RATNI KAOS

VELIKI OBRAT: ČINI SE DA ERDOGAN NIJE BIO SVJESTAN U ŠTO SE UPUŠTA UDAROM NA KURDE Asadove snage umarširale u grad koji je bio turski strateški cilj

Delil SOULEIMAN / AFP / Profimedia, REUTERS

 

Nakon punih pet godina, postrojbe sirijske armije ušle su u grad Tel Tamer, a sve zato što su se tako u nedjelju navečer dogovorili predsjednik Bašar al-Asad i Kurdi koji kontroliraju to područje o slanju vojske u ovaj dio sjeveroistočne Sirije kako bi se suprotstavili turskoj ofenzivi.

Tel Tamer se nalazi na strateški važnoj autocesti M4 koja se proteže od istoka ka zapadu Sirije, i izgleda da su tijekom vikenda turski vojnici zauzeli veći dio ove prometnice.

Sirijski vojni angažman mogao bi izazvati dramatičnu eskalaciju sukoba s Turskom, koja je prošli tjedan izvršila nelegalnu vojnu operaciju s ciljem stvaranja tampon-zone na svojoj granici sa Sirijom. Kao odgovor u ruskoj vojnoj bazi Hmeimim u sirijskoj Latakiji sastali su se predstavnici sirijske vlade i Sirijskih demokratskih snaga (SDF) koje predvode Kurdi, a koje su na glavnom udaru Turske.

Većinske enklave

Tema sastanka, kako je naveo visokopozicionirani član kurdske Stranke demokratskog napretka Ahmed Suleiman, bila je nada da će se naći dogovor koji bi zaustavio turski napad.

Međutim, turski predsjednik Recep Tayip Erdogan tvrdi kako “neće biti problema u Kobaneu. Koordiniramo djelovanje s Rusima. Odlučni smo što se tiče Manbija. Tamo ćemo uskoro ući sa snagama opozicije”, rekao je Erdogan.

Unatoč njegovu objašnjenju, u nedjelju su Kurdi objavili kako dogovor s Damaskom otvara put za oslobađanje ostalih sirijskih gradova koje je okupirala turska armija, poput Afrina, većinski kurdske enklave na sjeverozapadu. “Kako bi spriječili i kako bi se suprotstavili ovoj agresiji, postignut je dogovor sa sirijskom vladom po kojem sirijska armija može biti raspoređena duž sirijsko-turske granice kako bi pomogla Sirijskim demokratskim snagama”, objavila je kurdska administracija na svome Facebook profilu.

U međuvremenu, u ponedjeljak poslijepodne vlasti u Damasku su objavile da su vojnici odani Asadu ušli u Manbij, a istovremeno stižu informacije i da ruski avioni kruže nad lokacijama kojima se kreće sirijska vojska dajući im tako podršku iz zraka.

Elitne trupe

Iako još nema službenih potvrda, Asad je vjerojatno angažirao elitne trupe, a to su 4. motorizirana divizija i Republikanska garda, koje su gotovo u potpunosti popunjene Alavitima, a zapovjednici su njegovi rođaci. Četvrta divizija je od travnja do kolovoza bila udarna snaga (uz ruske specijalce i avijaciju te nešto iranskih saveznika) u ofenzivi na području sjeverozapadne Sirije uz granicu s Turskom, kada je šire područje strateški važnog grada Idliba, očišćeno od salafističkih pobunjeničkih grupacija, koje su donedavno bili saveznici Islamske države, a sada su partneri s al-Nusrom, također islamskim ekstremistima, samo što nisu stekli popularnost poput ISIL-ovaca. No, turska vojska je puno opasniji protivnik, uzme li se u obzir da Asad ovisi o pomoći Vladimira Putina i Irana.

Zakrvljeni neprijatelji

Kurdi su s knedlom u grlu odlučili pozvati u pomoć Asadovu vojsku jer to znači da se, u zamjenu za zaštitu od Turaka, odriču poluautonomnog statusa za koji su se izborili prije pet godina, kada su tamošnje krajeve počeli čistiti od raznih islamističkih snaga, koje su pokušavale formirati kalifat.

Sada će vojnicima Bašara al-Asada prepustiti pogranične gradove Manbij i Kobane, što je ipak bolje od nastavka egzodusa u kojem je u prvih pet dana turske ofenzive, 130.000 kurdskih civila moralo pobjeći iz svojih domova.

To je potvrdio general Ismet Sheikh Hassan, ministar obrane Autonomne administracije Sjeverne i Istočne Sirije, koji je objavio kako trupe ruskih i sirijskih vlasti mogu ući u Kobane i Manbij od nedjelje navečer kako bi pomogli osigurati gradove od ofenzive koju vodi Turska.

“Napravili smo sve što smo mogli. Zvali smo Zapad i Arapsku ligu, ali nitko ne dolazi u pomoć, tako da nismo imali nikoga drugog osim sebe da obranimo Kobane. Zato smo se dogovorili s režimom (Asadom) i Rusima da dođu u Kobane”, rekao je Hasan.

Danas zakrvljeni neprijatelji, Erdogan i Asad, u ne tako davnoj prošlosti, bili su saveznici i prijatelji. Turska je još 2000-ih njegovala dobre odnose sa sirijskim režimom, kao i njezin predsjednik Erdogan, koji se s Asadom pojavljivao na zajedničkim fotografijama s ljetovanja na turskoj obali Mediterana.

Međutim, izbijanjem građanskog rata u Siriji, Turska je bila za svrgavanje Asada i podržala je sirijsku oporbu. Usto, preko turskog teritorija prelazili su borci i prenošeno je oružje, namijenjeno najčešće džihadističkim skupinama, uključujući i ISIL. U međuvremenu, glavni cilj Turske postalo je sprečavanje uspostave autonomne ili čak slobodne kurdske oblasti uz tursku granicu. Dodatni motiv predstavlja Erdoganova neoosmanska politika s ciljem da Turska opet postane vodeća sila na Bliskom istoku.

Erdoganovih osam godina

Utoliko upad njegove vojske u Siriju nije iznenađenje. Još u veljači ove godine, Asad je izjavio kako Erdogan već osam godina moli Amerikance da mu dozvole ulazak u “sjeverna i istočna područja Sirije, a odgovor Amerikanaca bio je da se drži po strani jer još nije došao red na njega”.

Asad je nagovijestio i da će SAD prodati svoje kurdske partnere i poručio da će se sirijska vojska vratiti u tu oblast nakon povlačenja američkih vojnika. “Onim grupama koje se klade na Amerikance, kažemo da vas Amerikanci neće zaštititi”, najavio je recentne događaje al-Assad.

I britanski specijalci bježe iz Sirije

Nekoliko stotina britanskih specijalaca, koji su bili razmješteni na sjeveru Sirije, ali su ovisili o strateškoj razmjeni podataka s Amerikancima, zbog Trumpove odluke da povuče sve svoje vojnike s tog područja i sami se pripremaju za napuštanje terena. Time se dodatno otvaraju vrata drugim akterima iz regije da se međusobno izbore za kontrolu nad teritorijem. (JL)

Kurdi su pozvali Asada, Asad je pozvao Iran, a tu se vrzma i Rusija...

On je najpametniji, sve razumije, nitko mu ne treba ništa tumačiti. A Erdoğan je njegov pajdo, sve su oni dogovorili. Bit će to brzo, Turci će zauzeti pozicije uz granicu. I gotovo. On, Donald Trump, voli takve dogovore. U dvoje. Tako se sve riješi. Kao primjerice s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, koji je sad izložen na milost i nemilost Francuske i Njemačke.

Sirijski su Kurdi mudriji od toga. Svjesni da za njih nema mjesta u “genijalnoj pregovaračkoj strategiji” američkog predsjednika okrenuli su se onima koji ih slušaju. Damasku i Bašaru al-Asadu. Što je njima slamka spasa. Naime, kurdsko-arapsko-kršćanske vojne snage - SDF - mogle su se nositi s brutalnim teroristima Islamske države jer se borba u pravilu vodila u gradovima, u operacijama manjeg intenziteta.

I uz sebe su imali zračnu potporu međunarodne koalicije. Pa je tako pala Raka, središte kalifata. S Turskom bi trebali ratovati na otvorenom, a za to nemaju odgovarajućeg naoružanja. Kako im ne pada na pamet predati se Erdoğanu na milost i nemilost, odlučili su žrtvovati svoju autonomiju. Al-Asad će tako pod svoju kontrolu staviti i istočni dio Sirije.

No, al-Asad nije sam. Iako se Iran nije oglasio, sasvim je jasno da “krvnik iz Damaska” odluku o pomoći Kurdima nije donio bez suglasnosti iz Teherana. A Kurdi su pozvali u pomoć i Rusiju. Koja takve pozive ne prepušta slučaju. Situacija se sada, očekivano, počinje komplicirati. Kurdi su dobili očekivane moćne saveznike i moguću zračnu pomoć. Sad to više nije igra mačke i miša. Miš je porastao.

Koliko god sporo i nemušto, EU gradi politiku kojom kani pritisnuti Tursku - zabrana izvoza naoružanja, primjerice.

Sultan u Ankari mogao bi osjetiti što znači bumerang: umjesto da bude hvaljen kao zaštitnik Turske od “terorista” na granici, moglo bi mu se dogoditi da na istoj granici ima Asadove vojnike. Trump je teško naštetio američkoj politici, a Erdoğan, koji funkcionira na sličan način, uopće nije shvatio u što se upušta. S takvim liderima možemo se s pravom bojati ozbiljnog rata. (Željko Trkanjec)

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo