Petak 31. ožujka ujedno je i 401. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Vrijeme na tamošnjim bojištima zadnjih se dana ozbiljno pokvarilo - hladni val je na sjeveru, ali i istoku te jugoistoku zemlje donio obilne padaline koje su u Luhanskoj i Doneckoj oblasti donijele i nekoliko desetaka centimetara snijega – koji bi se nakon par hladnih dana sav trebao otopiti u nedjelju.
Taj snijeg, pa njegovo otapanje zajedno s kišom koja se prognozira za idući tjedan trebao bi ozbiljno usporiti svaku vojnu logistiku – kako u dubinu iza fronte, tako i na samoj crti bojišnice. Imajući u vidu ovakvo vrijeme, ne čudi da su zadnji dani manje borbeno aktivni nakon dugo vremena. Dakle, manje je kopnenih vojnih djelovanja, iako se uzduž granice Ukrajine i Ruske Federacije, kao i uz ukupnu bojišnicu, bilježe brojni topnički dueli.
U noći s četvrtka na petak 31. ožujka bilježilo se opet i ruske raketne napade (S-300) na pojedine gradove, kao i korištenje kamikaza-dronova protiv ciljeva u ukrajinskoj pozadini. Što se zona intenzivnog kopnenog sukobljavanja tiče – i dalje se tu bilježe sektori oko okupiranih gradova Svatove i Kremina na sjeveru Donbasa, gdje su ruske snage izgleda neuspješno izvodile pojedine napade na ukrajinske utvrđene položaje. Ista nastojanja zabilježena su i oko ukrajinskog uporišta Avdiivka gdje agresori nastoje ojačati obuhvat oko tog mjesta – što im izgleda ne polazi za rukom, kako na sjeveru (napadi na sela Stepove i Novokalinove), tako ni na jugu (sela Sjeverne i Tonenke), tek gomilajući gubitke s malo ili nimalo terenskog pomaka.
Slična je situacija i oko 27 km jugozapadno, oko ukrajinskog uporišta Marinka, gdje su agresori izgleda bilježili manje napredovanje na srušenim područjima ovog bivšeg naselja, bez da je to dovelo do bitnijih pomaka na tamošnjoj bojišnici.
Loše je vrijeme zadnjih dana bitno usporilo i sva borbena djelovanja na jugu Ukrajine, oko ušća Dnjepra u Crno more, posebno u prostoru Kinburske kose.
Ponešto drugačije od svih spomenutih borbenih zona je stanje u Bahmutu – ukrajinskom gradu-tvrđavi na istoku Donbasa. Ondje zadnjih dana traju žestoke borbe u samom središtu grada, u kojima kombinacija trupa privatnog poduzeća „Wagner“, redovne ruske vojske i mobiliziranih snaga izgleda ipak imaju pomaka gotovo na dnevnoj bazi. Riječ je o urbanim borbama koje se prate na karti grada – ulicu po ulicu, čak i pojedini objekt po objekt.
Treba napomenuti da su Ukrajinci u nekoliko navrata izgleda izveli i velika preventivna miniranja pojedinih zgrada – koje se onda diže u zrak kada ih agresori zauzmu te ondje okupe značajnije snage. Kako bilo, od zapadnog dijela Bahmuta izgleda da je u ruskim rukama dobar dio sjeverne trećine (pretežito industrijska zona, s obje strane željezničke pruge koja prolazi kroz grad sa sjevera na jug), te južne trećine (stambeni kvartovi oko Bahmutske i Blagovišćenske ulice) – dok se ukrajinske snage moguće postupno borbeno izvlače iz centra načelno na zapad. Za sada se ondje ipak ne može govoriti o masovnijem povlačenju, kao ni o agresorskim opkoljavanjima ikakvih bitnijih braniteljskih snaga ili resursa – borba je neizvjesna.
Zapadni izvori navode da u tome sa strane poduzeća „Wagner“ sudjeluje oko 6.000 veterana, te još oko 20 do 30 tisuća „pomoćnog ljudstva“, od čega dosta zatvorenika – iako se od samog Jevgenija Prigožina čulo da njegova organizacija od početka ove godine više ne prima dodatne zatvorenike u svoje redove, a čak je oko 5.000 takvih boraca već do sada i zaradilo svoja pomilovanja. Nije jasno koliko je branitelja ondje nagomilala ukrajinska strana, koja i dalje drži stabilnim okoliš grada, usprkos i ondje bilježenim pokušajima ruskih kopnenih napada prema prometnicama bitnima za opskrbu branitelja.
Ruske i ukrajinske borbene pripreme
U pozadini ruskih linija, kako u Donbasu tako i na jugu Ukrajine, konstantno se bilježe fortifikacijski radovi (pretežito uz trase prometnica) te prebacivanje snaga i dovoz pojačanja. Dok je u tom aspektu prošloga tjedna pažnju javnosti plijenio transport starijih tenkova T-54/55, zadnjih se dana vidjelo i bitno noviju tehniku, ali i tegljene protuoklopne topove – sve oprema pogodna za jačanje raznih utvrđenja i zatvaranje potencijalnih linija ukrajinskog prodora. Usprkos periodičnim vijestima o navodnome gomilanju ukrajinskih snaga u oblasti Zaporižje, kao i o navodnim „borbenim izviđanjima“ uzduž tamošnje bojišnice, treba ipak napomenuti da su agresori izgleda uspjeli barem donekle osposobiti teretnu luku u okupiranom Mariupolju (za brodove do 20.000 tona), kao i tamošnje željezničke infrastrukture – čime će taj lokalitet postupno postati bitnom logističkom točkom za agresore.
Dok okupirano Zaporižje (oko Berdjanska) i Krim bilježe postupnu nestašicu pitke vode radi niske razine akumulacije Kahovka – što je posljedica ruskog oštećivanja brane kod Nove Kahovke, te onda i višemjesečnog nekontroliranog ispuštanja ondje prikupljene vode – izgleda da je konačno na vidiku barem djelomično rješavanje manjka vode u centralnom Donbasu. Iako je ondje i dalje zatvoren kanal Siverski Donjec – Donjeck, tako da veliki grad Donjeck muku muči s vodoopskrbom – čuju se vijesti i o postupnom puštanju u pogon novog vodovodnog pravca, koji bi u te krajeve vodu trebao dovesti iz Rusije. Naime, kod Rostova se na rijeku Don postavilo plutajuću ulaznu stanicu, iz koje bi voda trebala biti postupno pumpana novim cjevovodima prema žednom Donbasu. Taj građevinski pothvat riješio bi veliki problem za ta okupirana područja Ukrajine, te donio ozbiljne bodove vlastima iz Moskve kod tamošnjeg pobunjenog stanovništva.
Ipak, svako dobro za neko zlo – ta ista službena Moskva je u srijedu 29. ožujka ujedno i bacila lokalne vlasti tzv. „Donjecke Narodne Republike“ u ozbiljnu zbrku kada je predsjednik Rusije Vladimir Putin šefa Vlade tzv. DNR, Vitalija Hocenka, proglasio privremenim šefom Omske oblasti u Rusiji – čime je obezglavio lokalnu administraciju u službeno anektiranoj, ali još ne i „prisajedinjenoj“ tvorevini na okupiranom području jugoistočne Ukrajine. Jučer se zato čulo od v.d. šefa DNR da je tamošnja Vlada onda i kompletno podnijela ostavke, ali nastavlja raditi do formiranja novog sastava – uz pregovore o novom premijeru, gdje najveće šanse ima dosadašnji potpredsjednik te tzv. Vlade Jevgenij Solncev.
Jednaku je pomutnju među promatračima izgleda proizvelo i Putinovo jučerašnje potpisivanje ukaza o proljetnom regrutiranju građana Ruske Federacije na služenje vojne obveze. Njime će se od 1. travnja do 15. srpnja mobilizirati oko 147.000 novaka, čiju obuku tek treba organizirati i provesti u okolnostima velikog manjka iskusnog vojnog osoblja. Osim što se time na šestomjesečnu obuku dobiva nova klasa mladih ljudi, otvoreno je pitanje hoće li se napraviti pritisak na osoblje koje dovršava sada svoj jednogodišnji staž - da potpišu vojničke ugovore te odmah nastave služiti u ratnim okolnostima. Osim toga, istodobno potencijalno zadržavanje prošlogodišnje proljetne klase, zajedno s klasom koju se na takvu obuku diglo krajem prošle godine (s višemjesečnim zakašnjenjem radi početka i trajanja tzv. „specijalne operacije“ u Ukrajini) – itekako bi moglo utjecati na svaku sposobnost ruskog obrambenog sukoba da po potrebi krene prikupljati i neke nove valove mobilizacije – gdje tako prikupljenom ljudstvu treba „osvježavanje“ nekada stečenih vojnih vještina.
No dok rusko zapovjedništvo tako balansira raznim kategorijama vojnog ljudstva, pa onda u hodu prilagođava i formacijske strukture svojih snaga potrebama novog bojišta (navodni naglasak na formiranje jurišnih formacija na nižim razinama terenskih postrojbi, te promjena naglaska u opremanju, od pretežite mehanizacije prema opremi za teško pješaštvo) – određene promjene se vide i na ukrajinskoj strani. Osim formiranja brojnih novih postrojbi, vjerojatno klasičnije strukture i brojnosti, ondje se može uočiti jačanje raznih oblika lake protuzračne obrane, trupne i teritorijalne, kao i osnivanje postrojbi zvanih „udarne satnije bespilotnih letjelica“. Te formacije se oprema velikim količinama bespilotnih letjelica, terenskim vozilima i samostalnim Internet-vezama (Starlink), ne bi li one mogle izviđanjem i masovnim zračnim napadima pružati podršku već angažiranim snagama branitelja na pojedinim odsjecima bojišta.
Godišnjice, godišnjice…
Nakon što je prošlo 57 tjedana intenzivnog ukrajinskog odbijanja opće invazije Ruske Federacije, posljednjih se dana postupno bilježe i sve značajnije obljetnice. Osim priznavanja Holodomora iz 1932. i 1933. godine – kojeg je lani 15. prosinca rezolucijom priznao Europski parlament, a onda 1. veljače i bugarski, 9. ožujka belgijski, 23. ožujka islandski, te onda i 30. ožujka francuski parlament, dok Republika Hrvatska po tom pitanju već skoro puno desetljeće meditira i politikantski kalkulira – sada su na red došle i obljetnice lanjskih događanja s početka otpora ruskoj invaziji.
Danas se tako u mjestu Buča pokraj Kijeva obilježava „deokupacija“ te tim povodom otkriveni ruski pokolji (koje se onda kasnije otkrilo i širom drugih okupiranih područja, čime je ustanovljeno da se tu radilo o planskoj politici agresora, a ne o slučajnim te pojedinačnim zlodjelima).
Prema podacima Ureda glavnog tužitelja Ukrajine, ruske trupe počinile su više od 9.000 ratnih zločina u Bučanskom okrugu Kijevske regije. Konkretno, više od 1.400 civila je ubijeno, mnogi od njih su mučeni, a među poginulima je bilo i 37 djece, dok je još 52 djece bilo ozlijeđeno. Godišnjicu ovih groznih događanja u mjestu Buča danas je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski obilježio zajedno s čelnicima Hrvatske (premijer Andrej Plenković), Slovačke (premijer Heger), Slovenije (premijer Golob) te Moldove (predsjednica Sandu). Tom se prilikom domaćin svome hrvatskom kolegi zahvalio na potpori koju RH pruža Ukrajini, a zajedno je istaknuta i potreba istraživanja ratnih zločina (na čemu radi i jedna tužiteljica DORH-a pridružena međunarodnoj skupini istražitelja), kao i nastavka suradnje – gdje bi se u jesen u Hrvatskoj trebala održati i specijalizirana međunarodna donatorska konferencija o humanitarnom razminiranju.
Naravno, takve su aktivnosti za Ukrajinu posebno bitne ako znamo da se kao zagađeno minskim sredstvima vodi oko 30 posto te države, gdje govorimo o golemih 174.000 četvornih kilometara minski sumnjivih prostora. Takve aktivnosti, u kojima Hrvatska ima mnogo iskustva, bile su predmetom razgovora i tijekom ovotjednog posjeta jugu Ukrajine i ministra obrane Marija Banožića – koji je u Odesi pred svojim ukrajinskim kolegom Oleksijem Reznikovim ujedno potvrdio i skoro slanje u Ukrajinu hrvatskih isluženih transportnih helikoptera Mi-8 (što je do tog trenutka u samoj Hrvatskoj bila javna tajna o kojoj se široko nagađalo iako je MORH podatke držao klasificiranima).
Uz to je na jučerašnjoj 205. sjednici Vlade RH bilo dodatno odlučeno i o uplati 500.000 tisuća eura u tzv. Sveobuhvatni paket pomoći NATO-a (Comprehensive Assistance Package – CAP). Sve to dolazi samo koji dan nakon što su Hrvatska i Ukrajina krenule jačati i suradnju na rehabilitaciji u ratu ozlijeđenih osoba – o čemu su se 29. ožujka dodatno konzultirali i stručnjaci iz hrvatskog te ukrajinskog Ministarstva branitelja. Dok za početak 20 ukrajinskih ranjenika stiže u RH na oporavak (što nije prvi puta tijekom 9-godišnjeg rata u Ukrajini), u tom svjetlu ne čudi ni da je na današnjem tužnom skupu u Buči i ministar Tomo Medved bio prominentnim članom hrvatske delegacije s premijerom Plenkovićem na čelu.
Međunarodne okolnosti
Za to vrijeme, rat u Ukrajini bio je temom na brojnim drugim mjestima. Posebno tu treba spomenuti i daljnja nastojanja Turske i Ujedinjenih naroda da produže trajanje izvoznog sporazuma za prehrambene proizvode putem sigurnih koridora na Crnome moru – gdje i nadalje nema sporazuma između Ruske Federacije koja je pristala na produljenje takvog prometa samo na 60 dana, i ostatka svijeta koji bi želio ponovo produljenje na 120 dana. Osim toga, velika se pažnja polaže i na pitanje opskrbe energentima, koja je bila strukturno ometena ratnim događanjima, da bi tijekom zime postala i izričitim oružjem službene Moskve usmjerenim protiv dosadašnjih kupaca te robe u Europi.
Dok je nakon prošlotjednih kolebanja opet porastao promet ruskog plina preko Ukrajine (na 42,2 milijuna kubičnih metara) – EU navodno pokušava ograničiti kupovinu i ruskog ukapljenog prirodnog plina (LNG) – ali bez da se izričito uvodi nove sankcije. Navodno je tu riječ o inicijativi grupe država – Finska, Estonija, Latvija, Litva, Poljska – kojom bi se unaprijed rezerviralo infrastrukturne kapacitete europskih zemalja, tako da „objektivno“ više ne bude prostora za ruski LNG. Kako navode pojedini europski mediji, o ovim idejama bi se trebalo aktivno razgovarati baš ovih dana, iako provedba takvih nastojanja nije sasvim izvjesna.
Uz te plinske teme, zadnjih se dana opet više čulo i o stanju u ukrajinskim nuklearnim centralama – s posebnim naglaskom na centralu Zaporižje u Energodaru, što je najveći takav energetski objekt u Europi. Ondje već mjesecima boravi tim inspektora Međunarodne agencije za atomsku energiju – kojem je sada po drugi put od rujna 2022. u posjet stigao i glavni direktor tog specijaliziranog tijela. Talijan Rafael Grossi posebno se pozabavio pitanjem zaštite tog energetskog kompleksa, smještenog uz obale Dnjepra, pa time i praktično na liniji bojišnici u oblasti Zaporižje. Tijekom svog novog posjeta nastojao je ujedno i procijeniti štete nastale brojnim granatiranjima ovog iznimno velikog te osjetljivog pogona.
Iako prilikom svog jučerašnjeg dolaska u NE Zaporižje Grossi nije uspio ondje uspostaviti sigurnosnu zonu o kojoj se duže pregovara – ipak je bilo zabilježeno i njegovo stručno mišljenje kako borbeno korištenje streljiva s osiromašenim uranom „nije radiološki opasno“. No, dok te i druge nuklearne teme u Ukrajini i dalje ostaju otvorenim problemom – ipak treba napomenuti kako je baš ovih dana i Češka odlučila odbiti daljnje korištenje nuklearnog goriva iz Ruske Federacije za svoju elektranu Dukovany. Time je Češka druga po redu država, nakon same Ukrajine, koja se oslobađa te ovisnosti o Rusiji, te kreće potrebno gorivo pribavljati od američkog koncerna Westinghouse.
Međunarodna pomoć Ukrajini
Osim što je ove srijede zabilježena predaja 33 vozila hitne pomoći Ministarstvu zdravstva Ukrajine, od Svjetske zdravstvene organizacije uz potporu EU i USAID, tog je dana put Ukrajine krenula i pošiljka humanitarne pomoći iz Srbije – prvenstveno s opremom za popravak energetske infrastrukture. Još će više posla biti obavljeno temeljem novčanih izdvajanja iz Njemačke, čiji je Bundestag odobrio izdvajanje dodatnih 12 milijardi eura za Ukrajinu – i to 3,24 milijarde eura ove godine, a onda i otvaranje kreditne linije za razdoblje od 2024. do 2032. u iznosu od približno 8,82 milijarde eura.
Što se vojne pomoći tiče, više puta najavljivano slanje španjolskih tenkova Leopard 2A4 na red dolazi tek sredinom travnja – budući da se popravljena vozila sada prvo testiraju na španjolskim vojnim poligonima, ali ipak se čulo da su barem prvi donirani slovački borbeni avioni MiG-29 već u Ukrajini i „na nebu iznad Harkiva“.
Naravno, nisu to oni novi borbeni avioni zapadnog podrijetla – koje Ukrajina priželjkuje, a svi saveznici još ne nude – iako se polagano čuje o pristizanju na teren barem raketnih protuzračnih sustava Patriot (kojih se za sada nude tri bitnice, a Ukrajina ih želi barem 20).
Kako se jučer čulo iz američkih izvora, prvih 65 Ukrajinaca dovršilo je obuku za korištenje ovog sustava u bazi Fort Sill, savezna država Oklahoma, što je maleni dio od oko 7.000 Ukrajinaca koji su prošli američku vojnu obuku od veljače prošle godine – dok će njih još 4.000 službeno obaviti obuku za borbena vozila Bradley i Striker u Njemačkoj do kraja ožujka.
Ujedno je potvrđeno i makedonsko slanje put Ukrajine eskadrile od 12 borbenih helikoptera Mi-24, o čemu je sklopljen i posebni protokol između ministarstava obrane dviju država. Naravno – imajući u vidu da se i borbeni avioni MiG-29 iz Slovačke, kao i transportni helikopteri Mi-8 iz Hrvatske ili borbeni helikopteri Mi-24 iz Makedonije, u Ukrajinu zapravo šalju bez obzira na izostanak transferne dozvole zemlje proizvođača ovakve vojne tehnike – ne čudi ni da Ruska Federacija u travnju ove godine, prilikom svog predsjedanja Vijećem sigurnosti UN, kao jednu od osnovnih tema na dnevni red misli staviti baš „temeljite analize posljedica nepoštivanja ugovornih obveza za tzv. krajnjeg korisnika u vojnoj opskrbi, kao i raspravu o načinima suprotstavljanja takvim destruktivnim koracima“ na međunarodnom tržištu oružja.
Tom sjednicom Vijeća sigurnosti, zakazanom za 10. travnja, trebao bi predsjedati osobno ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov – iako to zasigurno neće čitavom događanju dati neku posebnu dodatnu težinu imamo li u vidu da se tom iskusnom diplomatu zadnje vrijeme publika otvoreno smije kad službeno nastupa na raznim međunarodnim skupovima.