Ukrajina obilježava 24. kolovoza 2020. svoj najveći državni praznik - Dan nezavisnosti, koji se već sedmu godinu odvija u ozračju borbe s vanjskim agresorom, u borbi za svoj suverenitet i pravo na slobodu.
Isto je doživjela i Hrvatska, koja je svoj opstanak, slobodu i nezavisnost također morala izboriti u teškim bitkama tijekom Domovinskog rata i pod cijenu više tisuća života svojih sinova i kćeri.
Već je prošlo 25 godina od rata i Hrvatska je postala prosperitetna zemlja - punopravna članica EU i NATO-a. Isti cilj zacrtala je za sebe i Ukrajina, želeći se pridružiti velikoj europskoj demokratskoj obitelji, zbog čega je i bila napadnuta od strane agresora, koji još uvijek gaji svoje imperijalne ambicije i smatra Ukrajinu teritorijem svog političkog utjecaja. Istu sudbinu je u svoje vrijeme prolazila i Hrvatska.
Od trenutka nezavisnosti naše dvije zemlje imale su puno različitih događanja, koji su obilježili cjelokupnu sliku naših bilateralnih odnosa. Ali danas možemo sa sigurnošću reći kako se naši odnosi cijelo vrijeme, od osamostaljenja Ukrajine i Hrvatske, grade na temelju povijesnog prijateljstva i dobrih partnerskih odnosa te uzajamnog poštovanja.
Samostalnost
Želio bih podsjetiti da je Ukrajina, kao i Hrvatska, 1991. godine proglasila povijesni akt svoje nezavisnosti. Iste je godine Hrvatski sabor donio ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, proglašujući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom, što je otvorilo put za uspostavljanje ne samo diplomatskih nego i svestranih odnosa te suradnje.
Hrvatska nije geografski velika zemlja, ali kao prijatelj Ukrajine je velika. Naše prisno prijateljstvo se zasniva ne samo na zajedničkom podrijetlu (Hrvati su u 7. stoljeću došli u novu domovinu na Jadranu upravo iz zapadne Ukrajine), nego i na nevjerojatnoj sličnosti povijesnih sudbina ukrajinskog i hrvatskog naroda. I nakon razilaženja, prije 1400 godina, te sudbine doslovno nastavljaju kopirati jedna drugu. U ranom srednjem vijeku i Hrvati i Ukrajinci stvorili su svoje vlastite države, ali su ih izgubili.
Tijekom stoljeća oba su se naroda borila da sačuvaju svoj identitet i samosvojnost, a svoju državnost obnovili su iste 1991. godine. Posebno fasciniraju kulturne sličnosti naših naroda, počevši od sličnih ornamenata na nacionalnim nošnjama do umijeća pletenja tradicionalnih čipki.
Kada je hrvatski velikan Ljudevit Gaj napisao svoje djelo: “Još Hrvatska ni propala”, ukrajinski pjesnik Pavlo Čubinskij piše svoje “Ще не вмерла Україна” (Nije još umrla Ukrajina), što je kasnije postalo himnom naše države. I opet su prisutne sličnosti, isprepletenost osjećaja i duha naših naroda.
Nije ni čudo da je Hrvatska jedna od prvih priznala Ukrajinu, a Ukrajina je bila prva zemlja članica Ujedinjenih naroda koja je priznala Hrvatsku. Jedina razlika je bila u tome što je Hrvatska za svoju nezavisnost morala ratovati odmah, a naš je rat stigao 23 godine kasnije. I tu opet zaprepašćuje sličnost tih ratova, kao da je njihove scenarije pisala jedna te ista ruka.
U oba slučaja stvaraju se separatističke pseudodržavice na tuđem teritoriju, u oba slučaja agresor službeno ne priznaje svoju umiješanost i nastoji prikazati rat kao unutarnji građanski konflikt, u oba slučaja oružana invazija se prati masovnim propagandističkim diverzijama gdje se žrtva okrivljuje za fašizam i nacionalizam.
Zato Hrvati možda najbolje od svih razumiju suštinu sadašnjih zbivanja i njihove simpatije su nedvojbeno na strani Ukrajine. To se odnosi i na politiku, i medije, i obične ljude.
Od samog početka agresije na Ukrajinu službeni Zagreb dosljedno podržava suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine. Već 14. ožujka 2014. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH dalo je odgovarajuću izjavu, a 27. ožujka Hrvatska je postala koautoricom, izuzetno važne za Ukrajinu, Rezolucije Opće skupštine UN-a. Hrvatska podupire Ukrajinu i u drugim međunarodnim organizacijama kao što su NATO, OESS i Vijeće Europe, ali je najvažnija njena uloga u Europskoj uniji. Kao punopravna članica, Hrvatska aktivno sudjeluje u donošenju svih odluka EU usmjerenih na suzbijanje agresije na našu državu, uključujući i uvođenje političkih i gospodarskih sankcija.
Danas je cijela Europa daleko od tog blagodušnog stanja u kojem je prebivala još prije nekoliko godina. Postala je svjesna kako je i ona žrtva neproglašenog “hibridnog” rata.
Podrška
Mi izuzetno cijenimo tu podršku koju nam Hrvatska pruža na putu prema europskoj demokratskoj i slobodnoj obitelji.
Ukrajinski narod se čvrsto opredijelio za svoju europsku budućnost zbog čega je bio kažnjen aneksijom Krima i paljenjem vatre rata u Doneckoj i Luganskoj regiji. Ali sigurni smo da će uz pomoć naših međunarodnih prijatelja, kao što je Hrvatska, Ukrajina uspjeti u doglednoj budućnosti realizirati svoj strateški cilj ulaska u Europsku uniju.
Zato danas, govoreći o suradnji naših dviju država, zbog okolnosti oružanog sukoba s kojim se, ironijom sudbine kao i Hrvatska, suočila Ukrajina, moramo istaknuti akcente naših odnosa. Govorimo o solidarnosti i uzajamnoj pomoći u vrijeme kad se radi o životu ili smrti. Govorimo o plemenitosti Hrvatske koja spremno dijeli s Ukrajinom svoja jedinstvena, plaćena krvlju iskustva iz vremena rata i poratnog obnavljanja, o tisuću tristo ukrajinske djece iz pogođenih ratom obitelji koja su se tijekom dviju godina besplatno odmarala na hrvatskom Jadranu. Govorimo i o tome da Ukrajina na bojišnici brani ne samo svoj teritorij nego i europske vrijednosti i samu Europu od agresivnog imperija.
U povijesti je sve povezano, ponekad na čudan i nepredvidiv način. Izuzetno je teško odgonetnuti njene zakonomjernosti i sudbinske sličnosti. Ali uvjeren sam da na kraju krajeva uvijek pobjeđuju pravednost, sloboda i plemenitost duha. To potvrđuje primjer prijateljske Hrvatske i taj primjer danas daje nadu i vjeru Ukrajini.
I na kraju, vraćajući se poznatoj narodnoj izreci, htio bih reći: ako prijatelj se pozna u nevolji, Hrvatska je nesumnjivo naš iskreni i pouzdani prijatelj sa sličnom povijesnom sudbinom.