LONDON - Nije lako biti Tony Blair. Posljednjih mjeseci bivši britanski premijer je meta medija i prosvjednika koji se ne slažu s njegovim odlukama oko rata na Bliskom Istoku. Ipak, čini se da Tony Blair odolijeva svim šamarima javnosti.
Nedavno je bio domaćin na dodjeli nagrada kratkog amaterskog filma “Faith Shots” koju je organizirala njegova Tony Blair Faith Foundation, s ciljem promoviranja vjere, ljubavi i zajedništva - pojmova koje rijetko vežemo uz politiku. Ipak, u zgradi Britanske Akademije filmske i televizijske umjetnosti u Londonu vidno raspoloženi Tony Blair je sa suprugom Cherie bodrio mlade filmaše.
‘Ne bavimo se Bogom’
Njihova je zadaća bila filmom izraziti što za njih znači vjera.
“U doba globalizacije vjera je bitnija nego ikad. Vjera je pozitivna snaga u modernom svijetu.”, rekao je Blair upozoravajući da je “budalasto biti religiozno nepismen u svijetu u kojem danas živimo jer neupućenost može biti opasna”.
Kasnije je Blair za Jutarnji list dodao da vjera igra veliku ulogu u njegovom životu.
- U dvadesetim godinama počeo sam se baviti politikom i od tada je vjera postala sastavnim dijelom moga života. Neke od najvažnijih i najtežih trenutaka teško bih prebrodio da nisam vjernik”, rekao je.
Da je Blair iznimno religiozan poznato je već dugo: smatra ga se najreligioznijim britanskim premijerom od Drugog svjetskog rata, mediji pišu da Bibliju drži na noćnom ormariću, dok njegov biograf piše da Bog ima središnju ulogu u Blairovu životu i da je zbog vjere i ušao u politiku. No većinu vremena, barem dok je bio na vlasti, Blair taj aspekt svog života nije iznosio u javnosti.
Njegov je glasnogovornik Alastair Campbell jednom na pitanje novinara Vanity Faira o vjeri prekinuo intervju i rekao: “Mi se ne bavimo Bogom”.
Pisma župljanima
Kada je Blair otišao iz Downing Streeta, priznao je da je izbjegavao govoriti o religiji jer se bojao da će ga u iznimno sekularnoj Britaniji proglasiti “luđakom”. I bez toga njegova je vjera bila predmet ismijavanja - satirički magazin Private Eye dugo je vremena objavljivao kolumnu u obliku pisma župljanima koje je pisao vikar Tony Blair.
Blair je, inače, vjeru - anglikansku - našao kao student na Oxfordu. Njegova je religioznost dobila novi zamah kada je sreo, i kasnije oženio, Cherie Booth. Supruga mu je bila iznimno predana katokinja iz Liverpoola. U svom je memoarima opisala da je Tonyju “vjera bila važnija nego bilo kome drugome koga sam srela a da nije bio svećenik”. Mladi je par satima razgovarao o Bogu i smislu života, a Cherie kaže kako “ne bi bilo pretjerivanje reći da nas je to i spojilo”.
Tony Blair uskoro je sa Cherie počeo ići na katoličku misu, i prije nego što je uopće postao premijer. Njihovo su četvero djece također odgojeni u katoličkoj vjeri.
Vraćam se kući
- Mogli smo ići u anglikansku ili katoličku crkvu. Pogodite tko je pobijedio - rekao je za Daily Telegraph. Nedugo nakon što je 2007. otišao s čelnog mjesta u vladi, preobratio se na katoličanstvo.
- Osjećao sam da se vraćam kući. I tu je sada moje srce, tu pripadam - rekao je.
Nakon odlaska iz Downing Streeta, Blair je ispričao da na katoličanstvo nije prešao ranije uglavnom iz političkih razloga: jedno je vrijeme vodio mirovne pregovore oko Sjeverne Irske, gdje bi njegovo preobraćenje moglo biti problematično, a uz to, u njegovo je vrijeme - Gordon Brown je odustao od te tradicije - britanski premijer uime kraljice imenovao anglikanske biskupe, a bilo bi nezgodno da to radi - katolik.
Ipak, Blair tvrdi da je sve važnije odluke u vladi donosio na temelju vjere. Govorio je da se molio Bogu da mu pomogne donijeti odluku o tome hoće li poslati vojsku u Irak, a mnogi su u Britaniji ostali konsternirani kada je, na pitanje kome će odgovarati za smrt britanskih vojnika, odgovorio: “Svome stvoritelju”.
Mnogi mu ipak spočitavaju da baš ta odluka - nije imala mnogo veze s kršćanstvom.
Protiv vjerskih barijera
Pobjednici, njih sedam, podijeljeni su po dobnim skupinama.
U kategoriji najmlađih je dvojac iz Mostara. Srednjoškolci Ammar Čavčić i Rijad Guja autori su filma “Stari most” koji je priča o frustraciji mladih državom u kojoj je sve podijeljeno - na religije, kantone i dijelove grada.
U filmu objašnjavaju: “Da biste živjeli u Bosni i Hercegovini, morate znati dijeliti s drugima, praviti podjele i biti dobri u razlomcima. Jedna država - dva dijela, dva entiteta, tri nacionalnosti, tri predsjednika, tri jezika, deset kantona i jedna himna bez teksta, bez riječi”.
- Mi dolazimo iz male zemlje s velikim problemima, ali se nadamo da će naš film pridonijeti stvaranju bolje budućnosti za sve. Želimo živjeti u svijetu bez vjerskih, rasnih, etničkih i kulturnih barijera. Želimo se družiti i učiti s onima drugih vjera i kultura - izjavili su mladi Mostarci koji su vrlo uzbuđeni priznanjem.
Okupljeni su se složili da je najzreliji uradak Blairova natječaja film “Ljudi koje poznajem” (People I know) 23-godišnjeg Amerikanca Estebana Pereza.
Njegova je priča intimna - u središtu je životna priča njegove majke koja se u potrazi za boljim životom iz Kolumbije preselila u SAD i teške trenutke prebrodila uz pomoć vjere. Mladog Estebana prisutni su producenti već proglasili novom nadom filma. ( A. Muhar)