Prije nekoliko je tjedana Bart M. J. Szewczyk, viši suradnik u think tanku German Marshall Fund, bivši član osoblja za planiranje politike američkog State Departmenta i autor knjige "Europe’s Grand Strategy: Navigating a New World Order" (Velika strategija Europe: Navigiranje novim svjetskim poretkom), između ostaloga, bio pozvan da izvijesti dužnosnike u jednoj velikoj srednjoeuropskoj zemlji koja provodi nacionalnu stratešku reviziju u svjetlu rata Rusije protiv Ukrajine.
Postavljali su, kako navodi Szewczyk u svojoj analizi za Foreign Policy, vrlo ‘zajedljiva‘ pitanja o tri geopolitičke teme - Rusiji, Kini i Zapadu - pomičući se postepeno s velike slike na taktiku i logistiku. Strategija koja je proizašla iz rasprave bila je, navodi autor, varijacija obrasca iz doba ‘Hladnog rata‘ - Rusiju pritisnuti i držati je pod strogom kontrolom, oslanjati se na Sjedinjene Države, a autoritarnu Kinu držati podalje.
Duboko u pozadini medijskih izjava i spornih rasprava diljem Europske unije, ovo stajalište, kako navodi, vjerojatno predstavlja temeljna uvjerenja i strateška gledišta oko kojih se većina kreatora politike složila od početka ruske invazije na Ukrajinu u veljači prošle godine. Kada se ministri vanjskih poslova EU-a sastanu 12. svibnja kako bi ažurirali europski pristup Kini, mnogi će od njih vjerojatno promicati neku varijaciju ove trostruke strategije.
No, postoji još jedno, vrlo različito gledište koje sprječava stapanje zajedničke europske strategije, upozorava Szewczyk. Vidi se to, ističe, iz prošlomjesečnog zajedničkog putovanja u Kinu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, čija stajališta ne mogu biti različitija.
Von der Leyen je glasno branila spomenutu strategiju, iako možda ne baš tim riječima. S druge strane, čini se da je Macron crpio inspiraciju iz jedne druge hladnoratovske strateške linije - vanjske politike francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea vraćanja francuskog primata u Europi, držanja SAD-a - i njihovog saveznika Velike Britanije - podalje od europskih pitanja, i slobodno manevrirajući s drugim velikim silama kao što su Rusija i Kina.
‘Degolizam‘ umotan u fraze o europskom suverenitetu i autonomiji
Macronova potraga za novouspostavljanjem ‘degolizma‘ - umotanom u fraze kao što su "europski suverenitet" i "strateška autonomija" - riskira paraliziranje Europe francuskim vetom na strateški konsenzus u nastajanju, baš kao što je de Gaulle kočio europsku integraciju sve dok Pariz nije uspio nametnuti svoju viziju. Macron sprječava kreiranje istinske globalne strategije EU-a, tvrdi Foreign Policy.
Ispod njegove retorike, koja itekako privlači pozornost, Macronova strategija za Europu u konačnici je utemeljena na dobro i davno uspostavljenoj francuskoj diplomatskoj tradiciji, koja se sastoji u maksimiziranju "francuske snage, utjecaja i neovisnosti". Kao što je Macron dao upute veleposlanicima zemlje u rujnu prošle godine, to je "primarni cilj, a ponekad kada postoji samo jedan cilj koji treba slijediti, to je taj". Koliko god on govorio o europskoj strateškoj autonomiji, ta je ideja u konačnici podređena strateškoj autonomiji Francuske.
Čini se da Macron, poput de Gaullea, želi biti čovjek koji igra glavnu ulogu, što je više moguće i stalno. Njegovo energično i ustrajno diplomatsko djelovanje - prema bivšem predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu, bivšem iranskom predsjedniku Hassanu Rouhaniju, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i kineskom predsjedniku Xi Jinpingu - teško je drugačije objasniti. Možda jedini istaknuti vođa neke zemlje koji nije zadobio njegovu pozornost je sjevernokorejski diktator Kim Jong-un.
No, za de Gaullea, maksimiziranje francuske moći, uključujući i očuvanje taktičke slobode manevriranja s drugim velikim silama, imalo je jasan cilj - to je bilo sredstvo vraćanja prestiža i časti Francuske nakon predaje i kolaboracije u Drugom svjetskom ratu. Ta je misija nedvojbeno izvršena - Francuska danas ima mnogo samopouzdanja, sigurnosti, bogatstva i globalne privlačnosti, ističe Szewczyk. Stoga je, navodi, anakrono kada Macron nastavlja naglašavati da Francuska "nikad nije bila u pozadini ili vazal bilo koje globalne sile" te poziva Europu da ne bude vazal - u ovom slučaju SAD-a.
Bizarna opsesija i uživanje u kineskoj pažnji
To je, smatra autor, bizarna opsesija - nitko ne dovodi u pitanje slobodu Francuske i Europe da budu gospodari svojih sudbina - jedina je relevantna rasprava zapravo o tome koji strateški izbori maksimiziraju interese europskih građana i zemalja. Trenutačni kontekst - ruski rat u Ukrajini i središnja uloga SAD-a i drugih zapadnih partnera u europskoj sigurnosti - vodi prilično izravno do dva strateška cilja zadržavanja neoimperijalističke Rusije s ‘rukama na leđima‘ i Sjedinjenih Država, posvećenih europskoj obrani i sigurnosti.
Pritom se postavlja pitanje gdje je u svemu tome Kina. Prethodnih godina Macron je istaknuo kineski "diplomatski genij" za igre s ciljem izazivanja podjela u Europi i njezino slabljenje. Također je naglasio strateško natjecanje između Kine i Sjedinjenih Država kao strukturnu značajku međunarodnih odnosa - europske zemlje, prema Macronovom mišljenju, trebale bi ostati po strani i zadržati distancu. U isto vrijeme, ukazao je na interes Kine za "izgradnjom međunarodnog poretka koji odgovara njezinim vlastitim interesima" umjesto liberalnog međunarodnog poretka koji su Zapad - uključujući Francusku - i njegovi partneri izgradili od Drugog svjetskog rata. Ipak, propustio je javno progovoriti o tom konfliktu tijekom svog posljednjeg susreta s Xijem prilikom posjeta Pekingu.
Umjesto toga, Macron je podlegao kineskoj strategiji ‘zavadi i vladaj‘, budući da je diplomatski protokol, kojim mu se odavala posebna počast, potpuno zasjenio predsjednicu Europske komisije von der Leyen - što je odlično poslužilo Xiju, budući da su dobro poznati njezini znatno oštriji stavovi. Macron je uživao u pažnji koja je njemu osobno ukazana i nije predstavio jedinstveni europski pristup Kini.
Preoblikovao je ulogu Kine
Udaljavajući Francusku od nastajućeg europskog strateškog konsenzusa o Kini, Macron se obvezao na razvoj "bliskog i čvrstog globalnog strateškog partnerstva" s Kinom, pod uvjetima sličnim onima koji obično podrazumijevaju zapadne saveznike Francuske, poput SAD-a. Poprilično daleko od očuvanja neovisnosti ili slobode manevriranja, pokušaj sjedenja na dvije stolice na ovaj način riskira pretvaranje Francuske u pijuna u igri velikih sila.
Također, Macron je preoblikovao ulogu Kine kao zemlju jednako predanu kao i Francuska "zajedničkom radu na promicanju sigurnosti i stabilnosti u svijetu". Time se, pak, zanemaruje kinesko neograničeno partnerstvo s Rusijom, njezina uloga u potpori ruskom financiranju kroz kupnju plina i nafte te njezino razmatranje isporuke oružja Rusiji za korištenje u Ukrajini. Kina još nije poduprla Rusiju u mjeri u kojoj bi Kremlj mogao trijumfirati u Ukrajini, budući da Peking možda priželjkuje produljeni sukob koji bi zaokupirao pažnju Zapada, a Moskvu stavio u poziciju sve veće ovisnosti o Kini.
Ipak, Xi također ne želi vidjeti Putina kao gubitnika i mogao bi se odlučiti na misiju njegova spašavanja - baš kao što je to Putin učinio kada je intervenirao da zaštiti sirijskog diktatora Bashara al-Assada 2015. godine - ako Rusija počne bilježiti značajne poraze na bojnom polju. Naime, 12 godina sukoba u Siriji ukazuje na to da bi rat u Ukrajini mogao trajati mnogo dulje nego što to itko očekuje.
No, možda je ključna mana francuskog pristupa to što se njime jača sposobnost Kine da oblikuje svijet u vlastitom autoritarnom interesu, umjesto da izgrađuje snagu unutar Zapada kako bi se osiguralo da se globalni poredak okrene u korist slobode, demokracije, ljudskih prava i nepovredivosti granica. U nedavnom govoru o Kini von der Leyen je izrazila veliku zabrinutost zbog uspona autoritarne sile koja je sposobna i namjerava preoblikovati globalni poredak na koji se oslanjaju europske demokracije.
Francuski pomak je moguć
Macronova verzija ‘degolizma‘ - zasnovana, kao i izvornik iz doba ‘Hladnog rata‘, na ideji Europe koja djeluje između supersila, a možda i na jednakoj udaljenosti od njih - zanemaruje temeljnu istinu ‘Hladnog rata‘: bilo je jako važno u smislu životnih prilika i krajnjeg ishoda je li Europljanin rođen u Zapadnom ili Istočnom Berlinu, u Francuskoj ili Poljskoj, Belgiji ili Bugarskoj. ‘Degolizam‘ je bio moguć samo zato što je Francuska bila na Zapadu.
Isto kao što "Europljani ne mogu riješiti krizu u Ukrajini", kao što je Macron priznao nakon brojnih neuspjelih pokušaja da Putinu nametne svoje racionaliziranje, Europa će se moći pozabaviti ključnim strateškim izazovima samo u bliskom partnerstvu sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim demokracijama. Uz svoje zapadne partnere, Europa može kontrolirati više od polovice svjetske ekonomske moći i dominantan udio globalne vojne moći. Ta je suradnja omogućila Ukrajini da održi svoju borbu protiv Rusije i mogla bi na sličan način odvratiti Kinu od invazije na Tajvan.
Macron je pokušao igrati tako da pokuša od Europe učiniti ključnog i moćnog aktera, ali je u tom procesu otuđio velik dio Europe. Najbolja strategija za postizanje ciljeva Francuske je ona koja realno može dobiti europsku potporu. Jedini strateški smjer dostupan Europi, ako želi zadovoljiti svoje interese u miru, prosperitetu, demokraciji i globalnom poretku, navodi autor, jest poraziti Rusiju u Ukrajini, ojačati Zapad i minimizirati autoritarni utjecaj Kine u Europi. To je konsenzus u nastajanju koji se odvija u Europi izvan Francuske i nekoliko drugih distanciranih zemalja, poput Mađarske.
Vrijeme je, smatra autor, da Macron ‘prekobicne‘. Unatoč dubokim korijenima njegovih uvjerenja u ‘degolizmu‘ i drugim francuskim tradicijama, pomak je moguć. Francuska vanjska politika se s obzirom na svoju unutarnju centralizaciju, može brzo promijeniti, kao što je to pokazalo nedavno povlačenje iz Sahela. Dok Macron razmišlja o svojem naslijeđu i završetku sukoba koji želi postići u Ukrajini, preoblikovanjem strategije u skladu sa smjerom koji podržava ostatak Europe, on može ispuniti francuske ciljeve dok istovremeno služi širim interesima Europe i Zapada, zaključuje u svojoj analizi Bart M. J. Szewczyk.