Trump je jednom riječju nehotice razotkrio svoju veliku slabost, Iranci sad znaju što trebaju

Američki pokušaj rješavanja rata s Iranom razmjenom napada i posrednim pregovorima u gotovo istovjetnim vremenskim razmacima sve više izgleda kao farsa. “Prijatelj je nedavno zaključio da predsjednik Trump zaista zaslužuje Nobelovu nagradu za mir jer je već osam puta okončao rat u Iranu”, s pravom je zajedljiv The Wall Street Journal u uredničkom komentaru.

Trumpova subotnja objava na njegovoj društvenoj mreži kaže: “SAD je naoružan i spreman za akciju protiv Islamske Republike Iran na razini vojnog terora, snage i moći neviđenoj od Drugog svjetskog rata. Unatoč tome, Iran i druge zemlje Bliskog istoka upravo su nas zamolile da odgodimo bilo kakav napad jer su dogovoreni okviri sporazuma.”

Novi vrtuljak na tržištima

Opet je podigao razinu udarne prijetnje, ali one su davno izgubile vjerodostojnost. Osim na tržištima, gdje je ponedjeljak donio novi vrtuljak: cijene nafte tipa Brent pale su gotovo 5 posto u podne; dionički indeksi su porasli, ulagači se opet nadaju da bi pregovori mogli smiriti krizu u ekonomski vitalnom Zaljevu. Bloomberg je prenio u ponedjeljak oko podneva da je Iran sugerirao da pregovori za omogućavanje prolaza većeg broja brodova kroz Hormuški tjesnac napreduju. Agencija prenosi izjavu Esmaila Baghaeija, glasnogovornika iranskog Ministarstva vanjskih poslova, da Iran s Omanom pregovara o “privremenom” putu koji bi osigurao sigurnost brodova, dodajući da “trenutačno ne pregovaramo sa SAD-om”.

Suočeni smo sa situacijom u kojoj obje strane i dalje nisu sklone kompromisu koji bi stvorio barem trajno primirje, što bi bio pozitivni ishod. Sveobuhvatni mir i uređenje odnosa u regiji daleki je cilj - još jedan argument koji povezuje rat u Ukrajini i Iranu. Ili, kako u časopisu Foreign Affairs navodi F. Gregory Gause III, professor emeritus na Bush School of Government and Public Service na Texas A&M University: “Igrači u regiji nisu se promijenili: ohrabreni Iran s neriješenim računima, oslabljeni, ali ne i poraženi iranski saveznici, Izrael koji, umjesto kompromisa, prihvaća stanje gotovo trajnog rata. Spremna pozornica sljedećeg razbuktavanja sukoba.”

Trump je bio ushićen, a onda je jedna rečenica Hamasa pokazala kako stvari stoje

Trump, koji je prepustio Iranu upravljanje dinamikom sukoba i pregovora, u objavi na društvenoj mreži razotkriva svoju veliku slabost: “... pristao sam, na buduću korist svijeta i opstanka uspješnog i prosperitetnog Irana, otkazati napad, pod uvjetom da možemo brzo postići sporazum.” Ranjivost otkriva riječ ‘brzo’, koja će potaknuti iranske pregovarače da uspore. Diplomacija i međunarodni odnosi, osobito mirovni sporazumi, ne funkcioniraju pod pritiskom brzine jer se tako ne stvaraju održivi uvjeti. Još jedna potvrda da Trumpu nedostaje ne samo strategija nego i taktika, bez koje nema uspjeha.

Trumpove slabosti pojačava pregovarački tim koji se ne može nositi s Irancima glede poznavanja diplomatskih nijansi, a i manjak saveznika igra veliku ulogu: SAD je, zato što je u akciju krenuo sam, ostao bez podrške Europe i Azije. One kupuju više američkog ukapljenog prirodnog plina, ali u ovoj fazi ne žele biti dijelom rješavanja krize. Manjak obrambenog, protuzračnog oružja više nije tajna; zbog velike potrošnje u Zaljevu bez njega je ostala i Ukrajina (predsjednik Volodimir Zelenski upozorio je da je Ukrajina ostala bez presretačkih raketa za sustave protuzračne obrane Patriot, prenosi Hina vijest dpa) - još jedan dokaz povezanosti ratova.

“Iran se sada pozicionira kao hegemon, misleći da je preživio najgore što mu SAD može učiniti i da ima sposobnost vršiti pritisak na globalnu ekonomiju”, tumači u Bloombergu tijekom vikenda Peter Frankopan, profesor globalne povijesti na Oxfordu. Ali i na toj pozlati ima pukotina: između dva pola vlasti, civilne i vojne, neprestana su trenja. Ujedinjuje ih nacionalni interes, razlike su prije svega u modelu ostvarivanja ciljeva. Sve ozbiljnija prijetnja režimu pad je standarda i kvalitete života srednjeg sloja, što bi moglo, ako sukobi potraju a ne bude poboljšanja, pokrenuti unutarnja previranja.

Opasno prijeti prelijevanje rata na Mediteran

SAD i dalje održava snagu pritiska, između ostalog nadmoćnom vojnom silom koja je ostvarila kontrolu iranskog neba. Otporna ekonomija važan je alat u američkim rukama kao i, kako piše Gause III, “očajnička želja Teherana da ostvari ublažavanje sankcijskog pritiska”. Iran može računati na maksimalnu strpljivost stanovništva još neko vrijeme, jer se ta politika provodi od 2018. godine. Kontrola Hormuškog tjesnaca najveća je snaga Islamske Republike, a utjecaj oslabljene, ali otporne skupine saveznika, od Hezbollaha preko milicija u Iraku do hutista u Jemenu, daje novu vrijednost iranskoj asimetričnoj obrani koja uključuje napade na zemlje Zaljeva i prijeti regionalnim sukobom.

Profesor Gause III vjeruje da će Iran zadržati “temeljne elemente svoje regionalne politike proteklih 47 godina: protivljenje Izraelu, otpor američkoj moći i uplitanje u politiku slabih arapskih država”. Vali Nasr sa Sveučilišta Johns Hopkins u The Financial Timesu tumači kako Iran “eskalira s konačnim rezultatom na umu – kontrolirati američko ponašanje i natjerati SAD da preračuna svoje opcije”.

Je li ovo najbolje rješenje za Hormuški tjesnac?

Države Zaljeva toga su svjesne i zato je saudijski prijestolonasljednik Muhamed bin Salman tražio od Trumpa deeskalaciju, kako je prenijela saudijska novinska agencija. Ciljevi velike Saudijske Arabije i malog Bahreina gotovo se poklapaju: otvoriti Hormuški tjesnac i kreirati sustav suživota s Iranom i SAD-om koji bi jamčio stabilnost neophodnu njihovim ekonomijama da se razvijaju. Takav je razvoj pod velikim znakom upitnika. Američki napad neumitno će ubrzati prelazak zemalja koje ovise o fosilnim gorivima, Kine, a i EU-a, na obnovljive izvore i nuklearnu energiju. Muhamed bin Zayed, čelnik UAE-a, 2015. godine izjavio je da očekuje da posljednji barel nafte ukrcaju na brod za 50 godina. Moglo bi pasti na 40 godina.

Kinezi kao Zagorci, ne bi se šteli mešati

Rusija je zadovoljna jer je Ukrajina ostala bez protubalističke obrane. Kina i dalje sve promatra jer se ni na koji način ne želi izložiti sukobu, svjesna troškova koje bi to donijelo.

Profesor Gause III lapidarno objašnjava krah strategije izraelskog premijera Benjamina Netanyahua: “Izrael, i kad je bio pobjednik u ratovima protekle tri godine, nije pokazao interes pretvoriti svoje uspjehe u diplomatske inicijative. Odlučio je igrati ulogu regionalnog remetilačkog čimbenika uvjeren da mu je vojna moć dovoljna za neograničenu zaštitu. To je upitna oklada, s obzirom na to da je njegova čvrsta moć bila jednako impresivna i prije 7. listopada.”

Iran možda i pristane na neke ustupke kako bi ostvario ciljeve, prije svega na ekonomskom planu, ali Trumpov nepromišljeni rat vratio je regiju u stanje prije 7. listopada i Hamasova terorističkog napada na Izrael. Kako kaže Frankopan, Iran kao hegemon.