U posljednje vrijeme zaiskrilo je na relaciji Beograd - Podgorica (Crnu Goru uspoređuju sa zločinačkom NDH, a položaj Srba s onim iz te zlosretne ustaške kvazidržave te iz vremena “turskih zuluma”) i otvorio se “front” nove potencijalne krize u odnosima nekadašnjih jugoslavenskih država. U nesretnim vremenima raspada i ratova u 90-ima Srbija i Crna Gora bile su “dva oka u glavi”, ali čini se da je tijekom vremena došlo do poremećaja pa su oči postale razroke. Svako oko gleda na svoju stranu. Naime, čini se da je u Crnoj Gori počela zadnja faza potiskivanja srpskog identiteta iz crnogorskog kulturološko-etničkog bitka. Možda grubo zvuči, ali na djelu je, očito, zadnji čin desrbizacije ili izbacivanja srpstva, kako bi se ojačala crnogorska nacionalna i državna samobitnost. Nešto slično danas imamo i u Ukrajini gdje se, da bi se ojačala ukrajinska samosvijest (ako se to želi), pragmatično mora lišiti jakog ruskog stiska.
U Crnoj Gori, koja je od samostalnosti 2006. godine praktički u permanentnoj krizi identiteta, ali i održavanja/spašavanja neovisnosti, svaki izbori, od onih za mjesne zajednice do parlamentarnih i posebno predsjedničkih, su povijesni i epohalni jer prosrpske snage, koje su u međuvremenu evoluirale u proruske, stalno negiraju crnogorsku državnost pa i posebni etnicitet. Vođe tih stranaka otvoreno negiraju crnogorstvo te zagovaraju ponovno ujedinjenje sa Srbijom, izlazak iz NATO-a i povlačenje priznanja Kosova, a neki, poput Milana Kneževića i Andrije Mandića, sumnjiče se za sudjelovanje u neuspjelom pokušaju puča u studenome 2016. godine u logističkoj režiji ruske vojne tajne službe GRU.
Crna Gora je podijeljeno društvo, kako kaže književnik Andrej Nikolaidis: “Da Crna Gora postane prvak svijeta u nogometu, ne bi se svi radovali.” Crnogorci imaju problem s dvojnim identitetom kakav je prisutan kod Ukrajinaca i Bjelorusa ili Velšana i Katalonaca, kaže književnik Milorad Popović. On smatra da Crnogorci imaju pravo, poput drugih, biti zaseban entitet, ali su malobrojni te su kroz povijest bili izloženi raznim utjecajima koji su im odmogli da se konstituiraju dokraja.
Stalni odnos snaga
U Crnoj Gori stalni je odnos 55-57 posto za Crnu Goru, a od 40 do nekih 44 posto onih je koji bi radije u okrilje Srbije/Rusije prema rezultatu referenduma iz 2006. o neovisnosti, koji se praktički zadržao sve ove godine i zbog kojeg se sada želi definitivno “crnogorizirati” Crna Gora. Prema popisu Srba je oko 33 posto, a gotovo 50 posto smatra SPC “svojom Crkvom”. Kao osnovne poluge “nasilnog i umjetnog protjerivanja srpskog identiteta” iz Crne Gore i stvaranja “crnogorske kvazinacije” smatraju u Beogradu posebno skandaloznom prisutnost crnogorskog vojnog atašea na proslavi obljetnice Oluje, zatim priznanje Kosova, ulazak Crne Gore u NATO (Andrej Nikolaidis smatra da se tim činom “gase snovi o Velikoj Srbiji”) te ukidanje odluke tzv. Podgoričke skupštine iz studenog 1918. godine, kojom je Crna Gora dokinula sebe i utopila se u Srbiju.
Nedavno je na državnom nivou obilježen Božićni ustanak 1919. i podignuto je obilježje “komitima” koji su se puškama borili protiv negiranja Crne Gore u Kraljevini SHS, što je u Srbiji primljeno, blago rečeno, ostrašćenim negodovanjem i krimenom protiv povijesnih činjenica te silovanjem nepobitnog srpskog identiteta Crne Gore. A težnja za crnogorskim iskorakom od Srbije završava se apokaliptičkim upozorenjima da je to sve u korist Velike Albanije, koja će pojesti “pola” Crne Gore i koja je (a ne Velika Srbija, kako upiru u Crnoj Gori) “najveća prijetnja sigurnosti i opstanku zemalja u regiji”. I za kraj, najbolniji i najdelikatniji zahtjev je onaj za autokefalnošću Crnogorske pravoslavne Crkve, što znači slabljenje aktivnosti Srpske pravoslavne crkve, a time i srpskog političkog i inog utjecaja na Crnogorsko društvo i naciju. Naime, da skratimo, i jedna i druga strana smatraju da je nastupio trenutak za “završni skok” te da konačno treba stvari definirati. Za jedne Crna Gora treba ući u fazu u kojoj više neće strepiti za svoju samobitnost, a drugi misle da je kucnuo čas za neku novu “Podgoričku skupštinu”. Svakome je razlog takvog ponašanja djelovanje one druge strane.
Obje struje uvjerene su u to da vrijeme istječe. Doduše, profesor na podgoričkom Univerzitetu, povjesničar Adnan Prekić, kaže da sintagma “desrbizacija Crne Gore” ne odgovara onome što se događa u realnom životu. “Teze o ugroženosti srpskog naroda i SPC-a dolaze iz političkih krugova koji na njima pokušavaju definirati prostor za trenutni politički angažman. S druge strane, crnogorska vlast je u 2018. godini potpuno nepotrebno napravila nekoliko nezgrapnih poteza koji su mogli poslužiti zagovornicima ideje o ugroženosti Srba u Crnoj Gori. Ipak mislim da generalno nema govora o ugroženosti Srba jer politički predstavnici Srba čine trećinu zastupnika u crnogorskom parlamentu. Oni nemaju problem s političkom snagom, već sa slabim koalicionim potencijalom”, objašnjava Prekić.
Nema nacije bez vlastite crkve
“Nema ništa od završnog definiranja i zaokruživanja crnogorskog nacionalnog bića bez vlastite, nacionalne i državne Crkve. Tako je to kod pravoslavnih naroda”, kaže nam, pak, Milorad Popović. On smatra da će autokefalnost zaustaviti ovakvo razorno djelovanje SPC-a po crnogorsko biće te da će to označiti konačni čin formiranja crnogorske nacije. Popović nadalje misli da je pitanje CPC-a i pitanje sazrijevanja nacija: “Tako je to i u Ukrajini, i u Makedoniji, pa i kod Crnogoraca.” Za njega autokefalna CPC nije samo liturgijsko pitanje. “Neovisna Crkva pokazuje snagu jedne (pravoslavne) države da, između ostalih, za državni prosperitet važnih pitanja organizira i ono crkveno, odnosno ima vlastitu nacionalnu Crkvu”, kaže Popović, koji smatra da je SPC najmračniji dio srpskog političkog i nacionalnog bića.
“U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u iskonskom kršćanskom smislu i poslanju”, tvrdi Popović. Dodaje da je njihova jedina misija propagirati ne toliko srpstvo, što je legitimno s obzirom na instituciju, koliko je na braniku velikosrpstva te negiranja, ne samo državnost nego i etničke, kulturne, društvene i svake druge posebnosti Crnogoraca: “Za njih je Crna Gora tek povijesni srpski termin ili geografski pojam”.
U ovogodišnjoj Božićnoj liturgiji poglavar CPC-a Mihailo naglasio je kako je CPC “na putu riješenja položaja i statusa, imovine i autokefalnosti” te kako “bez CPC-a nema ni države Crne Gore”. Srbijanski politolog Boban Stojanović smatra da se može govoriti da je na djelu određeni oblik “desrbizacije” Crne Gore. No, za njega je pitanje kako će srpsko stanovništvo reagirati na to, koliko je ono “pripremljeno na sve manje veze sa Srbijom, SPC-om i slično”. Stojanović misli da to definitivno može izazvati negativne i loše reakcije kod Srba, ali uvjeren je da nakon svega ne može uzdrmati vlasti u Crnoj Gori.
“Sve što se radilo od samostalnosti Crne Gore, radilo se kako bi se u potpunosti izgradio crnogorski identitet kao takav (koji je bio isprepleten sa srpskim) i ovo je samo jedna od faza da se on zaokruži i u potpunosti izgradi. Nisam siguran da se to u potpunosti može dogoditi u skorije vrijeme, ali ovo definitivno jesu koraci u tom pravcu”, kaže Stojanović.
Srbi nisu ugroženi
Prekić također smatra da nema ni govora o ugroženosti ni Srba ni SPC-a u Crnoj Gori: “Dovoljno je pogledati sajtove SPC-a u Crnoj Gori i njihove aktivnosti pa zaključiti da se ne radi ni o kakvoj ugroženosti već o moćnoj i utjecajnoj organizaciji koja raspolaže ogromnim organizacionim, ekonomskim i drugim resursima koji nadilaze snagu mnogih državnih institucija u Crnoj Gori”.
Doduše, on smatra da je pitanje autokefalnosti CPC-a pored medijskog spina potpuno irelevantno jer, kaže: “Vladajuće crnogorske političke elite nikada nisu pokazale interes da se ozbiljno i institucionalno posvete rješavanju ovog pitanja. Mislim da je njima puno bliža varijanta dogovora s Mitropolijom crnogorsko-primorskom, ali da s te strane još nemaju adekvatnog sugovornika”.
Doduše, Crna Gora priprema novi zakon o vjerskim zajednicama u kojem se traži da Crkve koje djeluju u Crnoj Gori ondje moraju biti i registrirane, a uzbuđenje se podiglo oko 30 svećenika i monaha SPC-a kojima je uskraćeno gostoprimstvo. Osim toga, riječ je tu i o neriješenim i spornim imovinskim odnosima. Naime, prilikom ukidanja CPC-a 1919. godine od strane kralja Aleksandra, SPC-u je pripala cjelokupna njihova imovina. Mitropolit Amfilohije kazao je da autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve neće utjecati na status Crkve u Crnoj Gori te da Vaseljenski (carigradski) patrijarh Bartolomej nakon priznanja UPC-a nije više “vrhovna crkvena vlast” za SPC.
Problem je, kako kaže srbijanski povjesničar Milivoj Bešlin, da se u Srbiji nikada nisu do kraja pomirili s Crnogorskom neovisnošću i posebnošću, još uvijek smatrajući Crnu Goru “srpskom Spartom” i u budućnosti ponovno dijelom, ako ne Srbije, onda barem bratske države pod njenim patronatom. Nedavno je tako srbijanski povjesničar Aleksandar Raković u Budvi poručio: “Ujedinit ćemo srpske zemlje i oslobodit ćemo srpsko more”. Prekić tvrdi kako političke elite u Beogradu nikada nisu preboljele geopolitički zaokret Crne Gore 1997. godine pa je odnos Beograda prema Podgorici jedna od tema oko koje postoji skoro apsolutna suglasnost na političkoj sceni Srbije. No, Prekić smatra da vladajućim strukturama u Crnoj Gori odgovara ova situacija jer omogućava homogenizaciju biračkog tijela koje podržava Euroatlantsku političku orijentaciju Crne Gore.
U Srbiji su zgroženi jer smatraju da se “izmišlja crnogorski jezik” te u azbuku ubacuju bizarna nova slova “koja ničemu ne služe” - Ś i Ź (meko Š i Ž), srpski književnici se izbacuju iz lektira (Aleksa Šantić, Jova Jovanović Zmaj, Branko Radičević), a uvode se, kako piše beogradski Blic, Sunčana Škrinjarić, Kemal Coco i Nazim Rrahmani.
Stojanović ističe da se neke stvari ne mogu mijenjati preko noći ili tijekom decenije/dvije, ali “svi ovi koraci koji se poduzimaju idu ka tome da se neke nove generacije u potpunosti izgrade kroz ‘čisti’ crnogorski identitet”.
“Matrica srpske politike prema Crnoj Gori se ne mijenja. Ona stalno ide za tim da Crna Gora ponovno bude dio Srbije”, kaže Popović. Po njemu sadašnje napetosti izazvane su u prvom redu zbog nemoći Aleksandra Vučića da riješi kosovski Gordijev čvor. “Vučić evidentno za Kosovo nema rješenje koje bi zadovoljilo veliku većinu tamošnje javnosti, a mora pokazati kako je on uspješni ‘otac nacije’ te želi skrenuti pažnju s gubitničke pozicije na Kosovu pa se njegov propagandni aparat trudi to nadomjestiti najavama o ‘oslobođenju srpskih zemalja i mora’ ili rušenjem Mila Đukanovića”, poručuje Popović. I Prekić misli da nešto oštrije poruke iz Beograda u posljednje vrijeme treba tumačiti u kontekstu konačnog rješavanja Kosova:
“Srbija pokušava otvoriti kontrolirane političke sukobe u regiji kako bi skrenula pažnju s činjenice da ne može ispuniti preuzete obaveze vezane za status Kosova. Podgorica nije izuzetak, sličan odnos Beograd ima i prema Zagrebu, Skoplju i Sarajevu.” Boban Stojanović nam, pak, kaže da Vučić često pokušava zamaskirati unutarnje probleme izazivanjem sukoba sa zemljama u regiji: “On, uglavnom, nije direktni akter tih sukoba, već pojedini ministri služe tome da ‘pale vatru’ i otvaraju sukobe (kao, recimo, ministar obrane Vulin za Hrvatsku).”
On smatra da nije problem toliko između Vučića i Đukanovića: “Štoviše, vjerujem da oni imaju neki stabilan, čak i prijateljski odnos”, ali trenutno ova situacija i jednom i drugom odgovara da se tenzije podignu. “Slično je i s opozicijom u Crnoj Gori koja želi profitirati u srpskom dijelu stanovništva kroz jačanje veza sa Srbijom i na taj način se stvara pogodno tlo za sukobe između država”, zaključuje Stojanović.
“Projekt privatne države”
Doduše, u Srbiji vlada uvjerenje da se “teško oteti dojmu da je upravo režim Mila Đukanovića nešto najgore što se dogodilo u odnosima Srbije i Crne Gore”, piše Blic, a u srbijanskom javnom prostoru rabi se posprdni i diskreditirajući termin “milogorci” za sve one koji smatraju da imaju pravo biti Crnogorci.
Naime, kako kaže Popović, Đukanović je predstavljen kao personifikacija antisrpske politike i jedina, po njima, brana koja sprečava ponovno ujedinjenje: “Naime, stalno se stvara dojam da je neovisna Crna Gora samo privremena tvorevina, eksces koji će njegovim padom ili odlaskom prestati postojati.” I tu imamo paralelu s Ukrajinom, jer u Rusiji smatraju da su Petro Porošenko i “njegova hunta” krivci za rusko-ukrajinski sukob te da njegovim odlaskom “sve dolazi na svoje”, odnosno Ukrajina se vraća u krilo Rusije. I za jednog i za drugog tvrdi se da su “projekt privatne države”.
Za stanje u regiji bilo kakva destabilizacija sadašnjeg pravca Crne Gore (NATO i EU, usmjerenje prema Zapadu) te eventualno okretanje prema Vučiću i Putinu znači nove potrese na Balkanu i značajnu promjenu odnosa koji bi poremetili sadašnju geostratešku strukturu.