Jesu li vam promakli masovni protesti u Poljskoj, najveći od 1989.? Ili događaji u Bjelorusiji u kojoj građani već mjesecima svake nedjelje prosvjeduju protiv pobjede Lukašenka? Ponekad se dogodi da nam važne teme promaknu, kao što je sada slučaj zbog širenja koronavirusa ili zbog američkih izbora. Naravno, "pojedenih" tema ima još, no ova o protestima u Poljskoj relevantna je i za druge bivše socijalističke zemlje, a pogotovo za Hrvatsku. Što se zapravo dogodilo? Dogodila se presuda poljskog Ustavnog suda prošlog mjeseca, prema kojoj je najrestriktivniji zakon o pobačaju u EU (pored Malte) još više reduciran. Ranije je pobačaj bio dopušten u slučaju kad je trudnoća posljedica silovanja ili incesta, kad je ugrožen život majke i kad se radi o teškim malformacijama fetusa. Od sada malformacije više nisu razlog za pobačaj, iako su do sada bile glavni razlog većine legalnih pobačaja.
Vrlo je zanimljivo kako je došlo do zabrane, grupa predstavnika nacionalističke konzervativne vladajuće stranke Pravo i pravda podržana krajnjom desnicom zaobišla je parlament i direktno se obratila Ustavnom sudu. Ustavne je suce postavila ta ista stranka, pa je rezultat bio predvidljiv. Upitna neovisnost pravosuđa ovim zakonom dobila je još jednu potvrdu kako djeluje stranačko pravosuđe. Tako se bitka oko prava na pobačaj pretvorila i u bitku za samu demokraciju. Poljakinje su već skoro tri desetljeća osuđene ili na "turistička" putovanja u susjedne zemlje ili na ilegalne pobačaje kod kuće, za koje nema pouzdane statistike, ali se računa da ih je više od 100.000 godišnje.
Sada bi ih, ako zabrana stupi na snagu, čekala još gora situacija jer je zbog epidemije teško putovati. I sve to nakon što su od 1956. desetljećima imale to pravo i smatrale ga normalnim, dapače, civilizacijskim dostignućem. Ograničavanje prava nije ništa novo ni neočekivano, ali je ipak dramatično. Toliko dramatično da su građani tjednima protestirali po gradovima, blokirali prometnice i štrajkali. Sve dok, barem zasad, promjena zakona nije odgođena jer je vlada, ponukana ovolikim otporom, zaključila da za primjenu treba još vremena. Međutim, vjerojatnije je da će pričekati da se situacija s protestima smiri, a europska i svjetska javnost ponovo usmjeri interes koroni, rezultatima izbora u SAD-u ili nečem trećem.
Feminizam u povojima
Ovo je pravo ograničeno još 1993., kada je prva postkomunistička vlast zabranila pravo na pobačaj kakvo je do tada postojalo. S jedne strane, bio je to ustupak Katoličkoj crkvi s obzirom na njenu ulogu neformalne opozicije komunističkoj partiji i podrške pokretu Solidarnosti. S druge strane, konzervativne nacionalističke snage su, kao i u drugim bivšim socijalističkim zemljama, sve više jačale, a liberalnim političarima nije bilo lako suprotstaviti se utjecaju Crkve. Ovo se ograničenje pokazalo kao vrlo simbolična promjena u odnosu na sve promjene koje su čekale ženska prava u mladoj demokraciji. Međutim, feminizam je bio u povojima i žene su tada još bile šokirane neočekivanom promjenom režima, u nekoj vrsti političke groznice gdje su (doduše, kao i obično) drugi, tj. politički problemi imali prednost.
Kako su mi to kasnije objasnile neke od njih, žene su tada same sebi bile nevažne u odnosu na povijesnu promjenu koja se odvijala pred njihovim očima i čije su bile sudionice. Insistirati na ženskim pravima činilo im se sebično i sitničavo. Uskoro su uvidjele da velebne promjene mogu biti i na njihovu štetu, počele su se bolje organizirati i umrežavati, a svijest o opasnosti od ukidanja već stečenih prava sve je više rasla. Nakon pokušaja pooštravanja zakona 2016., a zatim i 2018. izvele su stotine tisuća građana na ulice. Možda su u pravu oni koji kažu da se u posljednjih nekoliko godina odvija svojevrsni rat za prava žena između većine koja ih podržava i manjine od oko 30 posto i vlasti koja na tome ustrajava. Sada protestiraju uglavnom mladi, rođeni u demokraciji i, kako pokazuju istraživanja, više sekularno orijentirani nego prethodne generacije, što stvara i dodatni međugeneracijski jaz u društvu.
Jedna za drugom, konzervativne vlade potvrđivale su ženama da su i dalje zadnje rupe na svirali. Naravno da je smanjenje prava moguće kad se udruže konzervativci, nacionalisti i Crkva. Ali ako se radi o starom problemu, što je u ovoj situaciji novo? Novi je kapacitet organiziranja velike mase u proteste, i to u cijeloj zemlji, u malim mjestima, a ne samo velikim gradovima - zatim štrajkovi ne samo u tradicionalno ženskim zanimanjima nego i poljoprivrednika, rudara, taksista itd. Dodajmo tome i do sada nezamislivo upadanje u crkve u vrijeme mise, što sve pokazuje stupanj ogorčenja građana i ozbiljnost protesta. Važno je da su žene u međuvremenu uspjele na temi pobačaja stvoriti generalnu opozicijsku platformu i ujediniti političku opoziciju, aktiviste za prava manjina, ekologe i zapravo sve koji se osjećaju obespravljenima. Feminističkim organizacijama nije baš lako motivirati sve njih u borbi za prava žena. Pa kad danas protestiraju protiv nehumanog i opasnog zakona o pobačaju, građani ujedno protestiraju i protiv drugih nesloboda. Sjetimo se sličnog protesta kada je prošle godine ubijen gradonačelnik Gdanjska Pawel Adamowicz.
Samo žene
Nije poljska vlast jedina koja je u doba u postkomunizma pokušala promijeniti naslijeđene zakone, naročito one koji se odnose na žene, naročito o pravu na pobačaj. Rastući nacionalizam je tijesno povezan s pobačajem, a Crkva ima svoju dogmu o početku života, kao i ulogu čuvarice nacionalnog identiteta u bivšem režimu. Nacionalizam je biljka koja posebno lijepo cvate u svim bivšim socijalističkim zemljama pa naravno da je poljski putokaz važan za sve njih, a za superkatoličku Hrvatsku još i više. Zato je bilo lijepo i dirljivo vidjeti podršku feministkinja Poljakinjama po našim gradovima. Učinile su to iz solidarnosti, ali i zato što i kod nas takva bitka isto tako dugo traje, sve tamo od promjene režima, ali više ispod žita. Pokušaji ograničavanja zakonima nisu još uspjeli, ali postoji mogućnost prigovora savjesti liječnika i medicinskih sestara. To u stvarnosti dosta efikasno ograničava pobačaj, i to bez obzira na javno mnijenje koje je, kao i u Poljskoj, u većini protiv ukidanja ovog prava. Uostalom, kod nas se promjena zakona, u skladu sa ustavnom odlukom, tek očekuje s tim da je društveni kontekst drugačiji jer ženske i feminističke grupe i organizacije nisu tako umrežene, moćne i organizirane kao one poljske.
Ali nema drugog načina za zaštitu ili povratak prava jer se uvijek iznova na ovakvim zastrašujućim primjerima pokazuje da se u tome najprije moraju angažirati same žene. Kako u povodu događaja u Poljskoj piše Olja Savičević Ivančević na blogu Bookse: "Radilo se o maloljetnicama, zrelima ženama, vjernicama ili ne, onima u braku ili onima koje su solo, Poljakinjama ili već sutra o nama, preostaje nam samo solidarnost, međusobno razumijevanje i poštovanje tuđeg izbora. Ne postoji ni jedan rat u koji bih išla, ali u ovaj sam spremna otići u spavaćici, onoj bolničkoj, u kojoj sam s ostalim ženama krvarila nakon poroda i kiretaža; išla bih za naše babe da nisu uzalud bile hrabre, i za željene kćeri i sinove koje će odgajati sretniji roditelji."