Svojedobno ni stručnjaci, ali ni sami vladari nisu mogli predvidjeti pad Sovjetskog carstva. Iz današnje perspektive lako je reći kako je to bilo neizbježno, ali većini ljudi u to vrijeme takav scenarij bio je nezamisliv - sve dok se stvarno nije dogodio. Spomenuti imperij na kraju su srušili milijuni ljudi probijanjem zatvorenih granica i prkošenjem dotad nepobjedivim silama države.
I taj gotovo nepromjenjiv obrazac kasnije je "kumovao" padu velikih imperija i revolucijama unutar pojedinačnih država. Nitko nije očekivao Francusku revoluciju koja je Luja XVI. odvela na giljotinu. Ili pobunu viših klasa u Palermu 1848. koja je cijelu Europu okrenula naglavačke. Tko je uopće mogao pomisliti da će samoubojstvo uličnog trgovca u Tunisu 2010. pokrenuti Arapsko proljeće? Njemačko carstvo urušilo se 1918., samo nekoliko mjeseci nakon što je zamalo dobilo Prvi svjetski rat. A pobjednici iz Drugog svjetskog rata, Francusko i Britansko carstvo, počeli su se raspadati baš kad su Pariz i London planirali nova kolonijalna partnerstva, piše The Telegraph.
Tijekom 1970-ih, društveni znanstvenici pokušali su prognozirati politička događanja prediktivnim modelima. Može li se identificiranjem prijelomne točke u narodnom nezadovoljstvu predvidjeti ili spriječiti politički kolaps? Povijest nam govori - ne.
I sam Lenjin svojedobno je izjavio: "Nije dovoljno da niže klase odbiju živjeti na stari način, potrebno je i da više klase više ne mogu živjeti na stari način".
Države, i srednjovjekovne i ranomoderne, poput Francuske Luja XVI., uglavnom su sposobne poraziti unutarnje neslaganje.
Nezadovoljan narod koji baca kamenje nema šanse protiv naoružanih vojnika, suzavca, vodenih topova i tenkova.
Dakle, da bi države i carstva propali, obično je potrebna vanjska sila koja ne samo da potkopava njihov prestiž i sposobnost zastrašivanja, već slabi i njihovu represivnu sposobnost. U većini slučajeva za to je potreban - vojni neuspjeh. A upravo to desilo se ruskom i njemačkom carstvu 1917. i 1918. godine, kad su njihovi vojnici napustili svoje vladare i odbili boriti se.
S druge strane, britanski imperij raspao se kad su Britanci shvatili da, nakon iscrpljujućeg rata, više ne mogu upravljati golemim, raznolikim i sve manje popustljivim carstvom. Potkralj Indije, Lord Wavell, zaključio je 1946. kako "više nemaju ni resursa, ni potrebnog prestiža, ali ni povjerenja u sebe same".
Francuzima je, pak, trebalo više vremena da dođu do sličnog zaključka, a nespremnost vojnih obveznika i njihovih obitelji da ratuju u Alžiru ranih 1960-ih zauvijek je okončala njihove vizije stalne imperijalne zajednice.
U svim tim slučajevima nije bio presudan potpuni poraz ili fizičko uništenje oružanih snaga, već percepcija da se rat ne može dobiti. Jer policajci i vojnici neće dobrovoljno riskirati svoje živote za izgubljenu stvar i diskreditirani režim.
A sad se čini kako je i Rusija na sličnom putu - no kad se može očekivati konačan trenutak istine?
Godine 1917. moćno Rusko carstvo prvo je oslabila Njemačka, a 1989. to je nastavio i produbio Hladni rat. Imperij je dvaput umirao, ali uvijek je i uskrsnuo u drugom obliku i pod drugim vladarom, iako su mu pritom nedostajali veliki dijelovi zemlje (baltičke države, srednjoazijske kolonije, istočnoeuropske ovisne regije).
A sad? Hoće li Putinov pokušaj ponovnog osvajanja dijela carstva ubrzati njegovu konačnu propast?
Kina u međuvremenu spremno čeka ne bi li pokupila azijske posjede osvojene u 19. stoljeću, a potraživanja imaju i Japan, Turska te drugi. Jedinu šansu za svjetliju budućnost Rusija bi si, kao postimperijalna demokratska nacionalna država, osigurala kad bi odbacila imperijalne ambicije Vladimira Putina i njemu sličnih.