S 10 ratnih brodova i 10.000 vojnika već raspoređenih na Karibima i udarnom skupinom nosača zrakoplova koju predvodi USS Gerald R. Ford - što predstavlja najveće vojno gomilanje u tom području još od Kubanske raketne krize 1962. godine - čini se da je neka vrsta vojnog napada SAD-a na Venezuelu neizbježna. Obrazloženje američkog predsjednika Donalda Trumpa za ovu agresivnu vojnu kampanju jest da je Venezuela središte trgovine drogom te da je opskrba drogom američkih potrošača ekvivalentna oružanom napadu na Sjedinjene Države, što opravdava vojni odgovor.
No, pravi je cilj svrgnuti s vlasti venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura, a zatim, prekidom dotoka venezuelanske nafte Kubi, ispuniti višedesetljetni san republikanske desnice o rušenju kubanske vlade, tvrde u svojoj analizi Foreign Policy autori William M. LeoGrande i Peter Kornbluh. To je strategija koju je John Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost u prvoj Trumpovoj administraciji, bezuspješno isprobao 2019. godine, ali državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Marco Rubio sada namjerava pokušati ponovno. I opet je, kako se navodi, malo vjerojatno da će uspjeti, ali će zato cijena vojnog sukoba biti veća za regionalne interese SAD-a i još puno veća za Venezuelu.
Američke oružane snage već su uništile desetak brodova navodno korištenih za trgovinu drogom na Karibima i Pacifiku, ubivši više od 60 ljudi. Trump je trgovce drogom označio kao strane teroriste i objavio im rat. "Ubit ćemo ljude koji unose drogu u našu zemlju, u redu? Ubit ćemo ih", rekao je Trump novinarima krajem listopada. "Sljedeća na redu je zemlja", dodao je, vjerojatno misleći na venezuelanski nacionalni teritorij. Miami Herald izvijestio je da će mete biti venezuelanske vojne instalacije.
Trump je također odobrio tajne operacije CIA-e unutar Venezuele i označio Madura kao navodnog vođu skupine Cartel de los Soles, venezuelanske kriminalne organizacije koju je američki predsjednik u veljači proglasio stranom terorističkom organizacijom. Ministarstvo pravosuđa raspisalo je nagradu od 50 milijuna dolara svakome tko pruži informacije koje bi dovele do Madurova uhićenja. Među američkim vojnim jedinicama koje su sada raspoređene uz obalu Venezuele je i 160. pukovnija specijalnih operacija zrakoplovstva - "Noćne uhode" - koja je bila podrška operaciji specijalnih snaga u kojoj je ubijen Osama bin Laden.
Savez u slabljenju
No, iako je Venezuela najbliži saveznik Kube u Latinskoj Americi i vitalni izvor jeftine nafte, Havana nema načina da se suprotstavi američkom napadu na tu zemlju, ništa više nego što je bila u stanju obraniti Grenadu od američke invazije 1983. Svaki takav pokušaj bi izazvao američki napad na samu Kubu, a kubanski diplomati su to javno rekli i privatno ponovili venezuelskim dužnosnicima. Od uspona pokojnog Huga Cháveza i njegova pokreta prije više od 25 godina, Caracas je bio saveznik i pokrovitelj Kube, iako sa sve slabijim vraćanjem usluga jer je Chavezov autoritarni nasljednik Maduro provodio samouništenje gospodarstva vlastite zemlje.
Taj savez je jedan od razloga zašto američki napad na Venezuelu potencijalno ima ozbiljne implikacije za Kubu. U Venezueli rade tisuće kubanskih medicinskih radnika, uz nepoznat broj vojnih i obavještajnih savjetnika. Ako SAD napadne venezuelske vladine objekte, posebno vojne, kubanski životi bili bi ugroženi. No, unatoč tome, Kuba malo toga može učiniti osim prosvjedovati i pojačati vlastitu vojnu spremnost, kao što je to činila u prošlosti u trenucima pojačane napetosti. Ako Washington uspije svrgnuti Madura, njegov nasljednik bi vrlo vjerojatno prekinuo isporuke nafte Havani, zadajući time novi udarac ionako već posrnulom kubanskom gospodarstvu. Američki uspjeh u Venezueli mogao bi ugroziti i nacionalnu sigurnost Kube ako bi Trumpova administracija, opijena pobjedom, odlučila proširiti svoj agresivni vojni intervencionizam.
Ipak, Havana više nije toliko ovisna o Caracasu kao što je bila prije deset godina. Savez između Havane i Caracasa nastao je 1998. godine, kada je Chávez prvi put izabran za predsjednika Venezuele, zalažući se za "socijalizam 21. stoljeća". Chávez i Fidel Castro razvili su snažnu osobnu vezu i prije izbora - Chávez je Castra smatrao svojim mentorom, a Castro Cháveza svojim štićenikom. Godine 2000. i 2003. dvije su zemlje potpisale sporazume o suradnji kako bi Venezuela opskrbljivala Kubu naftom po subvencioniranim cijenama u zamjenu za usluge kubanskog medicinskog osoblja. Na vrhuncu ove trgovine, od 2008. do 2015. godine, Kuba je dobivala više od 100.000 barela nafte dnevno, dok je gotovo 30.000 kubanskih liječnika i tehničara radilo u Venezueli.
No, od 2016. godine proizvodnja nafte u Venezueli počela je opadati zbog lošeg upravljanja i lošeg održavanja infrastrukture. Do sredine 2018. pala je za polovicu. Tijekom tih godina, globalna cijena nafte pala je za oko polovicu, drastično smanjujući prihode Venezuele. Isporuke nafte Kubi smanjile su se jer je Venezuela veći dio proizvodnje prodavala u svoju korist. Do 2024. isporuke su pale na 32.000 barela dnevno, a ove su godine isporuke još manje. Smanjenje isporuka venezuelanske nafte dodatno je pogoršalo situaciju s kroničnim manjkom deviza. Nestanci struje na Kubi postali su uobičajena stvar, a domaća proizvodnja pati od nedostatka goriva.
Stara Rubijeva opsesija
Ipak, postoji po tom pitanju i svijetla strana za Kubu - Havana je sada manje ovisna o venezuelanskoj nafti nego što je bila prije deset godina. Kubanski ekonomist Pedro Vidal je 2014. godine procijenio da bi iznenadni i potpuni gubitak venezuelske nafte smanjio kubanski BDP za 7,7 posto. No, budući da je izdašnost Caracasa ionako već pala za gotovo tri četvrtine, a cijena nafte sada je otprilike upola manja od tadašnje, Kuba je već apsorbirala većinu šoka koji je Vidal predvidio. K tome, kako se kubanska energetska kriza pogoršavala, Meksiko i Rusija bili su spremni povećati svoje isporuke nafte po povlaštenim cijenama.
Trumpova administracija, pak, jasno je dala do znanja da joj je cilj svrgnuti Madurovu vladu, no nije jasno kako. Hoće li, navodi neke mogućnosti Foreign Policy, CIA pokušati okrenuti oružane snage protiv njega kako bi potaknula državni udar ili će možda "Noćne uhode" spustiti SEAL Team Six u Caracas usred noći kako bi oteli Madura iz palače Miraflores, izručili ga Sjedinjenim Državama i sudili mu zbog trgovine narkoticima? Možda će američke snage nagomilane na Karibima pokrenuti zračne napade kako bi izvršile pritisak na vojsku da svrgne Madura radi vlastitog opstanka ili će možda biti dovoljno da venezuelskim oružanim snagama daju ponudu koju ne mogu odbiti - ukloniti Madura ili se suočiti s uništenjem?
Najmanje vjerojatna opcija je, kako se navodi, potpuna invazija i okupacija Venezuele, s obzirom na Trumpovo obećanje da će se kloniti stranih ratova i suzdržati od izgradnje nacija. Venezuelska vojska je, pak, poslušala savjet Kube o tome kako se oduprijeti invaziji - ne pokušavati braniti strateške ciljeve, već se stopiti sa stanovništvom kako bi vodila asimetrični "rat cijelog naroda". Ako se ima na umu i nekoliko tisuća veterana gerilaca kolumbijske Nacionalne oslobodilačke vojske (Ejército de Liberación Nacional - ELN) koji djeluju u Venezueli, pokoravanje Caracasa moglo bi se pokazati puno kompliciranijim nego što se očekivalo.
No, Rubio na umu ima krajnji scenarij za Kubu. Tijekom prve Trumpove administracije, Bolton je smatrao da će svrgavanje Madura neizbježno dovesti do kolapsa i druge dvije vlade u socijalističkoj "trojci tiranije", Kube i Nikaragve. Iako se ispostavilo da je Bolton podcijenio Madurovu izdržljivost i odanost venezuelskih oružanih snaga, njegova teorija obrnutog domina opstala je. Američki senator Rick Scott, koji je izvorno upoznao svog bivšeg senatskog kolegu Rubija s Trumpom, nedavno je rekao da će, ako Sjedinjene Države mogu ukloniti Madura i prekinuti dotok nafte u Havanu, "to biti kraj Kube".
A kraj Kube je krajnji cilj vanjske politike Marca Rubija još otkako je izabran za senatora iz Floride 2010. U Senatu je postao vodeći jastreb po pitanju politike prema Kubi i predvodio je republikansku oporbu tadašnjem predsjedniku Baracku Obami u nastojanjima da normalizira odnose između SAD-a i Kube 2014. godine. Sam Trump, pak, nije pokazao pravi interes za Kubu otkako su njegovi planovi za otvaranje hotela tamo - prije nego što je postao predsjednik - propali. Tijekom svog prvog mandata rekao je svojim suradnicima u Bijeloj kući: "Učinite Rubija sretnim", pa su dopustili Rubiju i zastupniku Mariju Díaz-Balartu da oblikuju Trumpovu politiku prema Kubi.
Podcjenjivanje Kube
Sada, kao državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost, Rubio ima izravno u svojim rukama poluge moći kako bi unaprijedio svoj cilj uništenja Kubanske revolucije. "Rubiov projekt ostavštine je promjena režima na Kubi", rekao je jedan službenik Senata privatno za Foreign Policy. "Ovo je Rubiova prilika da učini ono što je oduvijek želio učiniti".
No, promjena režima je nešto što je lako reći, ali ne i provesti. Američki dužnosnici podcjenjuju izdržljivost kubanske vlade još od 1959. godine. Još malo pritiska, mislilo se, još jedno ‘zavrtanje ruke‘ na leđima i Castrov režim će se raspasti. Ipak, iduće godine bit će 10. godina od Castrove smrti, a režim koji je izgradio još uvijek postoji. Unatoč očajnom stanju kubanskog gospodarstva i široko rasprostranjenom nezadovoljstvu naroda, ne postoji ikakva značajnija organizirana oporba. Aktivisti koji su pokušali izgraditi nešto takvo su ili u egzilu ili u zatvoru. Kubanske službe državne sigurnosti pokazale su se vještima u obuzdavanju američkih programa "promicanja demokracije" usmjerenih na podršku oporbi.
Ideja da će prekid isporuke venezuelske nafte biti kap koja će preliti čašu kubanske vlade je pusti san, ocjenjuje Foreign Policy. Doduše, svaki daljnji gubitak venezuelske nafte bio bi ozbiljan udarac kubanskom gospodarstvu i produbio bi siromaštvo, no siromaštvo ne trigerira automatski pobunu. Bijeda može jednako lako proizvesti dublji obrambeno-paranoični mentalitet među elitama ili političko povlačenje naroda zaokupljenog jednostavnim preživljavanjem. U najgorem slučaju, to može dovesti do propasti države. "Na zapadnoj hemisferi gospodin Trump se počinje ponašati poput gospodina Netanyahua na Bliskom istoku ili gospodina Putina na području bivšeg Sovjetskog Saveza - poput desničarskog vođe koji tvrdi da tu ima sferu utjecaja gdje je slobodan djelovati kako želi", napisao je Ben Rhodes, bivši zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost za vrijeme Obame.
Trumpov povratak brutalnom korištenju "diplomacije topovnjača" za nametanje američke dominacije pokazat će se skupim za stvarne američke interese u latinoameričkoj regiji, jačajući povijesnu sliku Sjedinjenih Država kao hegemonskog nasilnika. Američki napadi na brodove uz obale Venezuele i Kolumbije već su osuđeni kao kršenje međunarodnog prava od strane visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava i triju drugih dužnosnika UN-a, kao i Amnesty Internationala i Human Rights Watcha. Slične kritike stigle su od članova Kongresa, uključujući nekoliko republikanaca, mnoštvo stranih pravnih stručnjaka, pa čak i od dužnosnika ministarstva obrane.
Posljedice bez učinka
Bijela kuća je, pak, odmah odbacila sve kritike, ali ne mogu se tako lako odbaciti prigovori i prosvjedi predsjednice Meksika Claudie Sheinbaum i kolumbijskog čelnika Gustava Petra jer Washingtonu treba njihova suradnja kako bi smanjio proizvodnju i prijevoz droge namijenjene Sjedinjenim Državama. Upravo to su, a ne Venezuela, zemlje iz kojih uglavnom dolazi droga, ističu autori. Većina latinoameričkih čelnika do sada je šutjela, ali više njih će progovoriti ako Sjedinjene Države napadnu Venezuelu i to ne zato što imaju ikakve simpatije prema Maduru - jer, kako se navodi, nemaju - već zato što znaju da bi sljedeći put to mogli biti oni.
Dublja posljedica bila bi ubrzanje postupnog odmicanja Južne Amerike od Sjedinjenih Država i primicanje Kini. Trumpove carine već su pokazale da Sjedinjene Države više nisu pouzdan ekonomski partner, a ako sada postanu i vojna prijetnja, onda je vrijeme da se partneri - ali i sigurnosni savezi - potraže negdje drugdje. Također, dugotrajni vojni sukob s Venezuelom dodatno će destabilizirati regiju, potaknuti novi val migracija, izazvati šokove na globalnom tržištu nafte i stvoriti više teritorija u Venezueli koje vlasti neće kontrolirati i kojima će zavladati trgovci ljudima, a o brojnim izgubljenim životima da se ne govori.
K tome, kako se ističe, zračni napadi na Venezuelu neće zaustaviti protok droge u Sjedinjene Države jer tamo gdje se može ostvariti velika zarada, potražnja uvijek jamči ponudu. Vojna akcija i prijetnja eskalacijom mogu dovesti do Madurova odlaska, ali venezuelanske oružane snage profitiraju od statusa quo. Ako one ostanu netaknute, onda se u Caracasu neće puno toga promijeniti, osim američke vojne okupacije. Također, nije vjerojatno da će potpuni prekid isporuka venezuelske nafte dovesti do pada režima na Kubi, koji je preživio daleko snažnije ekonomske udarce.
Ključna misao vodilja Trumpove vanjske politike je biti glasan i nositi veliku batinu. Nitko ga ne može spriječiti da njome napadne Venezuelu, a ako to učini, nesumnjivo će proglasiti pobjedu, bez obzira na to koliko slabi bili rezultati. Ali ruševine koje bi time ostavio iza sebe, kada su u pitanju regionalni interesi SAD-a i Venezuela, neće se skoro raščistiti niti brzo zaboraviti, zaključuju autori za Foreign Policy
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....