DAN ZA POVIJEST

U ŠTO SMO VJEROVALI 9. STUDENOGA 1989., A ŠTO NAM SE DOGODILO Svjedoci vremena: Sedam priča o životu u socijalizmu, velikim očekivanjima i stvarnosti

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 09.11.2019. u 08:02

 

Bila je to najbolja priča o kojoj sam ikad izvještavao. Pod najbolja mislim najveselija. Sve se dogodilo tako brzo, rekao nam je Richard Meares, britanski novinar koji je 1989. bio dopisnik Reutersa iz Bonna, tada glavnog grada Zapadne Njemačke.”Sjećam se da sam u rujnu ili listopadu pratio Svjetsko prvenstvo u gimnastici i još uvijek nisam znao što će se dogoditi. Na kraju se dogodilo taj dan i svi su bili zatečeni, iako je prethodilo nekoliko tjedana prosvjeda.”

Ono što se dogodilo bio je pad Berlinskog zida - fizičke barijere koja je bila najveći simbol podjele između Istoka i Zapada u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.

Glasnogovornik Politbiroa, Günter Schabowski, izišao je 9. studenoga 1989. pred novinare i najavio odluku o novom režimu koji se treba početi primjenjivati na granicama između Istočne i Zapadne Njemačke, uključujući i granicu u Berlinu, obilježenu zidom.

Pravila, koja su dopuštala svim građanima Istočne Njemačke prelazak granice bez ispunjavanja prethodnih uvjeta te trajnu emigraciju, trebala su početi vrijediti tek sljedeći dan kako bi se stiglo obavijestiti stražare na prijelazima, no Schabowskom to nitko nije rekao. Kada su ga novinari pitali kada novi režim stupa na snagu, zbunjeno je rekao: “Koliko ja znam... smjesta... bez odgode”. I zid je pao.

Meares je za samo nekoliko minuta propustio priliku života. Kada je izišao iz ureda u četvrtak popodne, telefon je počeo sumanuto zvoniti. Kada su ga šefovi iz Londona konačno uspjeli dobiti, na večeri kod sportskog dopisnika, posljednji avion za Berlin već je odletio. No, zato je sljedeći dan sjeo u vlak i cijeli vikend proveo na ulicama Berlina, u razgovoru s ljudima s obje strane zida.

Ustupio Richard Meares

Richard Meares

Noćnim vlakom iz Kölna

Još dok se vozio noćnim vlakom iz Kölna za Berlin, razgovarao je s putnicima koji su, poput njega, “hvatali vlak za povijest”. Htjeli su svjedočiti povijesti u nastajanju. Zatekao je dva sredovječna para iz Kölna, koja su tijekom večere shvatila da bi htjeli biti u Berlinu. Digli su se i sjeli na vlak, iako su se morali vratiti već sutradan.

“U vlaku su bili i belgijski studenti koji su htjeli to vidjeti, bilo je puno takvih primjera, atmosfera je već u vlaku bila izvanredna”, kazao nam je Meares. Stigao je u Berlin u nedjelju ujutro i odmah se zaputio na Potsdamer Platz gdje se taj dan otvarao jedan od najvećih graničnih prijelaza.

“To je područje bilo pustoš, nitko nikad nije išao tamo, iako je nekad to bilo srce Berlina. Prizori su bili, pretpostavljam, nalik onima na svakom prijelazu, no možda malo bolje organizirani jer je već prošao dan i pol.

“Sjećam se gomila i gomila Zapadnih Nijemaca kako su uz usklike i slavlje dočekali otvaranje i kada su prvi ljudi prešli u Zapadnu Njemačku. Ulazili su ili hodajući - mnogi su hodali - ili u ‘trabantima’. Kada su prešli, dočekala ih je velika skupina poduzetnih Nizozemaca koji su kamionima dovezli tulipane. Žene u tradicionalnim nizozemskim opravama s klompama dijelile su tulipane došljacima. Poslije su dobili novac dobrodošlice od Zapadne Njemačke, koji su mogli potrošiti u trgovinama. Brojne su trgovine bile otvorene samo za njih, iako je bila nedjelja.”

“Većina ih je jednostavno plakala kada bi stigla. Bilo ih je dosta lako prepoznati, Istočne Nijemce. Nosili su isprane traperice, takva je tada bila moda u Istočnoj Njemačkoj, i imali su prepoznatljive frizure, vrstu ‘fudbalerke’. Dolazili su, plakali, ljudi bi ih grlili i klicali im, i to je trajalo i trajalo.”

Stotine tisuća Istočnih Nijemaca nahrlilo je u Zapadni Berlin tijekom tog vikenda. Hodali su po gradu, gledali izloge i trošili marke koje su dobili na poklon.

“Nisu mogli vjerovati da su u Zapadnom Berlinu, nakon sveg tog vremena, to je za njih bio potpuno zabranjeni teritorij”, rekao nam je Meares.

Ustupio Richard Meares

Sljedeći vikend zaputio se u manje mjesto u Istočnoj Njemačkoj, pokraj same granice, gdje su stanovnici očistili “ničiju zemlju” - područje gdje je do prije samo nekoliko dana bilo opasno po život kročiti nogom.

“Ovaj put sve je bilo puno znatiželjnih Zapadnih Nijemaca. Kako se radilo o području uz granicu, bilo je zabranjeno čak i većini Istočnih Nijemaca, bilo je u istinskoj izolaciji. U lokalnoj je krčmi neki bogati Zapadni Nijemac rekao ‘sva pića su na moj račun’. Atmosfera je bila poput karnevala, sve puno ljudi iz Istočne i Zapadne Njemačke, i svi stanovnici gradića.”

“Sve je bilo poput sna. Tako uzbudljivo, tako emotivno i nadahnjujuće... Teško je pomisliti da se stvari otad nisu poboljšale. Sjećam se da je Francis Fukuyama govorio kako je to ‘kraj povijesti’, no očito nije bio. Imali smo puno problema otad, problema u Istočnoj Njemačkoj, ekstremna desnica... No, to ne umanjuje činjenicu da se radilo o čarobnoj priči i jednom čarobnom mjestu i vremenu.”

“Sjećam se kako sam razgovarao s brojnim Istočnim Nijemcima koji su mi pričali svoje snove kako će se uzeti najbolje od Zapadne Njemačke i najbolje od Istočne te spojiti u jednu zemlju koja će imati ono najbolje od obje strane. No, to se nikad nije dogodilo. Za mnoge Istočne Nijemce razočaranje je nastupilo dosta brzo. Očito, mnogi su profitirali, mnogi su dobili svoje slobode, no izgubili su svoju državu i mnogi se s tim nisu pomirili. Mislim da su se osjećali kao da ih je Zapadna Njemačka kolonizirala. Sav idealizam je povenuo u nekoliko godina.”

No, bez obzira na sva razočaranja koja su uslijedila, Meares je uvjeren da je zid morao pasti. “Pad zida bio je ispravna stvar. To kako smo se svi nosili s posljedicama na neki je način naš problem, ali sam zid je bio pogrešan. Morao je biti uklonjen i čim se pojavila prilika, trebalo ju je iskoristiti. Sama činjenica da je pao uz minimum krvoprolića, nakon mirne revolucije, nevjerojatna je. I da se to proširilo na druge zemlje istočne Europe, iako ne sve”, dodao je Meares koji je devedesete proveo kao ratni dopisnik Reutersa iz Hrvatske.

“Neke su se stvari jednostavno morale dogoditi. Zamah promjena počivao je na Istočnim Nijemcima i taj je zamah stvarno pogurao promjene.”

Okrenuta leđa

“Danas, nakon 30 godina, zapanjen sam kada vidim koliki jaz još uvijek postoji između dvije Njemačke. Količina novca koja je poslana u Istočnu Njemačku, to je bilo poput Marshallova plana plus. Zapadni Nijemci imali su porez za razvoj Istoka, koji je trebao biti privremen, no pretvorio se u trajni. No, nekako taj novac nije imao željeni učinak u potpunosti. Očito postoje pojedinačni primjeri uspjeha u gradovima, no ruralni su dijelovi u lošem stanju, nezaposlenost je visoka. Šokiran sam što i nakon 30 godina depopulacija Istoka još traje.”

Ubrzo nakon pada zida došlo je do mirne predaje vlasti u Čehoslovačkoj te manje mirnih promjena u Rumunjskoj i Bugarskoj. Poljska i Mađarska već su počele rušenje komunizma i prije pada zida, a sljedeće godine počeo je i raspad Jugoslavije. U sljedeće dvije godine Sovjetski Savez se raspao, a niz zemalja koje su živjele iza željezne zavjese i dijelile državu s Rusijom proglasio je svoju nezavisnost. Željezna zavjesa je pala, komunizam je propao kao ideologija i za istok Europe počela je nova era kapitalizma i demokracije.

Osim što je proveo nekoliko izuzetno turbulentnih godina u Hrvatskoj nakon pada zida, Meares je posjetio većinu zemalja Istočne Europe i svugdje je vidio isti početni entuzijazam kod ljudi. “Svi su u početku vjerovali da će kapitalizam biti fantastičan za sve, sloboda i med i mlijeko. Naravno, postoje dobitnici i gubitnici, i ne može svatko biti pobjednik. Dolazilo je do razočaranja što nisu svi postajali uspješni koliko su vjerovali da su zaslužili. Sada, nakon ekonomske krize prije deset godina, imamo nacionalizam, populizam i usporavanje ekonomije diljem Europe.”

Ustupio Richard Meares

Poljska i Mađarska bile su prve zemlje koje su okrenule leđa komunizmu, ali su proteklih godina postale i prve koje su okrenule leđa liberalnoj demokraciji. Model “iliberalne” demokracije, kakav zagovara mađarski premijer Viktor Orbán, vraća se u komunističku eru po svojem tretmanu oporbe, javne kritike vlasti i slobode medija.

Ekonomski, većina država Istočne Europe neupitno je profitirala. Tvornice globalnih autodivova niknule su u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj... Baltičke države postale su ogledni primjer postkomunističkog uspjeha, unatoč granici s Rusijom i stalnim pritiscima koji stižu iz tog smjera. No, politički i društveno, zemlje koje su najviše slavile pad Berlinskog zida - danas najviše stagniraju.

Jedan od problema su postkomunističke vlade u kojima su se izmjenjivale stranke desnog i lijevog centra, većinom ispunjene bivšim komunističkim kadrovima. Sve “umjerene”opcije slagale su se oko ključnih planova za budućnost - članstvo u Europskoj uniji, najčešće i NATO-u, liberalizacija tržišta i ispunjavanje europskih kriterija pridruživanja. Početkom ovog stoljeća autoritarne i populističke opcije nalazile su se na marginama, dokle god je europska budućnost obećavala.

Zidovi su opet tu

No, većina umjerenih stranaka razotkrila se kao korumpirana i nesposobna. Građani istoka Europe su se, razočarani, u velikom broju okrenuli populistima koji su im obećavali nemoguće, govorili što žele čuti, izmišljali vanjske i unutarnje neprijatelje i zatirali slobodu medija i izražavanja.

Danas stanovništvo većine tih država izumire. Manje je rođenih nego umrlih, a mladi, obrazovani i sposobni sele se na Zapad. Prema istraživanju koje je proveo Pew Research Center, na prste jedne ruke mogu se nabrojati države u kojima ljudi vjeruju da će djeci, kad odrastu, biti bolje nego njihovim roditeljima danas. Sve manje ljudi vjeruje da im nije bilo bolje prije 30 godina.

Ipak, jedna stvar možda najbolje ilustrira kako je cijeli svijet krenuo unatrag. Dok se u jesen 1989. svugdje slavio pad zida, u jesen 2019. na svijetu je više zidova nego što je bilo prije 30 godina. Američki predsjednik Donald Trump opsjednut je gradnjom zida na granici s Meksikom, Mađarska je sagradila zid na granicama s Hrvatskom i Srbijom, Slovenija je podigla “tehničku prepreku” - žilet-žicu - na granici s Hrvatskom. Kada je pao Berlinski zid, na svijetu je bilo samo 15 zidova na granicama. Danas ih je najmanje 77, od kojih je većina sagrađena nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine.

Da bismo dobili bolji prikaz kako danas izgleda život u zemljama Istočne Europe, u usporedbi s time kako je izgledao prije pada zida, razgovarali smo s nekoliko sugovornika koji su imali priliku iskusiti najbolje i najgore s obje strane 1989. - život prije željezne zavjese i poslije nje.

Magdalena Najbar-Agičić, povjesničarka, Poljska
Zagreb, 190713.
Sredisce, Savezne Republike Njemacke 4.
Povjesnicarka Magdalena Najbar Agicic.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajač / CROPIX

Magdalena Najbar Agičić

Magdalena Najbar-Agičić doktorica je povijesnih znanosti, autorica i prevoditeljica niza knjiga. Izvanredna je profesorica Sveučilišta Sjever u Koprivnici. Nakon završenog studija na Jagielonskom sveučilištu u Krakovu 1995. preselila se u Hrvatsku, ali je obiteljske veze te znanstveni i prevoditeljski rad i dalje tijesno vežu uz Poljsku.

Godina 1989. bila je za mene osobno prekretnica, ne samo i ne toliko zbog političkih razloga: maturirala sam i otišla na studij u Krakov. Napustila sam kuću i rodni provincijski grad te se preselila u jedan od najznačajnijih kulturnih i znanstvenih centara Poljske.

Sjećam se da se, dok sam bila u četvrtom razredu gimnazije i dok je moj studij postajao sve izgledniji i bliži, moja majka sve više brinula. Brinula se kako ću se uspjeti opskrbljivati osnovnim potrepštinama. Nestašice su 80-ih u Poljskoj bile užasne, a hranu, koja je bila na bonove, i dalje je bilo teško nabaviti. Dok sam živjela s roditeljima, stajanje u redovima uglavnom je padalo na leđa moje mame. Druga je njezina briga bila vezana uz opasnosti koje je sa sobom nosio studentski život u Krakovu i nisu to bile iste opasnosti koje inače prijete neiskusnim mladim ljudima u velikom gradu. Tijekom akademske 1988./1989. godine prilično su redoviti postali - i prije, tijekom 80-ih, prisutni - sukobi studenata i milicije.

I tako sam nakon ljeta, tijekom kojeg sam malo putovala po Poljskoj s prijateljima, a malo vremena provodila besposleno kod kuće čitajući i pritom se nisam zamarala politikom (barem se ne sjećam), u jesen 1989. otišla na studij u Krakov. Ništa više nije bilo kao prije! Početkom rujna formirana je prva nekomunistička poljska vlada na čelu s Tadeuszom Mazowieckim. Bonova više nije bilo, a u dućanima je bilo dosta robe (ne kao danas, naravno, ali sve osnovne stvari bile su dostupne). Studenti se više nisu tukli s milicijom, čak su, rekla bih, poprilično brzo izgubili interes za politiku. Kada je uklanjan Lenjinov spomenik u četvrti Nowa Huta, s moje su godine otišla samo dvojica studenata, i to dvojica ponavljača“ Ostalima više nije bilo zanimljivo uklanjanje komunističkih simbola, što su organizirale same vlasti. Ne sjećam se da smo se čak previše uzbuđivali oko rušenja Berlinskog zida. Da, shvaćali smo da je to važno, no činilo nam se nekako očekivano.

Jesu li moja sjećanja na to razdoblje oblikovana kasnijim događajima? Moguće... Svakako su jedno od mojih najranijih mladenačkih iskustava s politikom bili upravo izbori 1989. i do danas sam ponosna na to da sam tada “rušila komunizam”.

Komunistička se vlast u Poljskoj do kraja kompromitirala u osamdesetima kada je u pitanju jedan od temelja njezina legitimiteta: ne samo da nije osigurala boljitak masama, nego je životni standard naočigled bio na vrlo niskim granama. Plaće su iznosile 20-30 dolara, a u inozemstvo niste mogli putovati ni zato što niste imali novac, ni zato što niste imali putovnicu (za svako putovanje trebalo ju je posebno tražiti od milicije). Uz probleme sa suverenitetom, odnosno njegovim nedostatkom u zoni sovjetske dominacije, to je značilo da je komunistička vlast bila neprihvatljiva golemoj većini. Odrastala sam u uvjetima viđenja svijeta u opreci “mi” (narod) i “oni” (komunistička vlast). Je li to samo zato što sam, barem kad je u pitanju dio moje obitelji, “sitnoburžujskog” podrijetla (jedan mi je djed bio obrtnik- urar)? Je li to zato što se zapravo ni na koji način nisam osjećala beneficiranom od sustava? Upravo suprotno, u našoj je kući sve do kraja 1990-ih živjela zaštićena stanarka useljena u ranom socijalizmu, a najstarija sestra moje majke nije mogla početkom 1950-ih upisati fakultet upravo zbog podrijetla.

Rijetko se u Poljskoj može čuti nota nostalgije za starim vremenima… Dopuštam da neki mogu imati za to i pokoji racionalni razlog. Ja ga nemam. (Slavica Lukić)

Filip David, književnik, Srbija
Zagreb, 290513.
Hotel Esplanade.
Portret srpskog pisca Filipa Davida .
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajac / CROPIX

Filip David

Veliki srbijanski pisac Filip David autor je mnogih romana, pripovjedaka i eseja kao što su “Hodočasnici neba i zemlje”, “San o ljubavi i smrti” te “Kuća sjećanja i zaborava”. Osnivač je Beogradskog kruga 1992. godine.

Obilježavanje godišnjice rušenja i pada Berlinskog zida dočekujem s pomiješanim osjećanjima važnog događaja u europskoj i svjetskoj povijesti, ali i iznevjerenim nadama i očekivanjima. Oslobodili smo se jednopartijske države, ali nismo se oslobodili partitokracije, stekli smo privid slobode, ali ne pravu slobodu, nismo dobili države prava i pravde, bez korupcije i licemjerja, ostvarenje istinske demokracije.

Živjeli smo u dvostrukoj zabludi. Prva je bila da je taj totalitarni politički sustav, utemeljen poslije Drugoga svjetskog rata, neuništiv, vječan, a druga da će njegovim nestankom početi vrijeme općeg moralnog oporavka bez ideoloških sukoba, bez ratova i međudržavnih sukoba. A zapravo se nekadašnja totalitarna ideologija u biti zamijenila jednom drugom totalitarnom ideologijom, kako je Danilo Kiš opisao nacionalizam, “ideologijom banalnosti i kiča”.

U jednopartijskom sustavu književnost je bila svojevrsna zamjena za disidentsko političko mišljenje, ali ne svuda i ne uvijek, a država je strepila od jake riječi što je piscima davalo određenu moć ili, bolje reći, iluziju moći. U novom poretku stvari i s novim tehnologijama sve se pretvorilo u veliku brbljaonicu gdje nitko nikoga ne sluša niti čuje. Nekadašnju partijsku kontrolu i cenzuru zamijenila je cenzura reklamokracije i monopolista. Osvanuli smo u jednom svijetu na koji nismo bili dobro pripremljeni. Kultura se u takvom poretku stvari čini nečim suvišnim, neisplativim, a prema tome i nepotrebnim. U onom propalom režimu postojale su snažne izdavačke tvrtke koje su imale pouzdane i dobro obaviještene urednike s organiziranom distribucijom koja nije bila ograničena republičkim granicama. Postojali su ozbiljni književni časopisi s ozbiljnim kritičarima. Istina, nije se smjelo o svemu pisati, ali prostori slobode osvajali su se svakim dobrim književnim djelom, usprkos prikrivenoj ili otvorenoj cenzuri i autocenzuri. Čeznuli smo za “slobodnim svijetom” u želji da postanemo dio tog svijeta, što smo i postali, ali smo se onda našli u onome što se naziva “pljačkaška tranzicija”. Mnogo toga nije se događalo onako kako smo očekivali i kako bi trebalo. Sve u svemu, jedna razočaravajuća i sumorna slika vremena velikih neizvjesnosti bez političke, socijalne i kulturne alternative, kaže David. (Vlado Vurušić)

Maksim Jusin, novinar, Rusija

Maksim Jusin

Prije 30 godina Maksim Jusin bio je mladi novinar u moskovskom dnevniku Izvestije koji je tada bio perjanica Gorbačovljeve glasnosti. Danas je komentator najutjecajnijeg moskovskog lista Komersant.

Bili smo jedne od prvih i tada još rijetkih sovjetskih ruskih novina koje su s entuzijazmom prihvatile promjene koje su počele puhati Istočnom Europom. Bili smo tada još oaza u okoštaloj sovjetsko-ideološkoj medijskoj matrici. Podržavali smo Poljake, Estonce, Latvijce, Litavce i ostale u borbi za nacionalno i u prvom redu ideološko oslobođenje jer smo to svi tada htjeli.

Tada smo bili opijeni novim vjetrovima u Istočnoj Europi, bili smo saveznici u borbi za bolju budućnost. Danas smo, ironijom sudbine, baš s tim zemljama, Poljskom i Estonijom, “na ratnoj nozi”. Otrijeznili smo se i od Zapada koji smo tada idealizirali, a oni se nisu pokazali ni takvi kakvima smo ih zamišljali, ni takvi kakvi su nam se prikazivali, prijateljski i srdačni - dodaje ruski novinar.

Kad se danas osvrnem, novinarstvo kojim sam bio oduševljen te 1989. godine bilo je vrlo daleko od sloboda koje imamo danas, ali i ovo danas je, čini se, manje nego što smo imali u 90-ima kad se raspao SSSR, u godinama vladavine predsjednika Borisa Jeljcina, za što bi se čak moglo reći da je bilo i kaotično. Sjećam se da smo u Izvestiji imali posebnog cenzora zaduženog za Lenjina. Taj je čovjek morao odobriti svaki tekst u kojem se spominjao Lenjin.

Jedno od najvećih dostignuća pada Berlinskog zida za nas u Rusiji bila je mogućnost slobodnog putovanja. U ovih 30 godina bio sam u gotovo svim zemljama svijeta, nisam bio samo u njih šest. Sjećam se svog prvog putovanja, u vrijeme SSSR-a, u tadašnju Čehoslovačku. Kakva je to bila procedura! Kad se sad sjetim, čini mi se da je to bilo nestvarno i kad pričam svojoj kćeri, ona mi gotovo ne vjeruje. Tada sam morao proći pravo ispitivanje i testove u omladinskoj organizaciji, pa čak i odgovarati na pitanje “Tko je šef KP-a Laosa?” jer je tadašnji instruktor smatrao da bi me to mogli u Pragu pitati “čehoslovački drugovi”, a bila bi sramota da to ja, predstavnik SSSR-a, ne znam - priča.

Osim toga, prije puta morao je ići na predavanja na kojima mu je objašnjavano kako se treba ponašati, kako odijevati, s kim družiti, pa i što govoriti. (Vlado Vurušić)

Nadežda Čačinovič. filozofkinja, Hrvatska
zagreb,200607
filozofkinja nadezda cacinovic,autorica knjige zene i filozofija
foto:ranko suvar / CROPIX
-mag-
Ranko Šuvar / CROPIX

Nadežda Čačinović

Rođena u Mađarskoj, u obitelji diplomata, školovala se u Zürichu, Bernu, Beogradu, Murskoj Soboti, Ljubljani, a studirala u Ljubljani, Bonnu i Frankfurtu. Predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Imali smo dvije fakultetske plaće, a standard nam se popravio kada smo prestali plaćati podstanarstvo. Mogli smo izaći van, mogli smo svake godine ići na more. Kad nemaš rodbinu na moru i nemaš kome ići, onda ti je teško, ali kada smo prestali plaćati podstanarstvo, mogli smo si priuštiti odlazak u hotele. Nisu to bili hoteli s pet zvjezdica, ali ipak. Novac smo trošili na knjige. Nije bilo interneta i bilo je teško doći do knjiga. Odjeća se nabavljala na dva načina. Putovalo se u inozemstvo, u Trst i Graz, a ja koja sam Slovenka rođena u Mađarskoj sa sestrom sam odlazila u gornju Radgonu. Postojale su švelje, žene koje bi dolazile u kuće i prepravljale stvari.

Ja sam osobno imala nešto privilegiraniji status. Rođena sam u Sloveniji, roditelji su mi bili diplomati koji su sedamdesetih živjeli u inozemstvu. Ljudi iz mog kruga, visoko obrazovani, imali su sasvim dobre potrošačke mogućnosti, ali to je uvijek bilo sve vrlo individualno. Nismo živjeli u zatvoru i ‘89. sama po sebi nije bila presudna za život u Jugoslaviji. U osamdesetima su se stvari događale vrtoglavom brzinom, bitan je bio trenutak kada je Mađarska otvorila granice. Pratili smo Gorbačova, ono što je on radio, no sam život u Jugoslaviji nije bio određen zbivanjima u zemljama istočnog bloka. Kod starijih se mislilo da se ne smije ići daleko s promjenama jer će Rusi intervenirati, gledalo se na iskustvo mađarske iz ‘56. godine i na njihovu pobunu. Ni u jednom trenutku nije bilo mogućnosti da se umiješa netko sa Zapada, da odande pomogne i zaštiti pred opasnosti s Istoka. Ljudi su razmišljali, hoćemo nešto drugo, ali hajdemo vidjeti koliko daleko se može ići. Kvaliteta života išla je gore-dolje, velik dio legitimacije tadašnjeg režima išao je s time koliko se standard popravlja. Narodu se nešto moralo davati, pa je to bio šuškavac, fićo i slično. Vidljivi znakovi napredovanja bili su dosta važni. Bilo je i kriza, ali te krize nisu bile jako duge. Jugoslavija nije ništa mogla spasiti svojom proizvodnjom, ali se uvijek nekako snalazila, bila je vrlo spretna s kreditima. Postojale su tada i priče kako smo sa Zapada dobivali tehnologiju koja se švercala na Istok. Život se nije mogao usporediti sa zemljama realnog socijalizma. Jugoslavija je bila nešto drugo. U Poljskoj postoji cijeli niz knjiga o nostalgiji odlaska na Jadran. Izvorni doživljaj bio je što smo svake godine imali nešto malo više. To je ono što jako dobro utječe na raspoloženje ljudi, imate manje nego prijatelji u Parizu, ali imate više nego prije godinu dana. Imali smo osjećaj sigurnosti da ćemo u nekom trenutku dobiti stan, posao i s tim se osjećajem sigurnosti živjelo. Naša djeca to više nisu imala. U zgradama su živjeli profesori i prodavačice, postojao je neki zajednički život, ni djeca nisu imala osjećaj da netko pored njih ima puno više od njih, niste se morali svaki dan suočavati s time da se nekome nudi nešto što je vama nedostupno. Nije bilo tako velikog raskoraka između želja i mogućnosti. Pravi sistem moći bio je u partijskim strukturama, ali ne saveznim, nego republičkim, sistem je bio jako kompliciran. Ono što je ostalo kao jugoslavenska institucija bila je JNA, ali je bila prazna. Nakon Titove smrti, kada su zavladali nacionalizmi, pojavila se nesigurnost. Za mene je oproštaj od svega toga bio kada je vojska, JNA, ubila djevojku na balkonu u Osijeku. Kada vidite da se država održava nasiljem, od toga se oprostite, s time se prekida. (Boris Vlašić)

Sergej Flere, sociolog, Slovenija
Maribor (Slovenija), 111214.
Sergej Flere i Rudi Klanjsek, sociolozi Sveucilista u Mariboru, fotografirani u knjiznici Filozofskog fakulteta.
Na fotografiji: Sergej Flere.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Sergej Flere

Sergej Flere (75) je profesor emeritus na Sveučilištu Maribor i autor velikog broja znanstvenih radova u međunarodnim znanstvenim časopisima o Jugoslaviji i njezinu raspadu.

Tijekom 30 godina neovisnosti Slovenija je sačuvala, pa i razvila socijalnu državu. Školstvo je općedostupno i besplatno na svim stupnjevima. Razvija se bez pretjeranog pritiska na mlade i uopće su mladi u uvjetima visoke zaštite.

Mirovine su sačuvale vrijednost. Slovenci malo koriste privatno zdravstvo koje je nerazvijeno, dok je javno zdravstvo pod velikim pritiskom s jedne strane stanovništva, korisnika usluga, a po mom mišljenju i pritiska zdravstvenih djelatnika koji sustavom komora i pozivnih udruga sprečavaju veće zapošljavanje.

No, život u Sloveniji se i u mnogočemu pogoršao. Prije svega, prožet je općom prekarizacijom, nečime što u vrijeme socijalizma nije bilo poznato ni kao izraz jer nije moglo predstavljati neki dio stvarnosti.

Jako su rašireni oblici nestalnog zapošljavanja, nesigurnog rada, što najviše pogađa mlade, ali i starije. Drugi oblik prekarizacije došao je do izražaja odlaskom mladih na rad u inozemstvo, koji je postao masovan, svakako mnogo brojniji nego, na primjer, u 80-im godinama.

Visoka zaposlenost te spor, ali stalni rast standarda čini život Slovenaca - usprkos prekarizaciji koja je takvih dimenzija da još ne pogađa svakodnevni život na temeljni način - relativno ugodnim. Pritom nema većih unutarnjih sukoba i politički sustav je relativno stabilan. (Tanja Rudež)

Jan Pelikán, povjesničar, Češka

Jan Pelikan

Jan Pelikán bavi se prošlošću naših prostora. Profesor je praškog sveučilišta. Kaže da ne žali za vremenima prije pada Berlinskog zida, možda mu je samo žao što više nema Čehoslovačke kao zajedničke države.

Bavio sam se poviješću Jugoslavije punih deset godina, prije nego što sam prvi put bio u državi čiju sam prošlost proučavao. Dolazak u Jugoslaviju, bio sam u Skoplju, za mene je bio dvostruki dobitak: vidjeti zemlju o kojoj “sve znam” i prvi se put osjetiti slobodnim, bez pritiska, jer mi smo tada itekako zavidjeli vama na otvorenosti, putovanjima i punim dućanima. Mene su tada na granicama u vlaku detaljno pregledavali, a suputnike iz Jugoslavije puštali su bez pitanja.

No, ni pet godina poslije, dakle u 90-ima, stvar se promijenila - češka putovnica postala je europska i mene nitko nije gledao, a ljude s područja bivše Jugoslavije su odmjeravali i njihove putovnice prelistavali. Stvari su se stubokom promijenile.

Bilo mi je to čudno i tada sam shvatio kako je pad Berlinskog zida promijenio stvari u odnosima u Europi. Nisam mogao vjerovati takvom obratu, da smo mi tada bili Europa, a vi, neki ideal kojemu smo u socijalizmu težili, to više niste bili. Drago mi je što su se sada stvari ponovno vratile na mjesto.

Češko društvo je napredovalo, oslobodilo se, kaže nam Pelikán, ali beskućnici i prosjaci stigli su kao neželjena žrtva tih promjena. No, kako društvo napreduje, očekujem da će ih biti sve manje. (Vlado Vurušić)

Goranka Matić, fotografkinja, Srbija

Goranka Musketar

Rođena 1949. u Mariboru, Goranka Matić diplomirala je povijest umjetnosti u Beogradu, a fotografijom se bavi od 1980. godine. Afirmirala se portretima (često ručno koloriranim) predstavnika novog vala za koje je radila i naslovnice albuma, a najčešće ih je objavljivala u magazinu Džuboks. Od 1986. ima izložbe u zemlji i inozemstvu. Dobila je nagradu Oktobarskog salona (1998.), Osvajanje slobode - Fond Maja Maršević-Tasić (2002.), nagradu Politike za izložbu “Tiho teče Sutjeska” u Salonu MSU (2004.) i godišnju nagradu ULUPUD-a (2005.).

- Svoj prvi veliki ciklus fotografija, o tome kako su ukrašeni beogradski dućani u povodu smrti Josipa Broza Tita, nisam javno izlagala jer su neke od njih izgledale groteskno. Pokazivala sam ih znancima i prijateljima koji bi navratili do mene i katkad ih gledali nekoliko puta. U knjigu je prvi put sabran 1995., zvao se “Dani bola i ponosa”, a izdalo ga je beogradsko Vreme knjige.

Osamdesete pamtim kao dobro razdoblje, zarađivalo se taman toliko da možete otići u restoran, kupiti nešto odjeće, ali nije se pretjerivalo. Znam da me kolegica, kad smo bili u Veneciji, upozorila na “firmiranu odjeću”. Ja prije toga nisam imala pojma što je to, niti sam na to bacala novac. Kako sam radila uglavnom za zagrebačke novine, najviše Start i Svijet, fotografije nisam slala poštom jer je to bilo nepouzdano, nego sam ih davala kondukterima u vlakovima na liniji Beograd - Zagreb. Nikad nisu tražili novac za takvu vrstu usluge, smatrali su da je to nešto normalno. Također, honorari koje sam dobivala bili su zadovoljavajući i stizali su redovno na žiroračun.

U rujnu 1990. prvi sam se put zaposlila kao urednik fotografije. Bilo je to u tjedniku Vreme, u doba premijera Ante Markovića. Plaćali su me tisuću maraka mjesečno, što je bilo dobro dok je to bila upravo ta vrijednost. No, postupno je moja plaća vrijedila sve manje pa sam se ispomagala fotografiranjem političara. Kao što su osamdesete bile u znaku novina i rock muzike, tako su devedesete obilježile političke kampanje. Bilo ih je puno i dobro su plaćali.

U Vremenu sam ostala sve do 2006. kad postajem urednica fotografije u dnevnom listu Politika.

Dobivala sam vrlo ozbiljan novac, oko tisuću i pol eura, ali je i posao bio dosta naporan, radilo se i vikendom, ovisno o potrebi. Tamo sam ostala sve do 2010., a poslije prelazim na RTS. Tamo sam također urednica fotografije, plaća je manja, ali je slobodnog vremena puno više, što je odgovaralo mojim tadašnjim interesima.

Jedini je problem što je u odnosu na osamdesete sve postalo skuplje, ali nekako se već živjelo, pogotovo što sam u međuvremenu razvila akademsku karijeru. (Nenad Polimac)

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo