U noći s 30. lipnja na 1. srpnja 1934., u jednoj od najkrvavijih epizoda predvečerja Drugog svjetskog rata, Adolf Hitler pokazao je svijetu što znači apsolutna vlast.
Akcija koja je ušla u povijest pod nazivom Noć dugih noževa bila je više od pukog unutarnjeg obračuna unutar nacističkog pokreta. Bila je to poruka, hladna i jasna, Njemačkoj i svijetu - nacizam ne poznaje milost, a Führer ne dijeli vlast.
Uspon kroz kaos
Kada je Hitler u siječnju 1933. imenovan njemačkim kancelarom, nacistička revolucija još nije bila dovršena. Iako su nacisti preuzeli glavne poluge moći, mnogo je toga još uvijek bilo neizvjesno. Predsjednik Paul von Hindenburg, stari pruski feldmaršal, i dalje je bio formalni vrhovni autoritet.
Vojska (Reichswehr), konzervativna i odana staroj eliti, gledala je Hitlera s prijezirom, a unutar samog nacističkog pokreta, najveća prijetnja dolazila je iznutra, iz redova paravojne organizacije Sturmabteilung (SA), predvođene ambicioznim i nepredvidivim Ernstom Röhmom.
SA, ili smeđekošuljaši kako su ih zvali, bila je ključna za Hitlerov dolazak na vlast. Organizirali su mitinge, razbijali oporbene skupove i širili strah.
PROČITAJ VIŠE Ernst Röhm spavao je u toplicama s dečkom kada mu je u sobu banuo Hitler s bičem
Njihov broj dosezao je čak tri milijuna pripadnika, što je bilo više nego što je imala cijela njemačka vojska.
Röhm je vjerovao da je došlo vrijeme da SA zamijeni Reichswehr i postane nova vojska Trećeg Reicha. Hitler, međutim, nije imao iste ambicije. On je želio moć, ali i podršku vojske. A vojska nije htjela imati posla s Röhmom i njegovim revolucionarima.
Plan koji se kuhao u tišini
Do ljeta 1934. pritisak na Hitlera rastao je sa svih strana. Konzervativni saveznici, industrijalci i vojni vrh zahtijevali su odlučnu akciju protiv SA. Von Hindenburg, tada već teško bolestan i praktički na samrti, davao je znakove da bi mogao proglasiti izvanredno stanje ako se stvari ne stabiliziraju.
Hitler je morao birati između lojalnosti SA-a ili institucionalne podrške vojske i elite. Izbor je bio bolan, ali logičan. Röhm, nekoć njegov prijatelj, morao je nestati.
Akcija je pomno pripremana. Himmler i Heydrich, vođe SS-a, elitnog zaštitnog odreda koji je izrastao iz SA-a, ali se sve više distancirao od njega, dostavili su Hitleru popis za odstrel. Uslijedile su tajne pripreme, dogovor s vojnim vrhom i pažljivo tempirano lansiranje čistke.
Krvava egzekucija
U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1934., Hitler je osobno poveo akciju. Došao je u bavarski Bad Wiessee, gdje su se nalazili Röhm i njegovi najbliži suradnici, i izravno naredio njihovo uhićenje. Röhm je zatvoren u zatvoru Stadelheim, gdje mu je dana ‘ponuda‘ da počini samoubojstvo. Kada je to odbio, ubijen je hicima iz pištolja. Bio je to čin simbolične i stvarne eliminacije.
Čistka se proširila poput požara. Tijekom nekoliko dana, ubijeno je između 85 i 200 ljudi, iako se broj neslužbeno penje i do 400.
Među žrtvama su bili visoki SA-ovci, politički protivnici, ali i neki koji Hitleru jednostavno više nisu bili korisni. Među najpoznatijima su bili Gregor Strasser, bivši nacistički dužnosnik koji se zalagao za ‘socijalističkije‘ lice nacionalsocijalizma, te Kurt von Schleicher, bivši kancelar i jedan od zadnjih branitelja Weimarske republike.
Zanimljivo, čistka nije pogodila samo nacistički vrh.
Bila je to i prilika za osobne osvete. Ubijalo se bez suđenja, bez pravila, sve kako bi se učvrstila nova paradigma: Führer je zakon.
PROČITAJTE VIŠE Jedino su se Mussolini i Hermann Göring činili sretnima
Hitlerov trenutak apsolutne moći
Nakon čistke, Hitler je održao govor u Reichstagu 13. srpnja 1934. i preuzeo punu odgovornost.
- Bio sam odgovoran za sudbinu njemačkog naroda, i time sam postao najviši sudac njemačkog naroda, rekao je. Njemačka je bila zapanjena. Ne samo brutalnošću, nego i činjenicom da je režim sam priznao masovna ubojstva i da mu to prolazi.
Vojska je bila zadovoljna. Dana 2. kolovoza 1934., nakon smrti Hindenburga, Hitler je spojio funkcije kancelara i predsjednika u novu titulu: Führer und Reichskanzler. Reichswehr mu je položio prisegu osobne vjernosti, ne više državi, nego njemu osobno. Time je dovršena transformacija Njemačke iz demokracije u totalitarnu diktaturu.
Povijesne posljedice
Noć dugih noževa bila je prekretnica. Hitler se riješio unutarnje opozicije, zadobio povjerenje vojske i poslao poruku naciji: nitko nije siguran. Diktatura više nije bila teoretska. Sada je bila stvarna, brutalna i potpuno personalizirana.
Još je važnije to što je ovom čistkom nacizam definitivno odbacio svoju ‘socijalnu‘ komponentu. Röhm je zagovarao ideje preraspodjele bogatstva, anti-kapitalizma, ‘društvene revolucije‘ unutar nacizma.
Ubijanjem njega i njegovih suradnika, Hitler se svrstao na stranu krupnog kapitala, industrijalaca i vojne elite. Nacizam je time postao ono što je ostao do kraja - nacionalistička, imperijalistička i rasistička diktatura, bez stvarnih elemenata društvene pravde koju je isprva najavljivao.
Ova noć nije bila samo eliminacija prijetnje. Bila je to i institucionalizacija straha. Bilo je jasno da u Hitlerovoj Njemačkoj više ne vrijede zakoni, već volja jednog čovjeka. Bila je to najava Gestapa, koncentracijskih logora, pogroma i, na koncu, rata.
Zanimljivo je primijetiti da je međunarodna reakcija bila mlaka. Mnoge europske sile bile su više zabrinute zbog ‘komunističke prijetnje‘ nego zbog nacističke brutalnosti. Hitler je to dobro znao i iskoristio. Noć dugih noževa tako nije samo učvrstila njegovu moć, nego mu je pokazala da svijet neće reagirati. A kad se tiranin ne boji vanjske osude, granice više ne postoje.
Danas, 91 godinu kasnije, Noć dugih noževa ostaje mračan podsjetnik na to kako diktature ne počinju nužno s ratovima i osvajanjima, nego s čistkama, tišinom i suglasjem većine. Bila je to noć kada je Adolf Hitler izbio iz sjene revolucije i zakoračio u svjetlo apsolutne vladavine. Svjetlo koje će uskoro progutati pola svijeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....