Dominique Moïsi (70), suosnivač i bivši dugogodišnji suravnatelj Francuskog instituta za međunarodne odnose (IFRI), umirovljeni profesor na Harvardu i na Collègeu d’Europe, najveći francuski autoritet u geopolitici a možda i u politologiji, nabraja tri točke koje su karakterizirale 2016, pa će igrati ključnu ulogu i 2017: iznenadan gubitak važnosti pojma istine, povratak vojne sile u centar međunarodne političke scene, te strukturalna kriza demokracije.
Profesor Moïsi je, rekao bih, veoma dobro sabrao ono što je novo izbilo u godini na izmaku i ostavljeno u baštinu godini na pragu. Naravno da nije nabrojao sve što je karakteriziralo 2016. Ratovi, terorizam, nasilje - to kleto trojstvo i dalje svojom tminom zakriva svjetlije tonove svijeta. Od kraja drugoga svjetskog rata, u kolovozu 1945., nije bilo godine bez 40-50 ratova ili sličnih oružanih sukoba. “Treći svjetski mir” nije se prestao doimati kao treći svjetski rat na kapaljku ili na rate, “u nastavcima”, kako to svojim umirujućim glasom odsijeca papa Frane. U drugome svjetskom ratu poginulo je, ubijeno ili skapalo od gladi oko 60 milijuna ljudi, mahom civila. U ovih sedam desetljeća, koja se podudaraju s Moïsijevim životnim tokom, na isti je način skončalo u spomenutim ratovima i sukobima, i u njihovim direktnim posljedicama, više od 50 milijuna ljudi, možda i svih šezdeset - ne ubrajajući tu redovite mirnodopske civilne žrtve od gladi, žeđi, te crijevnih i inih boleština koje su i te kako izlječive ali kose stanovništvo bez novca i decimiraju djecu mlađu od pet godina. Ne treba ipak smetnuti s uma da taj jahač apokalipse, Glad, nerijetko djeluje kao skrban roditelj Rata, susjednog jahača, te jedan gura i potiče drugoga.
Rast ugleda
Rat se u 2016. iskazao poglavito u Siriji. Koliko su se vremena promijenila u desetak godina i kako se vojna sila od zazorne pretvorila nazad u nadzornu i razornu pokazuje baš usporedba tog rata s onim u Iraku. Ni jedan ni drugi nisu riješili probleme. U iračkome su intervencionističke snage još koliko-toliko pazile da civilnih žrtava ne bude na hekatombe, pa su svejedno i George Bush ml. i Tony Blair navukli na se odium i u svojim državama, dok Recepu Tayyipu Erdoğanu i osobito Vladimiru Putinu raste ugled i učvršćuje se položaj svakoga u njegovoj državi, iako su pazili na sve prije nego na živote civila, kako bjelodano pokazuju ruševine Alepa. Štoviše, nakon toga ubijanja u industrijskim količinama ojačana je pozicija i nominalnog šefa države u čije ime je razaranje provedeno, Bašara el-Asada.
Po završetku iračkog rata namjerno korištenje laži - ponajprije one odmah osporavane o Saddamovim navodnim arsenalima oružja za masovno uništenje koje “može stići do Londona u 8 minuta” - obilo se kao bumerang o glavu ne samo Blaira i Busha ml., nego je zaustavilo karijeru i Bushovu državnom tajniku Colinu Powellu, koji je isfabriciranim, lažnim dokazima mahao u Sigurnosnom vijeću Ujedinjenih naroda.
Upravo ta laž, koju nije sam izmislio i koju je morao pronositi kao vjeran službenik, spriječila je generala Powella da se kandidira i da uđe u Bijelu kuću kao prvi Afroamerikanac. Sad u Bijelu kuću ulazi Donald J. Trump koji je brendirao bjelodanu laž u politici, svjetski raskrinkanu još od tvrdnje da Barack Obama nije ni rođen u Americi pa je, dakle, ilegalan predsjednik Sjedinjenih Država Amerike. Već smo ovdje spominjali PolitiFact.com, website koji funkcionira kao projekt američkog dnevnika Tampa Bay Times, i koji već osam godina analizira, iz dana u dan, tvrdnje koje kao argumente iznose američki političari, utvrđujući jesu li istinite ili nisu i u kojoj mjeri. Taj je projekt, ponavljam, dobio nekoliko međunarodnih nagrada, hvale ga i kude, i sâm je predmet analiza (osobno sam kadar posvjedočiti da ga još nisam ulovio u pogrešci, iako su iza njega ljudi, naprosto novinari, nikakav bog ili njegov prorok). Ukratko, opetujmo i to, posrijedi je prilično pouzdan pokazatelj temelji li neki političar svoj istup, svoje ocjene i prijedloge, na istinitim i stoga relevantnim premisama ili laže i maže da bi navukao čeljad. Eto, Trump je apsolutni rekorder u broju neistina ulovljenih na tome websiteu, ne prestaje iz tjedna u tjedan proizvoditi veću količinu javnih laži nego sva ostala američka politička scena zajedno, ali to ne da mu se nije obilo o glavu, nego je nedvojbena baza njegova političkog uspjeha.
Možda bi Trump i stradao, možda bi se okliznuo, da mu se omakla jedna ili još jedna laž. To bi, naime, narušilo sliku o njemu kao časnom čovjeku. Umjesto toga on je, kao korifej doba velike laži u koje smo uklizali a da nismo pravo ni primijetili kada, od laganja, preuveličavanja, podcjenjivanja i ponižavanja napravio brend, sagradio brdo na koje se popeo i odozgo zasuo verbalnim ekskrementima sve i sva. I tako pobijedio.
Moment odbojnosti
Moïsi indulgentno tvrdi da rezultat američkih predsjedničkih izbora nije posljedica toliko Trumpove privlačnosti, koliko odbojnosti koju je izazvao establishment, pa stoga i Hillary Clinton kao tipična predstavnica establishmenta u svakom pogledu i onda bogomdan predmet odbojnosti. Naravno, moment odbojnosti nije zanemariv, Moïsi ga razvidi i u ponižavajućim padovima Nicolasa Sarközyja na francuskim predizborima konzervativaca, Mattea Renzija na talijanskome ustavnom referendumu itd., ali to ne objašnjava zašto je Trump pobijedio u republikanskome izbornom tijelu (osim ako sve republikanske prvake ne ubrojimo u suri establishment već stoga što su bili guverneri ili senatori - ali to onda ne objašnjava zašto među demokratskim biračima u istoj zemlji nije pobijedio Bernie Sanders).
Naravno, element odbacivanja ne treba odbaciti, pa ni podcijeniti. Savršeno ga je još davno izrazio talijanski izrazito konzervativan novinar Indro Montanelli znamenitom rečenicom da će na izborima “glasati za Kršćansku demokraciju začepivši nos”. Načelo manjeg zla čuveni je princip još iz rimskog prava, nerijetko izlika za konformizam, suprotstavljajući se tako naizgled revolucionarnom geslu “što gore, to bolje” (po kojemu bi najnegativnija akcija polučila najpozitivniju reakciju, iako postoji i Schillerov nenamjerni korolar, kada u Don Carlosu o Filipovu miru u Flandriji govori kao o “miru grobova”).
Logično je postaviti pitanje: odbacuju li razočarani neke političare, neke političke opcije, ili demokraciju tout court?
'Zgadili ste mi se'
O pasivnom odbacivanju demokracije govori stalan porast postotka apstinencije na izborima, barem u evropskim zemljama. Tu su nazočna dva elementa, koji marširaju ruku pod ruku: s jedne strane stav: “zgadili ste mi se, činite što vam drago, ali ne u moje ime”, a s druge: “ne želim glasanjem preuzimati odgovornost”. Kad se kritizirajući netko pohvali da on u tome nije sudjelovao jer ne glasa, zapravo sam sebi oduzima ikakvu etičku osnovu kritike: tko ne glasa, unaprijed prihvaća soluciju i svoje pravo glasa stavlja na raspolaganje inima, u istim proporcijama u kojima su glasali odgovorni. Neizlazak na izbore ili glasanje bijelim listićem jest pravo, ali pravo kukavice. Zadnji sam koji bih negirao pravo na strah, ali ne vjerujem u pravo na kukavičluk gdje nema straha (a u načelu nema straha za tajno iskazan glas). Pasivno odbacivanje demokracije je kukavička gesta, etički bitno gora od disimulacije vlastitog stava, dakle himbe, koja također dugoročno jetka društveno tkivo.
Aktivno odbacivanje demokracije je čin pobune o čijim uzrocima treba ozbiljno razmišljati. I ono može biti refleks kukavičluka, delegiranja vlastitih građanskih prava na nekakvog vođu, na nekakvu ideološku “šprancu” u kojoj neka partija kao “kolektivni um” zna više od zbira njenih pojedinaca. Majakovskij je o tome pisao, to doživio, pa to nije preživio. Objesio se. Znam pak i za inoga pjesnika, ni po čemu kukavicu, koji je godinama žudio za hrvatskom demokracijom, i pod Suncem, i u tamnici, te ju je dočekao, analizirao, ustanovio što smo kadri kad smo slobodni i sami, pa ga je to dotuklo, u grob stjeralo, jer u svojoj iskrenoj hrabrosti nije imao oklop od cinične skepse. On demokraciju nije odbacio zato što su ga razočarali konkretni plodovi u konkretnoj domovini (uostalom, bilo ih je koji tada u nas nisu govorili o demokraciji nego o “demokraturi”). Razočaranje ga nije odbilo nego sagorjelo. Ipak, količina razočaranih - koji više ne žele ili nemaju zašto ni na temelju čega uvidjeti razliku između prljave vode i djeteta u poslovičnom koritu - toliko je narasla, ne samo u Hrvatskoj, ne samo pri dnu evropskoga političkoga hranidbenog lanca, nego i ondje kamo naši zemljaci i dalje hrle ištući Zemlju Obećanu, da je kvantiteta prešla u kvalitetu, kako bi rekao linearni simplifikator Friedrich Engels.
Entelehijsko žrtvovanje, gladovanje za pretilost potomaka, stradanje da bi na grobovima izniklo “cvijeće za buduće neko pokoljenje” - to su teze ili fantasta (kojima se klanjam) ili onih koji za slobodu i boljitak nimalo ne žale krvi - ali, po mogućnosti, ne baš svoje (ipak je lakše u vladičanskom dvoru, makar skromnome, pisati stih o tom cvijeću, nego vlastitu lubanju ponuditi kao vazu za florealnu estetiku u krajobrazu potomaka). Rezultat je, nerijetko, prosvjedni glas, makar kao uzdah neutemeljene nade da neće neupoznat biti gori od poznatih i prepoznatih.
Aktivno odbacivanje demokracije kroz odabir bilo autoritarnih shema, bilo neispitanih vrača koji potom plešu tek jedan izborni ciklus, katkad baš samo jedno ljeto, kao u davnom filmu - najčešće je rezultat duljeg ciklusa izdanih obećanja, kada više ne drže vodu ni mantre o objektivnim okolnostima, stranim urotama i tome slične.
Pamtim tipičan vic koji smo prepričavali potkraj šezdesetih godina, Tito vivente et feliciter regnante. Ergo, Maršal u kabinetu nešto nujan, ne vesele ga ni filmovi ni bilijar, ni cigare ni whiskey, doglavnici zabrinuti, dok se jedan ne dosjeti da mu dovedu pripadnika jedne etničke grupe, poznate po dobrom humoru, pa da drugu Titu ispriča nekoliko viceva, da ga razonodi. Rečeno - učinjeno, dovedoše ga, ondje pisaći stol epskih dimenzija, na zidu Hegedušić, za stolom Maršal, a došljak, ionako sitan, crn i žgoljav, sav se skutrio u fotelji u koju su ga usadili, pa umuko kô zaliven. Tito, da ga malo osokoli, veli: “Pa što je, Cigo, ne boj se, ovo je socijalizam, svi smo ravnopravni, nemaš se čega bojati!” “Je li, drug Tito, ko je komu ovde došô da priča vicovi?”
Urbana legenda
Prema tome, kao i u urbanoj legendi da su pljačkaši Zagrebačkog holdinga utemeljeno objasnili: “On je prvi počeo!”, i u temi o dobi laži, u kojoj demokracija zamire u strukturnoj krizi, valja poći od podatka da se u demokracijama lagalo dugo, masno i nekažnjeno, počev od ama baš svake predizborne kampanje, pa ne treba padati iz oblaka što je stigla gica na kolica, što se konstituiralo Kraljevstvo Laži, kao u davnoj pedagoškoj bajci Marije Viher Vesanović, toliko bliskoj zbilji da i nije polučila neki epohalan uspjeh.
Uistinu, ako je obmana politička konstanta (donekle zanemariva u godinama debelih krava, ali enervantna poput nezaprašenih komaraca u doba kriznih mršavih krava), zašto je zakrivati lažnim stidom, zašto je ne izložiti u prvi plan, poput planetarno znanih atributa Kim Kardashian, kad nam ih je Bog dao?
Da se epohalna prizma okreće na drugu stranu mogli smo, napokon, naslutiti već davno ranije, da nam je bilo do pameti.
Opora distopija
U ona doba dok je dominirala znanstvena fantastika, science fiction, bilo je savršeno jasno da se čitateljska publika, zapravo čitateljski puk, bavi razmišljanjima o budućnosti, obično vezanima uz (hormonalni, ekonomski ili ini) višak optimizma. O da, dakako, pored potrošne utopije (Flash Gordon, Dan Dare, a više od svih Superman) nije manjkalo opore distopije, od Wellsova Putovanja kroz vrijeme (gdje su opaki Morloci uzajmili ime od mojih morlačkih predaka, da bi ih Vrag kao Murloke donio i u igrice iz serije Warcraft) i Londonove Gvozdene pete, pa do Orwellove 1984 i njezina sada već poslovičnoga Velikog Brata, Pohlovih i Kornbluthovih više nego proročkih Svemirskih trgovaca itd. Ipak, i distopija je budućnosti bila otvorena, kolikogod da je reflektirala strah od sadašnjosti. Ali kada je znanstvena fantastika ustupila mjesto fantastici, kada se optimizam kanalizirao ili u daleku prošlost ili u svjetove vitezova i zmajeva, refleksije sretnog djetinjstva prije odrastanja u okrutnim Modernim vremenima, trebalo je biti jasno da je Vrag šalu odnio, zaista, u neke paralelne svjetove do kojih neće voditi rakete, nego će ostati zapretani u nekoj nedostižnoj zemlji gdje barem hobiti “jedu često i mnogo” (kako je Tolkien opisao mir i sreću svijeta s dimom “trave za lule” a bez dima industrije, ako njome Saruman ne poželi zagaditi Baranduin, da ne reknem Brandywine) i do kojih iz ovoga zbiljskog svijeta u najbolju i najrealniju ruku može odvesti vlak s perona br. 9¾. Blenemo u Igre prijestolja, svoje čežnje i težnje projiciramo u otvoreno irealne likove, od stvarnosti se ne nadamo ničemu, čak ni pobjedi svog tima nego, eventualno, dobroj makljaži kao duhovnom auspuhu nakon utakmice. “Dobre vijesti nosim ti, vladiko,/poklasmo se sinoć s Turcima!”, kako glasi poetska refleksija kulturalne težnje za klanjem kao katarzom.
Da, epohalna prizma možda i nije najbolji termin za optički instrument kolektivnog imaginarija, ali barem donekle predočava efekt, jer prizmina je osobina, kako god je uzeli, da lomi svjetlost, da ne nudi linearnu vizualizaciju, čak ni linearnu sjenu kao u karadžozu Platonove spilje, nego ovakav ili onakav rasap - a on, rekao bih, determinira sadašnji moment odabira deklarirane laži, ništa manje koristoljubive od podle obmane, ali barem manje licemjerne.
Prijelomni moment u političkoj 2016, smatra onaj Moïsi s početka, bio je Brexit, zapravo referendum gdje su Farageove i Johnsonove prijesne laži privukle više glasova od preciznih izračuna Engleske banke, naprosto zato što, kako smo tu već napomenuli, formiranje uvjerenja ovisi ne toliko (ili: ne prvenstveno) o procjeni što je istina a što nije, nego je to motivacijski proces. Stoga o motivima i ukupnoj motivaciji ovisi što će pojedinac smatrati istinom - a na to utječe, u znatnoj mjeri, što pripadnici njegove grupe smatraju istinom (pa smo pozvali da se prisjetimo s koliko uvjerenja navijači jednog kluba smatraju da je jedanaesterac dosuđen pravedno, a drugoga upravo suprotno).
Trumpov trijumf, relativan po broju glasova (jer je Hillary Clinton, kakva jest da jest, dobila milijunčić i kusur glasova više, ali dvije-tri ključne države manje), no apsolutan po rezultatu, drugi je prijeloman moment 2016, utoliko prije što je u nj malo tko vjerovao.
Prijeloman moment u 2017. mogli bi biti francuski izbori, i predsjednički i parlamentarni: hoće i pobijediti Marine Le Pen i njezini nacionalizolacionisti, ne bez povijesne baze (Francuska je na referendumu srušila Ustav Evropske Unije koji je pripremio njezin bivši predsjednik Valéry Giscard d’Estaing, pa tako Evropska unija nije postala Evropska Unija), ili će drugi krug opet biti iskorišten za odabir “manjeg zla” u liku Françoisa Fillona.
Laž i vojna sila
Trend nije ni jednoznačan ni nezaustavljiv: Austrija, prespavavši malo, nije na kraju izabrala ksenofoba za predsjednika, a ni Le Pen (još) nije pobijedila.
Vrag će biti ako se dva trenda udruže: laž i vojna sila. Jednom smo to imali. Churchill i Roosevelt su tada procijenili da je od dvojice Stalin manje zlo - ali nije svatko imao pravo na 1948, kao što se vidjelo i 1956. i 1968.
Izgubljene prilike mogu se dakle protegnuti preko 45 godina, cijeloga nečijega radnog vijeka. Ako je povijest učiteljica života, crno nam se piše.