Utorak 4. listopada ujedno je i 223. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Pri tome, dok ruska strana i nadalje nastavlja napadati ukrajinske položaje od Bahmuta do Donjecka, oko njih kao da se formira svojevrsna klackalica – budući da Ukrajina oslobađa dijelove svog državnog prostora čas na krajnjem sjeveroistoku bojišta, čas na njegovu krajnjem jugozapadu.
Tako se još u petak 30. rujna čulo kako su Ukrajinci ušli u Drobiševo i Jampil, mjesta oko okupiranog grada Limana, iz kojeg su se onda do subote 1. listopada Rusi izvukli pod paljbom. Odmah su se na to nadovezale vijesti o pomacima u Hersonskoj oblasti, gdje se krenula rušiti bojišnica na sjevernoj strani okupirane enklave uz desnu obalu Dnjepra. U idućoj se iteraciji takvog događanja do nedjelje 2. listopada čulo kako su dan ranije ruske snage uspjele evakuirati Liman, koji je oslobođen uz svekoliko napredovanje branitelja kako na istok prema okupiranoj Kremini, tako i uzduž čitave administrativne granice Harkivske i okupirane Luhanske oblasti (sada svježe proglašene ‘kobajagi‘ dijelom Ruske Federacije).
No gotovo odmah na to, iz ukrajinskih je izvora i službeno bilo potvrđeno oslobađanje sela Arhangelske i Miroljubivka na sjevernom sektoru bojišta u zapadnom dijelu Hersonske oblasti – dok se neslužbeno već čulo i o tamošnjim opsežnim napredovanjima na jug uz obalu Dnjepra, na oko 50 km dugom potezu od sela Zolota Balka do sela Dudčani (oko 50 km uzvodno od Nove Kahovke i tamošnje strateški bitne brane). Taj je pomak jučer čak priznat i u inače tradicionalno sadržajno sterilnom ruskom dnevnom vojnom brifingu riječima: ‘S nadmoćnijim tenkovskim jedinicama u smjeru Zolotaya Balka, Aleksandrovka, neprijatelj se uspio zabiti u dubinu naše obrane. Pododjeli ruskih trupa zauzeli su unaprijed pripremljenu obrambenu crtu i nastavljaju nanositi veliku vatrenu štetu neprijatelju“.
Spajanje šireg prostora
Na to su se onda jučer nadovezale još i službene vijesti o oslobađanju mjesta Borove uz rijeku Oskil, čime postoji ozbiljna vjerojatnost da je došlo do spajanja šireg prostora ukrajinskih mostobrana kod Kupjanska i južnije oko grada Oskila kod Izjuma – čime je na istočnoj obali rijeke Oskil zapravo formirana baza za veće daljnje napredovanje na istok. Dapače, prema neslužbenim navodima – taj je potez uvelike već u tijeku, tako da se danas zapravo već može početi govoriti i o propasti ruskih nastojanja za uspostavom obrambene linije sjever-jug uz administrativnu granicu okupirane Luhanske oblasti prema Harkivu.
Osim što to znači da je ostvareno ili neposredno predstoji oslobađanje kompletnog okupiranog prostora Harkivske oblasti – ujedno bi time bila riječ o formiranju ukrajinskog napredovanja prema ruskom uporištu Svatove, i to načelno po prometnicama P07 (iz smjera Kupjanska) i P66 (s juga, iz smjera još uvijek okupirane Kremine). Dok se tu radi o prilično značajnom razvoju situacije, tijekom današnjeg dana izgleda da su onda s jugozapada, s ruba okupirane Hersonske oblasti, ipak krenule stizati vijesti koje su nadmašile ova događanja.
Naime, ondje se čulo kako je tamošnji napredak ukrajinskih branitelja uz rijeku Dnjepar potaknuo ruske snage na ozbiljnije povlačenje kompletne njihove sjeverne fronte – od dotadašnje načelne linije Arhangelske-Zolota Balka oko 17 km jugozapadnije – na načelnu liniju od Velike Oleksandrivke na Ingulecu do prostora južno od sela Dudčani na Dnjepru. No, iako detalji tu još nisu jasni, izgleda da se na to rusko nastojanje odmah nadovezao i ukrajinski uspjeh u neposrednoj pozadini te potencijalne obrambene linije – oko ukrajinskog mostobrana preko rijeke Ingulec koji oko 15 km jugozapadno već duže ometa logistiku čitavog tog vidljivo urušavajućeg sjevernog ruba ruske okupirane zone. Ondje je izgleda ukrajinskim braniteljima uspjelo svoj mostobran proširiti na samo mjesto Davidov Brid, što je onda u kaos bacilo tekuće rusko povlačenje – tako da se čuje da su na kraju ruske snage kompletno ostavile obale rijeke Ingulec kao zapadni rub svoje obrambene zone, čime je tu onda došlo i do spajanja tog ukrajinskog mostobrana sa snagama koje niz Ingulec napreduju sa sjevera.
Prazna ravnica
Osim što je time oslobođen niz dodatnih naselja uz tu rijeku, ovime je odmah prilično otežana i obrana preostalog dijela ruske nove linije, koja više nije čvrsto usidrena na dvije rijeke na svojim krajevima, već se opet oslanja na praznu ravnicu gdje poljoprivredne površine dijele mreže putova i malih naselja. Naravno, s takvim ukrajinskim napredovanjima zapravo polagano dolazimo u situaciju da se tu možda uskoro ni neće govoriti o ruskoj obrambenoj liniji, već tek o okupiranom izbočenju na sjeveru okupirane zone koje kao da mami branitelje da ga temeljitije zaokruže sjeverno od Nove Kahovke.
Za to vrijeme, a paralelno s ovim terenskim događanjima, nema mira ni na međunarodnoj fronti sukoba u Ukrajini. Dok je Europska unija izgleda postigla načelni dogovor o svom osmom paketu sankcija prema Ruskoj Federaciji – o kojem će se odlučivati u Pragu 6. i 7. listopada – navodno se užurbano radi i na sadržaju idućeg, devetog po redu takvog paketa sankcija. Nije to ni čudo, budući je prošlotjedna ruska aneksija okupiranih ukrajinskih oblasti već potakla i uvođenje niza dodatnih sankcija Rusiji iz SAD, Australije i Kanade, koje uz niz pojedinaca sve čvršće obuhvaćaju i rusku te bjelorusku industriju povezanu s ratom. No, uz sankcioniranje agresora, aneksija je potakla i najave dodatne vojne pomoći Ukrajini. Osim francuskih oklopnih vozila Bastion te samohodnih haubica Caesar (navodno iz proizvodne kvote za Dansku), spominje se i zajedničko dansko-norveško-njemačko financiranje gradnje dodatnih 16 slovačkih samohodnih haubica tipa Zuzana-2 za Ukrajinu.
Dok je u Češkoj javnost dragovoljnim prilozima skupila oko 1,3 milijuna USD za kupovinu jednog tenka T-72 Avanger za Ukrajinu, ipak velike vijesti opet dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država. Nakon što je ta država krajem prošlog tjedna objavila osnivanje zasebnog zapovjedništva za koordinaciju vojne pomoći Ukrajini, koje bi trebalo provoditi odluke Koordinacijske skupine formata ‘Ramstein‘ – baš danas je službeno potvrđeno i slanje novog velikog paketa američkog vojnog materijala u Kijev. Ovoga puta tu je riječ o robi vrijednosti oko 625 milijuna USD – gdje ovim paketom predsjedničkog izdvajanja vojne robe iz fondova tamošnjih državnih vlasti (Presidential Drawdown Authority – PDA) dominira navod o brzoj dostavi 4 dodatna sustava HIMARS, 200 MRAP oklopnih vozila, topničkog streljiva i minskih sredstava, što je ujedno i prvi takav paket u svježe započetoj američkoj fiskalnoj godini.
Posebnu pažnju treba posvetiti Turskoj
No, pri razmatranju međunarodnih događanja posebnu pažnju opet treba posvetiti i Turskoj. Osim što se i nadalje nastavlja pomorski izvoz ukrajinskih prehrambenih proizvoda Crnim morem – gdje je do sada izvezeno preko 5,8 milijuna tona robe na više od 260 brodova – službena je Ankara tu zaigrala i dodatnu diplomatsku igru visoke razine. Naime, u Turskoj su ugostili posebne savjetnike državnoga vrha iz Ukrajine te Sjedinjenih Američkih Država – tako da se prekjučer i jučer čulo kako o bilateralnim, tako i multilateralnim sastancima Andrija Jermaka iz Ukrajine, Jakea Sullivana iz SAD-a i domaćeg igrača Ibrahima Kalina. Ova je prigoda ujedno iskorištena i da se (1) Ukrajinac Jermak susretne s vlasnicima turskog poduzeća Baykar koje proizvodi poznate bespilotne letjelice Bayraktar TB-2 (s kojima se dogovara i gradnja njihove tvornice u Ukrajini), da (2) u Istanbulu bude u nedjelju 2. listopada porinuta i prva u seriji korveta koje Turska gradi za Ukrajinu (klase Ada, turskog projekta MILGEM, pod imenom ‘Hetman Ivan Mazepa‘), a da se (3) ujedno s obiteljima sjedini i u turskoj smještene zapovjednike ukrajinske obrane Azovstala u Mariupolju, koje su nedavno Rusi oslobodili pod uvjetom da oni do kraja rata ne dolaze u domovinu.
Naravno, u službenom dijelu svih ovih događanja je razgovorima dominirao rat u Ukrajini, organiziranje pomoći i obrana od agresije, ali se u isto vrijeme raspravljalo i o predstojećem potencijalnom produženju režima izvoza prehrambenih roba Crnim morem, budući da on u sadašnjoj formi ističe početkom mjeseca studenog. Iako je tim putem i sama Ruska Federacije navodno izvezla najmanje 530 milijuna USD vrijednosti prisvojenog ukrajinskog žita, tek ostaje za vidjeti je li im taj dogovor ipak dovoljno vrijedan da pristanu na njegovo produljenje.
Jednako kao što je neizvjesna sudbina crnomorskog izvoza hrane, na oštrici noža izgleda da balansira i baltički promet plinom. Naime, nakon eksplozija koje su u ponedjeljak 26. rujna prekinule cijevi tamošnjih plinovoda ‘Sjeverni tok‘, danima se gledalo istjecanje tog dragocjenog energenta u barem tri (ako ne i četiri) morska gejzira. Prema navodima iz ruskih izvora, time je iscurilo oko 800 milijuna kubičnih metara plina, a tek se jučer 3. listopada konačno čulo o prestanku curenja iz dvije cijevi plinovoda ‘Sjeverni tok 1‘ i cijevi A plinovoda ‘Sjeverni tok 2‘.
Naravno, kako smo i očekivali, taj je razvoj situacije odmah završio praćen i konstatacijama iz Rusije kako Njemačka zapravo i dalje može dobivati ruski plin – samo treba priznati poraz, promijeniti usvojenu politiku, te preostaloj cijevi plinovoda interventno dati inicijalnu dozvolu za korištenje koju se zadnjih godinu dana uskraćivalo. Ponešto je upitno hoće li do takvog razvoja događaja njemačke (ali i EU) energetske politike ipak doći, posebno ako znamo da je u subotu 1. listopada na Baltiku u promet pušten novi plinovod ‘Baltic Pipe‘ koji ide od Norveške do Poljske okomito na rutu ‘Sjevernog toka‘, a istoga dana je otvorena i plinska spojnica između Grčke i Bugarske – kojom se Bugarskoj omogućilo oslobađanje od ovisnosti o ruskome plinu, te oslonac na novi dostavni pravac iz Azerbajdžana.
Kritične nestašice
I dok Europa polagano izlazi na kraj sa svojim energetskim problemima, Ruska Federacija je uvelike zabavljena vlastitim brigama. Među njima nije nimalo zanemariva provedba ‘djelomične mobilizacije‘, koju je Vladimir Putin proglasio 21. rujna, i koja je do danas navodno obuhvatila više od 200 tisuća pričuvnika. Osim problema s pozivanjem neprikladnog osoblja te naglaska na dizanju manjina u rat – posljednjih se dana posebnim problemom pokazao i manjak vojne opreme za tako prikupljeno ljudstvo.
Osim hrđom nagrizenih automatskih pušaka iz dubokih skladišta, sve se točnijim pokazuju i glasine o nedostatku razne standardne vojne opreme – od osobnog medicinskog pribora, zimske odjeće i obuće, pa do osnovnih zaštitnih sredstava. I dok u ruskim trgovinama navodno rapidno rastu cijene svega onoga što su rezervisti očekivali dobiti od države, s posebnim naglaskom na pancirke i kacige – dubinu problema pokazuje i jučerašnja odluka ruske Vlade da se pojedinim oblastima dopusti dodatna kupovina raznolike vojne opreme za potrebe građana koje se iz njih mobilizira.
Naravno, dok takvo provizorno rješenje u prvom momentu rješava kritične nestašice – već na iole duži rok ono vodi do formiranja vidljivo različito opremljenih pokrajinskih vojski unutar donedavno jedinstvenih Oružanih snaga Ruske Federacije. No, takvo krpanje materijalnih problema ponešto govori i o dodatnim kadrovskim problemima ruskog vojnog sustava – koji se ne svode tek na teškoće u pronalaženju zapovjednog kadra koji bi silne pričuvnike trebao vidjeti na ukrajinskoj fronti, već i na zapravo grubo ograničen radni kapacitet samih regrutnih komisija koje provode mobilizaciju. I dok je s 1. listopadom završio vojni rok čitavoj klasi donedavnih ročnika pozvanih na službu prošle jeseni – koji sada povratkom kući odmah postaju primarni materijal za brzu mobilizaciju – posao tekućeg podizanja pričuve za rat u Ukrajini izgleda da predstavlja takav nepremostivi organizacijski teret za ruske vojne odsjeke širom države da se zbog izvođenja ovakve ‘djelomične mobilizacije‘ interventno odgodilo redovitu provedbu novog jesenskog novačenja mladeži na odsluženje vojne obveze, čiji je početak odgođen za nakon 1. studenog ove godine.
Integracija će trajati godinama
Ništa manji problemi nisu ni s praktičnim provođenjem u petak 30. rujna objavljene aneksije okupiranih ukrajinskih oblasti u okvir Ruske Federacije. Dok je sam postupak aneksije u nedjelju 2. listopada prošao Ustavni sud Ruske Federacije te bio opet poslan na stol predsjedniku Putinu – ovi dokumenti su onda proslijeđeni i put parlamenta – gdje ih je jučer raspravljala Državna Duma, a danas i Vijeće Federacije. No, ono što je pri svemu tome ostalo nejasno je – prvo i osnovno – koji je to točno prostor Ukrajine anektiran Ruskoj Federaciji, budući da ondje traju borbe, ni jedna od spomenutih oblasti nije pod kompletnom ruskom kontrolom, a izgledalo je da su barem neke od njih bile obuhvaćene u svojim punim granicama, koje ni ubuduće neće tako lako biti pod ruskom okupacijom.
Dok se iz Državne Dume čulo kako takozvane DNR i LNR ulaze cijele, bile pod ruskom kontrolom ili ne, za ostale krajeve je rečeno: ‘Regija Zaporožje uključena je u Rusku Federaciju unutar svojih administrativnih granica, a regija Herson s dva okruga rajona Mikolajev‘. U isto vrijeme, Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov nije se libio izjaviti kako će se ‘nastaviti konzultirati sa stanovništvom regija Herson i Zaporožje o pitanju granica u kojima su ušli u Rusku Federaciju‘. Pri tome, glavni gradovi te 4 jedinice bi trebali biti okupirani Luhansk, Donjeck i Herson, dok će umjesto ukrajinskog Zaporižja ruski centar Zaporožja do daljnjega biti u okupiranom Melitopolju.
Bilo kakva ozbiljna integracija tih područja u Rusku Federaciju trajat će godinama, nije još jasno ni kako će ti krajevi biti skupno nazivani kao ruski savezni okrug, a dosadašnja ukrajinska valuta će u njima važiti još samo do Nove godine (ili do ukrajinskog oslobođenja). Ipak, već je određeno da će ukupno 8 novih senatora s okupiranih područja otići put Moskve u rusko Vijeće Federacije, gdje će početi raditi od 19. listopada. Uskoro bi Vladimir Putin trebao imenovati i nove upravitelje za 4 nove ruske regije – gdje za trenutni kraj ove bizarne priče ostaje kompletno nejasno i jesu li dosadašnji separatistički čelnici tu i stvarno uspjeli zaraditi ostanak na svojim vodećim funkcijama, ili su nakon ‘uspješno‘ odrađenog posla odbačeni zauvijek.