ZABORAVLJENI NESRETNICI

U Europi otkrili tisuće neobilježenih grobova: ‘Ima ih i u Hrvatskoj, znamo tko su bili ti ljudi!‘

Nedostatak koordinacije obiteljima ostavlja kao jedinu opciju snalaženje u lokalnoj, često stranoj birokraciji u potrazi za izgubljenim rođacima

Ilustrativna fotografija

 Danijel Soldo/Cropix

Izbjeglice i migranti pokapaju se u neobilježene grobove diljem Europske unije u razmjerima koji su bez presedana izvan rata, prenosi Guardian. Njihovo istraživanje otkrilo je najmanje 1015 muškaraca, žena i djece koji su u proteklom desetljeću preminuli na granicama Europe i zatim bili pokopani prije nego što su identificirani.

Pokopaju se uz granice zemalja na razne načine – bijelo kamenje obraslo korovom na groblju Sidiro u Grčkoj, drveni križevi na Lampedusi u Italiji, ploče označene s "Monsieur X" u sjevernoj Francuskoj i ploče s natpisom “NN” za nepoznato ime u Poljskoj i Hrvatskoj.

Surađujući s forenzičkim znanstvenicima iz Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) i drugim istraživačima, nevladinim organizacijama i patolozima - Guardian i konzorcij novinara po prvi put su zajedno sastavili broj migranata i izbjeglica koji su umrli u prošlom desetljeću duž Granice EU, čija imena ostaju nepoznata.

Kako navode, najmanje 2.162 tijela još uvijek nije identificirano. Na španjolskom otoku Gran Canaria, Guardian je otkrio da na jednoj grobnici piše: “Brod za migrante broj 4. 25/09/2022.”

image

Potraga za migrantima koji prelaze granicu iz BiH preko rijeke Korane

Ante Cizmic/Cropix

Europski parlament je 2021. godine donio odluku kojom se poziva na identifikaciju ljudi koji preminu na migrantskim rutama i stvaranje baze podataka za prikupljanje detalja o tijelima. Unatoč tome, u većini europskih zemalja stvara se zakonodavna praznina, bez centraliziranih podataka ili jedinstvenog postupka za rad s tijelima.

Neka od tih tijela gomilaju se u mrtvačnicama, pogrebnim poduzećima i transportnim kontejnerima diljem kontinenta. Posjetivši 24 groblja i surađujući s istraživačima, Guardian je pronašao više od tisuću bezimenih grobova. Vjeruje se da je to samo dio grobnica, budući da je više od 29.000 ljudi preminulo na europskim migrantskim rutama, od kojih se većina vodi kao nestala.

Problem je “krajnje zanemaren”, prema europskoj povjerenici za ljudska prava Dunji Mijatović, koja je rekla da zemlje EU-a ne ispunjavaju svoje obveze prema međunarodnim ljudskim pravima.

- Alati su tu. Imamo agencije i forenzičke stručnjake, ali ih trebaju angažirati vlade. Uspon tvrde desnice i nedostatak političke volje vjerojatno će dodatno spriječiti razvoj odgovarajućeg sustava za rješavanje tragedije nestalih migranata - dodala je.

Umjesto toga, Guardian tvrdi da se odgovornost prebacuje na lokalne razine. Patolozi prikupljaju uzorke DNK i nekoliko osobnih predmeta pronađenih na tijelima. Tragovi izgubljenih života su oskudni: sitniš u stranoj valuti, molitvena zrnca ili suvenirska značka Manchester Uniteda.

image

Tranzitni punkt za migrante kod željezničkog kolodvora u Rijeci

Damir Skomrlj/Cropix

Nedostatak koordinacije obiteljima ostavlja kao jedinu opciju snalaženje u lokalnoj, često stranoj birokraciji u potrazi za izgubljenim rođacima. Potporu im daju organizacije kao što je ICRC, koji je od 2013. godine zabilježio 16.500 zahtjeva za informacijama u svom programu za obnovu obiteljskih veza od ljudi koji traže rođake nestale tijekom puta za Europu.

Najveći broj zahtjeva stigao je od Afganistanaca, Iračana, Somalijaca, Gvinejaca i ljudi iz Demokratske Republike Kongo, Eritreje i Sirije. Ostvareno je samo 285 uspješnih pronalazaka.

Sada se čini da će i ova podrška nestati - zbog vlada koje su smanjivale svoje proračune za pomoć, ICRC je bio prisiljen preusmjeriti svoje resurse. Nacionalne agencije Crvenog križa nastavit će s programom obiteljskih veza, ali veliki dio rada ICRC-a na obuci policije i lokalnih vlasti se prekida.

Mini set škara i češalj na lančiću bili su jedinstveni talismani 24-godišnjeg Oussamu Tayeba, koji su simbolizirali njegov posao brijača. Za njegovog rođaka Abdallaha, oni su bili jedina nada da je pronađen.

Tayeb je isplovio prošlog Božića sa sjeverozapada Alžira uz 22 susjeda, zajednički skupljajući novac kako bi platili brod za koji su se nadali da će ih odvesti u Španjolsku. Njegova ga obitelj od tada traži.

Španjolska policija uvela je 2007. godine bazu podataka u kojoj se bilježe informacije i genetski uzorci iz neidentificiranih ostataka. U praksi, baza podataka prestaje funkcionirati kada su u pitanju obitelji koje traže nestale rođake, bez jasnih informacija kako pristupiti sustavu.

image

Ilegalni migranti na Mediteranu

Handout/Afp/Profimedia/Handout/afp/profimedia

Obitelj je dala DNK uzorak ubrzo nakon Tayebova nestanka. Budući da nisu zaprimili nikakve vijesti mjesecima, otputovali su u južnu Španjolsku. U mrtvačnici u Almeríji, forenzičarka je reagirala na Tayebovu fotografiju, rekavši da joj izgleda poznato. Sjetila se njegove ogrlice, objašnjavajući da se vjeruje da je muškarac na kojeg je mislila poginuo u nesreći na jet-skiju.

- Bio je to stvarno intenzivan trenutak jer smo znali da je Oussama nosio prsluk za spašavanje za jet-ski - rekao je njegov rođak Abdallah.

Unatoč tome, nije mu bilo dopušteno identificirati tijelo koje leži u mrtvačnici bez policijskog službenika. Abdallah se prisjetio šokantne bešćutnosti s kojom su ga dočekali u jednoj od brojnih policijskih postaja.

- Jedan nam je policajac rekao da ako “ne žele nestati, nisu trebali ići brodom u Španjolsku” - prisjetio se.

Tijela se u mrtvačnici obično čuvaju godinu dana i zatim pokapaju, neovisno o tome jesu li identificirana ili ne.

- Samo želimo odgovor. Da vidimo lančić, to bi bilo kao smrtovnica. Srcedrapajuće je, kao da ostavljamo Oussamu u hladnjaku i ne možemo učiniti ništa oko toga - rekao je.

image

Potraga za migrantima koji prelaze granicu iz BiH preko rijeke Korane

Ante Cizmic/Cropix

Lokalne vlasti koje zaprimaju najviše tijela često su na malim otocima i postaju preopterećene. Španjolski Kanarski otoci izvijestili su da je rekordnih 35.410 muškaraca, žena i djece stiglo do arhipelaga brodom ove godine.

Posljednjih mjeseci većina tih brodova pokušala je pristati na malom, udaljenom otoku El Hierro. U proteklih šest tjedana, na otoku je pokopano sedam neidentificiranih osoba.

Na grobove 15 neidentificiranih ljudi koji su 2020. godine pronađeni mrtvi na drvenom brodu u gradu Agüimes, postavljene su nadgrobne ploče na kojima jednostavno piše: “Ovdje leži brat koji je izgubio život pokušavajući doći do naše obale. ”

U muslimanskom dijelu groblja Teguise na Lanzaroteu, grobovi djece označeni su krugovima od kamenja. Među njima je i grob bebe za koju se vjeruje da je mrtvorođenče sa smrtonosnog putovanja iz Maroka 2020. godine.

Tijelo je odvojeno od majke tijekom spašavanja, a ime Alhassanea Bangoure samo je neformalno zabilježeno i ugravirano na zdjelu, od strane mještana dirnutih nesrećom.

Neobilježeni grobovi razasuti su duž kopnenih granica u Hrvatskoj, Poljskoj i Litvi. Guardian izvještava kako je broj neobilježenih grobova manji, ali ih ipak ima - praznih kamena ili ponekad "NN" označenih na pločama. U Francuskoj se na grobljima u Calaisu ističe anonimni natpis "X".

image

Migranti u Dugavama

Goran Mehkek/Cropix

Na društvenim mrežama je snimka poljskih graničnih radnika koji se smiju mladiću koji visi naglavačke, zarobljen nogom u žilet žici graničnog zida koja dijeli Bjelorusiju od Poljske izazvala kratkotrajan bijes.

Lice mladića progoni 50-godišnju Kafyu Rachid posljednih godinu dana, jer je sigurna da se radi o njenom nestalom sinu, Mohammedu Sabahu koji je imao 22 godine kad ga je posljednji put vidjela.

Sabah je iz svog doma u iračkom Kurdistanu u jesen 2021. godine odletio u Bjelorusiju, za koju je imao vizu. Krijumčari su ga uspješno odveli preko granice EU-a, ali je zadržan u Poljskoj i deportiran natrag u Bjelorusiju. Njegove poruke su iznenada prestale i obitelj se pomirila s činjenicom da je vjerojatno mrtav. Zatim se pojavio video.

Sabahovi roditelji nisu uspjeli dobiti vize za putovanje u EU. Umjesto toga, Rekaut Rachid, njegov ujak koji živi u Londonu od 1999. godine, tri puta je putovao u Poljsku kako bi ga pokušao pronaći.

Rachid vjeruje da su mu poljske vlasti lagale kad su mu rekle da je muškarac na videu Egipćanin i zbog toga nastavlja svoju potragu.

- Oni nešto skrivaju. Pet posto mene misli da je možda mrtav, ali 95 posto mene vjeruje da je u zatvoru negdje u Poljskoj. Moja sestra zove svaki dan da pita mislim li da je još živ. Ne znam kako joj odgovoriti - rekao je.

Na bolničkom parkiralištu u grčkom gradu Alexandroupolisu, dva rashladna kontejnera stoje pokraj kanti za smeće. Unutra su tijela 40 ljudi.

Granica između Turske i Grčke preko obližnje rijeke Evros može se prijeći za dvadesetak minuta, ali ljudi je prelaze noću kada njihovi gumeni čamci lako mogu udariti u drvo i prevrnuti se.

Tijela se brzo raspadaju u mulju, tako da se karakteristike lica, odjeća i svi dokumenti koji bi mogli pomoći u njihovoj identifikaciji brzo uništavaju.

Dvadeset tijela u kontejnerima su pougljenjeni ostaci migranata koji su poginuli u šumskim požarima Grčke. Identifikacija se pokazala iznimno teškom, jer su dosad imenovane samo četiri osobe.

Pavlos Pavlidis, profesor i forenzički patolog za to područje, radi na utvrđivanju uzroka smrti, prikupljanju DNK i svih osobnih predmeta koje bi mogle pomoći rođacima da kasnije identificiraju svoje voljene.

Privremene kontejnerske mrtvačnice u Alexandroupolisu posuđene su od ICRC-a. Otok Lampedusa u Italiji nema taj luksuz.

- Nema mrtvačnica niti rashladnih jedinica. Nakon što se stave u vreće za tijela, tijela migranata se prebacuju na Siciliju. Pokopom upravljaju pojedini gradovi. Događalo se da su migranti ponekad bili pokapani u svojevrsne masovne grobnice unutar groblja - rekao je Salvatore Vella, sicilijski glavni tužitelj koji vodi istrage o brodolomima kraj obale.

Laurel Clegg, forenzička koordinatorica ICRC-a za migracije u Europi vjeruje da je pogođeno stotinu tisuća ljudi, uračunavajući rodbinu nestalih.

- Ne znaju gdje su im najmiliji. Je li se s njima dobro postupalo, jesu li bili poštovani kad su ih pokapali? To je ono što zaokuplja umove obitelji - nadodala je.

Objašnjava da se praćenje mrtvih oslanja na mnogo dijelova koji dobro funkcioniraju zajedno - pravni okvir koji štiti neidentificirane mrtve, dosljedne obdukcije, mrtvačnice, matične knjige, dostojanstven prijevoz i groblja.

image

Potraga za migrantima koji prelaze granicu iz BiH preko rijeke Korane

Ante Cizmic/Cropix

Za sustave kaže da su neadekvatni, unatoč odluci EU parlamenta, jer još uvijek ne postoje zajednička pravila o tome koje informacije treba prikupljati, niti centralizirano mjesto za pohranu tih informacija. Politički fokus je na hvatanju krijumčara, a ne na otkrivanju njihovih žrtava.

U Italiji su uloženi značajni napori da se identificiraju mrtvi u nekoliko katastrofa velikih razmjera. Cristina Cattaneo, voditeljica laboratorija za forenzičku antropologiju na Sveučilištu u Milanu, provela je godine radeći na identificiranju mrtvih u brodolomu 2015. godine u kojem je više od tisuću ljudi izgubilo život.

Podizanje olupine radi izvlačenja tijela koštalo je 9,5 milijuna eura. Organiziranje 30 tisuća pomiješanih kostiju u prepoznatljive ostatke sveukupno 528 tijela bio je sljedeći zadatak. Na kraju je samo šest žrtava dosad dobilo službene smrtovnice.

- To nije samo tehnička već i politička poteškoća - rekla je Cattaneo, vjerujući da je uz očvrsnuće političkih stajališta o ilegalnoj migraciji, službeni entuzijazam za njihov rad smanjen.

Salvador Vella je na Siciliji istraživao ribarski brod koji je potonuo u listopadu 2019. godine. Na njemu je bilo 49 ljudi, većinom iz Tunisa. Samo nekoliko milja od obale, grupa na brodu je snimila kako slave svoj dolazak u Europu prije nego što je brod ostao bez goriva i prevrnuo se. Talijanska obalna straža spasila je 22 osobe, ali ih je 27 izgubilo život.

image

Migranti koji se odmaraju u parku Ribnjak

Goran Mehkek/Cropix

Ronioci obalne straže su koristeći robote snimili slike tijela koja su plutala u blizini broda, ali ih nisu uspjeli sve izvući. Grupa Tunižanki koje su tražile svoje sinove, vidjele su snimku i kontaktirale talijanske vlasti. Jedna majka, Zakia Hamidi, prepoznala je svog 18-godišnjeg sina Fhekera.

- U tom sam trenutku shvatila razliku između majke prožete tugom, koja će se barem vratiti kući s tijelom svog djeteta i onih majki koje neće imati tijelo za oplakivati - prisjetila se.

Pauline Boss, profesorica emeritus psihologije na Sveučilištu Minnesota u SAD-u opisala je da tuga koju ljudi osjećaju kada nisu sigurni u sudbinu svoje nestale obitelji ima poseban intenzitet.

- Zapeli ste, nepokretni, osjećate se krivim ako počnete živjeti jer bi to značilo prihvatiti da je osoba mrtva. Tugovanje je zamrznuto, vaše donošenje odluka je zamrznuto, ne možete razraditi činjenice, ne možete odgovoriti na pitanja - objašnjava.

Neznanje u ovakvim slučajevima često ima i teške pravne posljedice. Supružnici možda neće moći ostvarivati ​​svoja roditeljska prava, naslijediti imovinu ili tražiti socijalnu pomoć ili mirovinu bez smrtovnice. Siročad ne može posvojiti šira obitelj.

Desetljeće nakon brodoloma 2013. godine, ožalošćene obitelji nastavljaju se svake godine okupljati na Lampedusi, još uvijek tražeći odgovore. Među njima je ove godine bila i Sirijka Sabah al-Joury, čiji je sin Abdulqader bio na brodu. Rekla je da je neznanje što joj se dogodilo sa sinom kao da ima "otvorenu ranu". Pauline Boss kaže da su rituali vezani uz smrt i pokop dio duboke ljudske potrebe.

- Najvažnije je da ime bude negdje zabilježeno. Ime znači da ste bili na ovoj Zemlji, da niste zaboravljeni - zaključila je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. veljača 2024 11:07