme. Vučić ide iz medija u medij, s televizije na televiziju. “Njegov stil vladavine zove se neprekidna izborna kampanja i obećanja, obećanja, obećanja”, opisuje Korać.
I ljudi ga zbilja vole.
Ankete kažu da u ovom trenutku SNS u Beogradu osvaja oko 40 posto glasova, a da niti jedna opozicijska stranka samostalno ne može biti sigurna da će prijeći izborni prag. I što onda radi opozicija u Srbiji? Dodatno se mrvi, na izborima u Beogradu sudjelovat će s pet ili možda čak i sedam odvojenih lista. “Šta radite, bre” naziv je liste s kojom se kandidira udruga građana na čelu s načelnikom općine Stari grad Markom Bastaćem. Bastać je 2016. izašao iz Demokratske stranke, stranke majke iz koje su od osnivanja 1990. dijeljenjem nastale gotovo sve ostale političke stranke u zemlji, osim radikala i socijalista, bivših Miloševićevih komunista.
Od DS-ovih otpadnika, najjači je Dragan Đilas, bivši predsjednik te stranke i bivši gradonačelnik Beograda, koji je dva puta na gradskim izborima pobijedio Aleksandra Vučića, u onim vremenima kad je Vučić bio u radikalima i u opoziciji. Đilasa, uspješnog biznismena i tehnokrata, podržava bivši ombdusman ili pučki pravobranitelj Saša Janković, koji je stekao popularnost bahatim odnosom prema vlasti pa je lani kao glavni protukandidat Vučiću na predsjedničkim izborima bio drugi sa 16,36 posto. Đilas je dobio podršku i od bivšeg DS-ovca Vuka Jeremića, koji sada ima svoju stranku, te bivšeg predsjednika DS-a Bojana Pajtića.
Beli ne izgleda ludo
Ali na izbore izlazi i sadašnja Demokratska stranka, na čelu sa sadašnjim predsjednikom Draganom Šutanovcem. Njih podržava nekadašnji predsjednik DS-a i Srbije Boris Tadić te Zoran Živković, bivši DS-ovac koji je vodio srbijansku vladu nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića, lidera ujedinjene opozicije koja je 2001. srušila Slobodana Miloševića koji je više od desetljeća vodio Srbiju u ratove i međunarodne sankcije. “Bez obnavljanja DS-a nema normalnosti, demokracije, slobode i razvoja u našem društvu”, poručio je Boris Tadić ovih dana i, četiri godine nakon što je iz nje izašao, pozvao na ujedinjavanje Demokratske stranke - ali nakon ovih izbora.
Što bi drugo čovjek rekao nego da su neki idioti, a neki trojanski konji Aleksandra Vučića, komentira Đorđe Vukadinović. U takvom kontekstu ni Ljubiša Preletačević Beli ne izgleda previše ludo, ni on ni ljudi koji za njega glasaju. Kandidirali su se još Vojislav Šešelj, šef socijalista i Vučićev koalicijski partner Ivica Dačić sa svojom listom te bivši vaterpolist Aleksandar Šapić, još jedan s popisa bivših DS-ovaca. Šapić posljednjih pet godina u stilu Milana Bandića vodi Novi Beograd, jako je aktivan i građani ga vole. I on je pomalo antipolitička figura, ne karikatura poput Preletačevića, objašnjava Vukadinović: ističe da ga ne zanima visoka politika i koncentrira se na rješavanje potreba građana, vodi umirovljenike na izlete, uređuje taksi stajališta. Prema istraživanju Nove srpske političke misli koju vodi Vukadinović, Aleksandar Šapić može računati na 15 do 18 posto glasova, a možda i više, kako se s Novog Beograda širi mit o njemu da čini čuda za grad. Da opozicija nije puna egomanijaka i Vučićevih trojanaca, Šapić je mogao biti neka vrsta jezičca na vagi, ističe Vukadinović. Što znači da je s njim opozicija mogla preuzeti Beograd.
Situacija je posebno tragična ako se zna da su ovo prvi izbori od 2012. koji su mogli biti neizvjesni, samo da se opozicija ujedinila, ističe Zoran Panović. Jer u Beogradu opozicija stoji otprilike 10 posto bolje nego u ostatku Srbije. A osvajanje vlasti u Beogradu, kao nekad u Miloševićevo doba, bila bi izvanredna odskočna daska za neke buduće parlamentarne izbore. “Mogući poraz SNS-a u Beogradu simbolički je važan jer se njime šalje poruka ostatku Srbije da su oni izgubili u prijestolnici. Onaj tko izgubi u prijestolnici u koncentričnim krugovima gubi dalje”, upozorio je opozicionare sociolog Jovo Bakić.
Ali ne. U 2017. se nisu raspadali samo DS i DSS, nekad glavne stranke u državi, nego i ono što je tek nastalo kao alternativa, Pokret slobodnih građana ombdusmana Saše Jankovića, Vučićeva protukandidata na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima.
“Opozicija ide na izbore u 5 do 7 kolona, od kojih pola neće proći cenzus. To je 15.000 glasova koji će se po d’Hondtovoj metodi preliti Vučićevu SNS-u. To se može objasniti ili velikom glupošću ili direktnim dilom s Vučićem”, kaže Đorđe Vukadinović. Utjecajni analitičar i istraživač javnog mnijenja domoljubne i euroskeptične orijentacije danas je nezavisni zastupnik u Skupštini Srbije. Nekad, u vrijeme vladavine Borisa Tadića, Vukadinović je bio proturežimski desni analitičar koji je pisao kolumne u desnoj Politici - danas redovito objavljuje u Vremenu, nekadašnjem bastionu antimiloševićevske Srbije, a Politika mu je ograničila pisanje na jednom mjesečno.
Nije Vučić toliko jak koliko je opozicija slaba. Što vlastitom, što Vučićevom krivnjom, opozicija je u “fronclama”, ističe Đorđe Vukadinović: žigosana kao neprijateljska i izdajnička, bez ikakvih resursa, s malobrojnim progonjenim članstvom, i još posvađana i podijeljena između sebe.
Toliko je slaba da nije u stanju privući glasove onih koji su protiv vlasti. Antirežimsko raspoloženje puno je raširenije nego što bi se dalo zaključiti iz rezultata opozicije. Aleksandar Vučić dobiva otprilike polovicu glasova po anketama, ne više. “Da bi se to moglo razumjeti, treba poznavati strukturu moći današnje Srbije, stupanj medijske kontrole a malo i psihologiju mase i sklonost velikog dijela biračkog tijela da dugo trpi jaram, dok iznenada ne skoči i zbaci ga u pomalo iracionalnom gnjevu, bijesu i grču”, kaže Vukadinović. Aludira na to koliko su dugo Srbi trpjeli Miloševića, koji ih je vodio kroz ratove i pod međunarodne sankcije, a srušili su ga tek krajem 2000.
U Srbiji trenutno živimo u autoritarnom sistemu koji formalno ne odbacuje demokraciju, ali koji u praksi čini sve kako bi je obesmislio, piše Vladimir Veljković na Peščaniku. U našim uvjetima, to je na korak od diktature, ocjenjuje Zoran Panović. No, on ističe da je opozicija kriva i zato što nisu ozbiljno shvatili Vučića. On je 12 godina bio u opoziciji i često se budio nakon poraza. “Da si im 2012. rekao da će možda i oni biti 12 godina u opoziciji i da moraju raditi na duge staze, gledali bi te s indignacijom.” Vučić je naprosto bolji u onome što radi: “Voljeli ga ili ne, morate priznati da se opsesivno bavi politikom, on je homo politicus, stalno je u tome, dok opozicija tone u cinizam. Samo dugotrajni, uporni i opsesivni rad može dati rezultate”, poručuje Panović.
Gnjusni napadi
Srpska opozicija, ona proeuropska i demokratska, još se nije oporavila od toga što im je bivši radikal Vučić oteo glavnu temu, borbu za ulazak u Europsku uniju. I Srbija polako napreduje s reformama koje od nje traže EU i MMF, sporo i traljavo otvara poglavlja, pregovara s Kosovom, Vučića podržavaju Pariz i Berlin.
Posjetitelj koji dođe u Beograd nakon duljeg vremena, ima osjećaj kao da je kompletna opozicija otišla na dug godišnji odmor. “To je posljedica gotovo apsolutne blokade opozicije u medijima: imamo jedan ili dva medija koji su neutralni, a svi ostali ne samo da su pod kontrolom, nego služe kao glasnogovornici vladajućih, za vođenje prljave kampanje, za strijeljanje protivnika iz opozicije i iz regije”, objašnjava Vukadinović. Stanje u medijima nije idilično nigdje u regiji, ali Srbija polako od nekog balkanskog, jugoistočnog standarda klizi prema centralnoazijskom, zloguko prognozira.
Medijska situacija gora je nego devedesetih: nijedna televizija s nacionalnom frekvencijom nije slobodna, najgledanije privatne televizije (Pink i Hepi) “dobošari su sistema”, a RTS ga podržava malo distanciranije i dostojanstvenije. Pisani mediji također, s tim da su tabloidi sredstva one najgnjusnije, najprljavije kampanje i govore ono što Vučić ne smije. Ovo je gore od devedesetih, mnogi kažu. “Pa, to bi bilo genijalno - da se vratimo u devedesete! Tada smo imali Studio B i B92 (televizije i radio) moćnu Borbu i Vreme, bilo je mnogo hrabrosti, pa i mogućnosti i novca”, izjavila je nedavno povjesničarka Dubravka Stojanović. Danas mediji služe za gnjusne napade na pojedince i dodatno razbijanje opozicije. Teško je prepričati to što rade beogradski tabloidi. Kad se uključila u kampanju LDP-a Čede Jovanovića, dramska spisateljica i aktivistica Biljana Srbljanović osvanula je na naslovnici Kurira s tvrdnjom da je snimila pornofilm. “Torzo žene na koji je nakačena moja glava ima mnogo veće grudi od mene”, govorila je. “Tko god doživi takvo poniženje da to mora objašnjavati rođenom ocu, ne može proći normalno”, ispričala je u intervjuu Vremenu.
Vučićev graditeljski megaprojekt u glavnom gradu izvor je velikog nezadovoljstva, a na platformi protivljenja toj investiciji izrastao je i pokret Ne da(vi)mo Beograd, čiji mitinzi okupljaju tisuće ljudi
Uvjet: hvalite me!
Problem Srbije je ono što su tranzicijske zemlje riješile početkom devedesetih, a kod nas se činilo da smo riješili početkom dvijetisućitih: elementarne građanske slobode i ljudska prava, slobodno glasanje i sloboda medija, upozorava Đorđe Vukadinović.
Vučiću ne treba nitko drugi. On je u SNS okupio ljude zdesna i slijeva, i najtvrđe četnike i rusofile, kao i eurofile. Jedini je uvjet da njega hvale, kaže Vukadinović. I sad na izbore za Beograd izlazi s listom “Aleksandar Vučić - zato što volimo Beograd”. Lista je puna nestranačkih ljudi, poput glumca Branka Kockice ili balerine Aje Jung, na prvom je mjestu kirurg dr. Zoran Radojičić, ali to ne znači da će u slučaju pobjede liste biti gradonačelnik. Nego tko će biti? Onaj koga postavi Vučić. A građani se mogu kladiti u to: zasad na kladionici najbolje kotiraju gradski dužnosnici Irena Vujović i Goran Vesić. Vesić je bio gradski menadžer i za DS. Možda najneugodnije djeluje metamorfoza bivšeg Idola Nebojše Krstića, nekadašnjeg savjetnika Borisa Tadića, koji sada otvoreno agitira za vlast i pljuje po Tadiću.
Srpska je specifičnost da se zbog blokade medija glavnina opozicijskog života odvija na Twitteru. Neki ih zato posprdno nazivaju Twitter opozicijom. Đorđe Vukadinović kaže da se on godinama opire tehnološkim novostima, ali da više nije imao kuda. U nešto manje od godinu dana Twitter karijere okupio je deset i pol tisuća sljedbenika. Njegov posljednji tvit ima 2700 lajkova i oko 700 dijeljenja. Na Twitteru se vode prave bitke, SNS ima svoju vojsku botova koji po zadatku prate istaknute opozicionare i pljuju njihove postove, a ove režimske uzdižu. Na Twitteru se vode žestoka politička borba, polemika i rasprava, kojih, nažalost, nema ni u medijima, ni u parlamentu, kaže Vukadinović. On, poput mnogih, sumnja da je dobar dio opozicije kupljen jer ne zna kako bi drugačije protumačio njihovo ponašanje. “Ne mogu zatvarati oči kad vidim da neki igraju ulogu korisnih idiota, a neki su očiti Vučićevi igrači”, optužuje.
Vučić ima svoje trojanske konje koji glume opoziciju i u proeuropskim i u nacionalnim strankama, tvrdi Vukadinović. U ove prodane duše on i drugi naši sugovornici svrstavaju ne samo Šešelja nego i Čedu Jovanovića, bivšeg prvog suradnika Zorana Đinđića i šefa LDP-a, te Nenada Čanka, lidera Lige socijaldemokrata Vojvodine. I Čeda i Čanak bili su među najupornijim antimiloševićevskim oporbenjacima, a danas je Čanak u Novom Sadu u koaliciji s Vučićevim SNS-om. A tu su i dijelovi drugih stranaka, DS-a i DSS-a, smatra Vukadinović. On je uvjeren da su neke najžešće skupštinske rasprave između Čede i radikala ustvari izrežirane. Nakon dreke pojavi se Vučić, kao onaj koji smiruje i spašava stvar. Đorđe Vukadinović se zalaže za okupljanje opozicije, tako da linija podjele ne bude za i protiv Europe kao nekad, prije nego što je Vučić preokrenuo stvar i bivše radikale poveo u Europu, nego to jesi li prava opozicija ili ne. Zoran Panović, pak, to naziva moralnom histerijom: sad je sumnjiv svatko tko se na bilo koji način slaže s Vučićem.
U tom cirkusu jasno je da se srozava povjerenje u političke stranke. “Hoćete li vi biti najjača opozicijska stranka u Srbiju, potpuno je svejedno jer je cijeli politički sustav do te mjere trul da ulaskom u taj politički mulj postajete isti kao drugi”, kaže kazališni redatelj Kokan Mladenović, bivši intendant Ateljea 212, kojeg su otjerali nakon što je pustio Olivera Frljića da napravi predstavu “Zoran Đinđić” u kojoj Srbima govori da su ubojice, nakon Vukovara i Srebrenice ubili su i vlastitog premijera. Od dolaska SNS-a na vlast Kokan Mladenović ne može raditi u Beogradu.
Zbog zgađenosti politikom i političarima stranke poput SNS-a i SPS-a kooptiraju ugledne javne osobe, a s druge se strane praktički niotkuda pojavljuju pokreti: nakon Saše Radulovića i Saše Jankovića, u Beogradu je najpopularniji pokret Ne (da)vimo Beograd, nastao na protivljenju megalomanskom Vučićevu projektu Beograda na vodi. U centru, na prostoru između Glavnog kolodvora i Save, najjatraktivnijem području u gradu, mimo zakona i usprkos protivljenja urbanista dižu se dva nebodera, sa skupim stanovima i budućim šoping-centrom. Masovni pokret nezadovoljstva buknuo je kad su se u izbornoj noći pojavili maskirani ljudi i srušili desetak kuća, bez sudskog naloga za rušenje. Izveli smo na ulice 30 do 40 tisuća ljudi, ponosan je Radomir Lazović iz inicijative Ne da(vi)mo Beograd. Prvi put su se organizirali 2014., kad su vlasti krenule u prvu izmjenu Generalnog urbanističkog plana. Vlast je donijela poseban zakon za Beograd na vodi, lex specialis, da investitor može sebi prilagođavati druge zakone. Tako je prvi put dopušteno da se privatna imovina može ekspoprirati ne samo za javne svrhe, gradnju ceste ili škole, nego i za šoping-centar. Nastavili su dalje boriti se protiv nezakonitosti u gradu, primjerice protiv toga što su obale rijeka pretvorene u građevinske parcele koje se prodaju. Kontinuirano podnose kaznene prijave i na njih nitko ne reagira.
Radomir Lazović
Divovska patka
Lazović odbija kritiku da oni svojim izlaskom na izbore miniraju šanse opozicije. Nabraja probleme grada o kojima nitko iz opozicije nije imao ništa reći. “Zašto mi ne glasamo za opoziciju? Zato što ne rade ništa”, odgovara. Oni se organiziraju kao pokret odozdo, drugačije od klasičnih političkih stranaka, uključuju građane u niz akcija. “Tako ih vraćamo politici”, tvrde. Uzor im je pokret koji vodi gradonačelnica Barcelone Ada Colau i “Zagreb je naš”, koji je sada u zagrebačkoj Skupštini. “Ljudi koji se okupljaju oko nas zgađeni su političkom situacijom u Srbiji. Da se priključimo nekome, otjerali bismo ih”, smatra Lazović.
Njihovi aktivisti pod stalnim su pritiskom, tabloidi objavljuju naslovnice s njihovim fotografijama i optužbama tipa strani plaćenici. Po njihovim prostorijama, u jednoj sobi udruge Ministarstvo prostora u derutnom stanu na Dorćolu vidi se da je riječ o entuzijastima. Tužiteljstvu redovito prijavljuju sve prijetnje ubojstvom, kamenovanjem, nabijanjem na kolac, silovanjem, bodenje nožem ili metkom u čelo - dosad nijednom nisu reagirali. Mediji ih uopće ne prate, ako se ne računaju ti napadi. “Čitave 2017. sa RTS-a i iz Blica, koji je u vlasništvu švicarskog Ringiera, nijednom nas nisu zvali za izjavu”, opisuje medijsku blokadu 37-godišnji dizajner. Posljednja dva tjedna organiziraju tribine po mjesnim zajednicama. Više ne mogu ni to; kad dođu, naiđu na zaključana vrata iznajmljene dvorane. “Onda tribinu održimo vani, na ulici”, kažu. Simbol inicijative je žuta patka. Kako bi došli do medija sa svojom porukom, prisiljeni su izazivati skandale. Tako su jednom došli pred Skupštinu s ogromnom žutom patkom i porukom “Ne nasjedaj na patku”. Morala je biti velika, da simbolizira prijevaru tako veliku kao što je Beograd na vodi, smije se aktivist.