- Ovo je game over. Pet dana nisam u svojoj kući. Ako me netko može primiti u Srbiji, Grčkoj, ma i Njemačkoj, idem odavde - kaže nam uznemirenim glasom stariji gospodin u dvorani škole Marie Kaculini u Draču.
Ivan Usmiani i Adam Šoltić iz Hrvatskog Crvenog križa - s kojima smo proveli 48 sati na terenu u Albaniji pogođenom potresom magnitude 6,4 - slušaju naš razgovor.
- Ovdje više ne želimo biti - riječi su naših sugovornika koje nam prevodi Saidi Bushai, jedan od koordinatora Albanskog Crvenog križa za krizne situacije. Nekima od njih domovi su potpuno uništeni, a drugi se u oštećene domove ne žele vratiti jer strahuju za vlastitu sigurnost.
Nervozu i uznemirenost primjećujemo i kod ostalih u dvorani, većinom obitelji s djecom. Kažu da imaju dovoljno hrane i vode, ali nedostaju im tuševi koji su za njih trenutno luksuz.
- Ljudi su nakon par dana osvijestili u kakvoj su situaciji, a njihovo će razočaranje samo još više rasti - kaže Usmiani. U Crvenom je križu od 1996., a ovakvih tužnih situacija u zadnje 23 godine, kaže, nagledao se u Japanu i Haitiju koji su također pretrpjeli razorne potrese.
Skloništa
U dvorani prilazim gospodinu koji se zove Mentor. Kaže mi da ima stan u zgradi od sedam katova, njegov stan je u redu, ali zgrada ima pukotine i u njoj se više ne osjeća sigurnim.
- Nitko nije došao provjeriti sigurnost u zgradi. Imam malo dijete i želim da mi netko odgovori je li zgrada sigurna za život - kaže Mentor.
Na fotografiji: Mentor
Sportska dvorana koju smo obišli jedna je od tri lokacije u Draču na kojoj su stacionirana skloništa za ljude koji su ostali bez domova. O njima svakodnevno skrbi ekipa iz obližnjeg ogranka Crvenog križa koji vodi gospođa Brunilda.
Na fotografiji: Ivan Usmiani, Saidi Bushai, Adam Šoltić
- Na svim lokacijama ljudima pomažemo od 0 do 24, imaju medicinsko osoblje, naše volontere, psihologe i socijalne radnike - objašnjava. Dodaje da je čak 90 posto objekata u Draču oštećeno u potresu i da veliki broj stanovnika bježi u druge gradove. Nedaleko od Crvenog križa vidjeli smo srušenu zgradu koja je imala šest katova.
Usmiani kaže kako je jedan od glavnih problema rušenja zgrada u Draču nakon potresa loša gradnja, a njegove riječi potvrđuje i Sidriti Nushi iz Crvenog križa, koji je po struci arhitekt.
- Samo pogledajte uokolo i vidjet ćete da se neke zgrade nisu srušile, a one koje su loše građene jesu - tvrdi Nushi.
Pored srušene zgrade nalazi se i jedna na kojoj je žuti "X". Pitamo Nushija što to znači, a on nam objašnjava kako će se ta zgrada vrlo vjerojatno srušiti jer nije povoljna za život.
Usmiani tumači da zbog ovog potresa nitko nije trebao poginuti, a prema pisanju lokalnih medija broj žrtava u Albaniji narastao je na 52.
- Može se dogoditi da zgrada bude oštećena, ali se ne smije dogoditi da ona nekoga ubije. Konstrukcija bi trebala ostati takva da nikog ne ozlijedi - tvrdi Usmiani.
Uz srušene zgrade nalazi se i jedna na kojoj je žuti “X”. Pitamo Sidritija Nushija iz Crvenog križa, po struci arhitekta, što to znači, a on nam objašnjava da je tako označena jer će se vrlo vjerojatno srušiti.
Na fotografiji: Označene zgrade za koje je predviđeno rušenje, zbog opasnosti od urušavanja
Usmiani upozorava kako se nije smjelo dogoditi da ljudi poginu zbog potresa, a prema pisanju medija, broj žrtava narastao je na 52.
- Može se dogoditi da zgrada bude oštećena, ali se ne smije dogoditi da ona nekoga ubije - napominje.Otkriva nam kako svjetska statistika govori da su čak 98 posto spašenih ispod ruševina spasili prvi susjedi, a ne ekipe sa psima za potragu.
Centar Marikaj
Iz Drača smo se zaputili u Marikaj u kojemu je organiziran centar za prihvat ljudi. Kad smo stigli na odredište, Usmiani nas obavještava da je potres magnitude 2,6 pogodio Drač dok smo bili u njemu. Tlo se očito ne smiruje.
Na fotografiji: Dijeljenje toplog obroka u prihvatilištu
U Centru Marikaj je puno više ljudi nego na lokaciji koju smo posjetili u Draču. Djeca prilično bezbrižno trče oko niza šatora podignutih na školskom igralištu, a stariji tek tu i tamo provire kako bi vidjeli što se događa.
- Ovdje se ljudima dijeli hrana i imaju psihijatre - kaže Bushai.
Psihosocijalna pomoć im je iznimno bitna, dodaje Usmiani.
Na fotografiji: Jedan od načina pružanja psiho-socijalne pomoći Crvenog križa stradalima
U centru je 100 volontera Crvenog križa, većinom iz Albanije. Obilaze ljude po šatorima, razgovaraju s njima, donose im pakete hrane i vode. Njihova voditeljica Julie kaže da trenutačno brinu o približno 200 ljudi.
Nakon briefinga zaputili smo se do iduće lokacije - Marqinet. Na putu nam se pridružuje volonter Malvino. On je od 2014. donirao krv za Crveni križ te je odlučio postati njihov volonter. U to ga je, doznat ćemo u Marqinetu, uvukla sestra Herta.
Ona je liječnica koja već devet godina pomaže Crvenom križu, kazala nam je.
- Spremna sam pomoći što više mogu u ovoj situaciji i stvarno je lijepo vidjeti solidarnost među ljudima - ističe Herta.
U Marqinetu su ljudi također zbrinuti u školskoj dvorani. Trenutno ih je 80, a kako nam je objasnio Arsenil koji se brine o njima, očekuje se da će ih biti 200. Arsenila smo primijetili dok je rješavao sukob između dvije gospođe. Jedna od njih bila je vidno uznemirena, urlala je, a Arsenil ju je pokušao umiriti. - Ljudi se svađaju oko gluposti, ali frustracije isplivavaju na površinu zbog opće situacije - objašnjava Usmiani.
Na fotografiji: Arsenil, voditelj kampa za stradale
Arsenil kaže da će tenzija uvijek biti, ali najvažnija je u svemu, ističe, komunikacija.
- Ako je ona dobra, svi će biti sretni - tvrdi.
Nakon Marqineta odlazimo u općinu Vorë. Ona je drugo potresom najpogođenije mjesto nakon Thumanë. Tisuću dvjesto objekata u toj općini nije sigurno za život. Hodajući općinom i promatrajući napuknute zgrade dolazimo do jedne ispred koje stoji stariji gospodin.
Voljan nas je provesti kroz zgradu samo ako ga ne slikamo i ne pitamo puno. Zgrada je u katastrofalnom stanju. Vodi nas do stana i pokazuje nered u njemu. U tri iza ponoći osjetio je potres i imao je samo 30 sekundi da uzme djecu i skloni se ispod štoka.
Iskopavanje sefa
Iz zgrade izlazimo na ulicu i primjećujemo veliki broj istih bijelih šatora koje smo vidjeli u Marikaju. Kako nam je objasnio načelnik općine Vorë, Gentian Picari, u šatorima se nalazi 20 obitelji, ali njihov broj će rasti.
Na fotografiji: Stradalnici u jednom od prihvatilišta
- Doživjeli smo veliku štetu. Organizirali smo manji kamp za ljude, ali uskoro ćemo ih premjestiti u veći - kaže nam dok sjedimo u zgradi općine.
Budići da će rasti broj ljudi koje treba zbrinuti, kaže da im je potrebno 300 šatora. Usmiani ga pita zašto ne pokušaju tražiti kontejnere jer dolazi zima i ljudi će u šatorima teško moći izdržati hladnoću.
Picari djeluje pomalo iznenađeno. Nije, čini se, razmišljao o toj soluciji i ideja mu se sviđa. Ali je skeptičan da će dobiti kontejnere jer, tvrdi, treba ih puno i oni koštaju. No polaže nadu u albansku vladu i vjeruje da će se pronaći rješenje.
Potresi u Albaniji ne jenjavaju. Par sati nakon razgovora s Picarijem osjetili smo novo podrhtavanje. Potres je bio magnitude 4,3, a trešnje su se nastavile i idućeg dana kad smo otišli u Thumanë.
Na fotografiji: Besim i Fatima sjede u šatoru za evakuirane
Na putu dotamo stali smo u selu Bubqi. Dolazimo do potpuno razrušene kuće Besima i Fatime Bardhi.
- Kako sada dalje? Do jučer si spavao u svojoj kući, a sada nemaš ništa - kaže Adam Šoltić. Prva mu je ovo misija od 2001., otkad radi u Crvenom križu.
Fatima nam kroz suze govori da su izgubili sve. Kaže da su bili zatrpani nakon potresa te da su se iz kuće izvukli doslovce kroz pukotine. Sada žive u šatoru koji je postavljen nedaleko od njihove kuće.
Na fotografiji: Besim ispred urušene obiteljske kuće
Naš put prema Thumanëu se nastavlja. Kad smo stigli, dočekali su nas prizori kaosa. Velik broj zgrada srušen je do temelja.
Približavamo se jednoj uništenoj zgradi koja je imala pet katova. Dvojica muškaraca kopaju po njoj, kažu da traže sef s novcem. Njihov stan bio je na trećem katu, pa rukama moraju kopati po ruševinama kako bi došli do sefa. Usmiani zaključuje kako će posljedice potresa Albanija osjećati još godinama.