U Srbiji ništa novo. Parafrazirajmo jednu legendarnu izjavu iz davnih vremena početka raspada Jugoslavije kada je počeo rat u Sloveniji - "oni bi kao da ga ruše, a on se kao ne da". I tako u krug već gotovo punih devet mjeseci, a ništa se konkretno iz toga još nije rodilo ili izrodilo.
Prošlo je punih devet mjeseci od tragične nesreće u Novom Sadu, 1. studenoga 2024., kada je u padu (ne)obnovljene nadstrešnice (novac je završio u nečijem džepu, ali su bila dva svečana režimska otvorenja) poginulo 16 ljudi, što je bio povod za masovne prosvjede protiv Aleksandra Vučića.
Iako se zovu i "antirežimski", nakon posljednjih događaja, a pogotovo tzv. prosvjednog vidovdanskog okupljanja, moramo sve uzeti sa zrnom sumnje i ponoviti ono što se govori od početka prosvjeda - je li to pobuna za promjenu srpske politike ili samo za zamjenu predugo vladajuće strukture i samog Vučića (više od 13 godina) na njezinu čelu.
Kako je rekao poznati srpski književnik Svetislav Basara, "ne postoji mit o dvije Srbije, jednoj rusodupeljubnoj i radikalskoj i drugoj, građanskoj i prozapadnoj, nego postoje sljedeći entiteti. Radikalska Srbija A, radikalska Srbija B i radikalska Srbija C. Kao, bože me prosti, hepatitisi. Nisu svi isti, ali su svi hepatitisi."
Elem, 1. rujna u Novom Sadu, Beogradu i još nekoliko većih i manjih mjesta diljem Srbije ponovno su na ulice izašle tisuće prosvjednika. To smo vidjeli već puno puta u ovih devet mjeseci, ali Vučić, kojemu su sigurno potkopani temelji, još uvijek se drži, makar u lebdećem stanju. Već je bilo puno kulminacija, prosvjednih skupova s nekoliko stotina tisuća ljudi, ali bez zaključka. Kulminacija na kulminaciju. Koliko to može trajati? Kada je Srbija u pitanju, čini se - dugo.
U Srbiji tako traje rat do iznemoglosti, na iscrpljivanje, pa tko koga, ali traje već predugo i čini se da se kraj ne nazire. Doduše, često smo u povijesti svjedočili da su neki dotad neupitni i nedodirljivi vođe pali preko noći, iako se činilo da su čvrsto u sedlu.
Vučić svakako leluja, bez obzira na to što on i stranačko-institucionalno-medijska režimska scena stvaraju dojam da je neokrznut i da unatoč svemu drži uzde. U svemu ovome možda nije najvažnije hoće li Vučić pasti - to će se dogoditi kad-tad jer autoritarni vođe ili diktatori poput njega padaju - nego kako će on otići sa scene: s treskom ili uz zvuk helikopterske elise prema Horgošu, odnosno po koju cijenu.
A majka svih pitanja u Srbiji jest tko i što nakon Vučića. Njegov slom će doći, ali da opet parafraziramo - Đekna još nije umrla, a ka‘ će, ne znamo. Vjerojatno Vučić broji svoje dane, samo ne znamo broji li "sitno" ili će rastegnuti svoj kraj. A kraj je kada ga sudac odsvira. Vučić podiže letvicu represije i nasilja, a njegovi paramilicijski eskadroni praktički su izjednačeni s "regularnom" policijom.
Podsjetimo da je sredinom kolovoza opasno zaiskrilo, kad su kamenovana i spaljivana sjedišta vladajuće stranke, i to toliko da su mnogi zloguko najavljivali građanski rat, ali se odjednom sve smirilo. No, nismo sigurni je li to samo poluvrijeme i sada se čeka nastavak. A što se tiče podizanja razine represije, podsjetimo na onu mudru, ali evergreensku još iz antičkih vremena, Aristotelovu: "Tiranija je najgora uoči njezina pada".
Sada Srbija nije daleko od tog proročanstva. Srbija je u velikom vrzinu kolu i ultimativno pleše na rubu kaosa jer se ne zna na što je sve spreman Vučić, kao ni prosvjednici koji također gube strpljenje, ali i koherentnost. Još prije nekoliko mjeseci napisali smo da će sve završiti ili srpskim Tiananmenom ili će studenti krenuti u juriš na Beli dvor. Zasad jedni drugima daju vječni šah, ali nikako mat.
U ovom se trenutku čini da neće pasti, ali kako smo rekli, sve se to može brzo okrenuti jer je Srbija u sve težem ekonomskom položaju. Kako bi spasio sebe i režim, Vučić troši prilična sredstva na "socijalne" potrebe: umirovljenike kao svoju najjaču izbornu bazu, policiju, vojsku, paramilitarne batinaše i lojalne medije. Sve je to još uvijek pod njegovom kontrolom jer ih je dosta zadužio pa brane svoje pozicije i imutak.
No, neovisni izvori navode da mnogi od njih, poput Gorana Vesića, Damira Zobenice i gradonačelnika Beograda Aleksandra Šapića, imaju svoja bogata skloništa po Italiji i drugim europskim destinacijama. A sam Vučić navodno ima rezervni plan u trokutu Minsk - Moskva - Peking, preko Budimpešte.
Uz to, možda će, kao i u slučaju Slobodana Miloševića, ako već ne ide kao onomad kod Rumunja, međunarodna zajednica (čitaj: EU i SAD) odigrati ključnu ulogu jer ako se Bruxelles odrekne Vučića, teško da ga Xi Jinping i Vladimir Putin mogu spasiti, pogotovo ovaj drugi koji vjerojatno već ima kontakte s rezervama.
I to je ono najžalosnije - osobe čija se imena vrte kao mogući nasljednici ne razlikuju se puno od Vučića kada su u pitanju ideologija i politika. Srbiju čeka duga vruća jesen, a hoće li "vrući vetar" s Dunava donijeti "a sad adio", tek ćemo vidjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....