Iran može zadati razoran udarac za zemlje Zaljeva. Milijunima bi život postao ugrožen

Američki predsjednik ponovno od Irana traži da otvori Hormuški tjesnac, kojim prolazi petina svjetske nafte i ukapljenog zemnog plina.

Ako ga Teheran ne posluša, SAD će napasti iransku energetsku infrastrukturu, uključujući elektrane, naftne bušotine i postrojenja za desalinizaciju. "Ako se uskoro ne postigne dogovor o okončanju rata i ako se Hormuški tjesnac ne otvori, zaključit ćemo naš lijepi ‘boravak‘ u Iranu dizanjem u zrak i potpunim uništavanjem svih njihovih elektrana, naftnih bušotina i otoka Harg (a možda i svih postrojenja za desalinizaciju!)", zaprijetio je Donald Trump.

Asimetrična taktika

Iran, za razliku od svojih susjeda, nije toliko ovisan o desalinizaciji, njome se proizvede tek oko tri posto ukupne pitke vode, jer većinu opskrbe osiguravaju rijeke, nadzemni rezervoari i podzemni spremnici. Ipak, uništavanje tih postrojenja dodatno bi pogoršalo već ozbiljnu krizu vode.

Nakon pet uzastopnih godina ekstremne suše, strukturnog lošeg upravljanja i neodrživog korištenja vode, spremnici koji opskrbljuju zemlju na manje su od deset posto kapaciteta. Situaciju je dodatno zakomplicirao izraelski zračni napad 7. ožujka na skladišta nafte oko iranske prijestolnice, koji je izazvao guste crne oblake i "crnu kišu". Stručnjaci upozoravaju da su radioaktivne padaline vjerojatno kontaminirale tlo i dijelove gradske opskrbe vodom.

CNN: ‘U Zaljevu ima roba važnija od nafte i plina. Ugrozi li se, to je kao nuklearna eskalacija‘

Još opasnije od američkog napada na iranska postrojenja za desalinizaciju mogući je odgovor režima. Stručnjaci upozoravaju da bi Iran mogao gađati postrojenja za desalinizaciju svojih arapskih susjeda u Perzijskom zaljevu.

U Kuvajtu oko 90 posto pitke vode dolazi iz desalinizacije, u Omanu 86 posto, a u Saudijskoj Arabiji oko 70 posto. Čak i tamo gdje su postrojenja povezana s nacionalnim mrežama s rezervnim opskrbnim rutama, poremećaji se mogu proširiti na međusobno povezane sustave, rekao je za The Times of Israel David Michel, viši suradnik u Centru za strateške i međunarodne studije.

Ivan Marc Sanchez/alamy/profimedia

"Desalinizacija je asimetrična taktika. Iran nema isti kapacitet za uzvraćanje udarca kao SAD, ali može nametnuti troškove zemljama Zaljeva kako bi ih potaknuo na intervenciju ili prekid neprijateljstava", dodaje Michel.

Postrojenja za desalinizaciju prilično su složena; imaju usisne sustave, postrojenja za obradu i opskrbu energijom, a oštećenje bilo kojeg od ovih dijelova može prekinuti proizvodnju, objašnjava Edu Cullinane, urednik za Bliski istok u Global Water Intelligenceu.

Temelj ekonomije

Zaljev proizvodi oko trećine svjetskog izvoza sirove nafte, a prihodi od energije temelj su nacionalnih gospodarstava. "Svi misle da su Saudijska Arabija i susjedne zemlje petrodržave. Ali ja ih nazivam kraljevstvima slane vode. To su umjetno stvorene supersile, koje je stvorio čovjek pomoću fosilnih goriva. To je monumentalno postignuće 20. stoljeća, ali istodobno i određena ranjivost", kaže Michael Christopher Low, direktor Centra za Bliski istok na Sveučilištu Utah.

Analiza CIA-e iz 2010. upozorila je da bi napadi na desalinizacijska postrojenja mogli izazvati nacionalne krize u zaljevskim državama, a dugotrajni prekidi mogli bi trajati mjesecima ako se uništi kritična oprema. Više od 90 posto desalinizirane vode u Zaljevu dolazi iz samo 56 postrojenja, a svako je izrazito ranjivo na sabotažu ili vojne akcije. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati uložili su u cjevovode, spremnike i druge sustave za ublažavanje kratkoročnih poremećaja, ali manje države poput Bahreina, Katara i Kuvajta imaju ograničene rezerve.