Svake večeri u 21 sat Iranci izlaze na balkone vičući Smrt diktatoru i Žena, život, sloboda. Prosvjednici u Kurdistanu i Beludžistanu napadaju sjedišta Garde
Već šesti tjedan ne prestaju prosvjedi u Iranu nakon smrti Jine Mahse Amini (22) 16. rujna. U srijedu su na tisuće izašle na ulice njezinog rodnog grada Saqueza u iranskom dijelu Kurdistana, 40. dan od smrti djevojke u pritvoru ćudoredne policije, koja ju je privela jer nije dolično namjestila maramu preko glave.
Organizacija za ljudska prava Hengaw sa sjedištem u Oslu objavila je da je policija pucala na okupljene u Saquezu, ali nema informacija o žrtvama.
Svake večeri u 21 sat ljudi u Teheranu izlaze na balkone i krovove, vičući: "Smrt diktatoru" i "Žena, život, sloboda!". Istovremeno se prosvjeduje u nizu drugih gradova. Za razliku od ranijih prosvjeda, piše njemački Spiegel u velikoj analizi koju potpisuje 15 novinara, u ove su uključeni svi slojevi društva. Krenuli su u Kurdistanu, ali su zahvatili sve iranske regije, najviše veće gradove.
Pat pozicija
Sad su u pat poziciji: niti prosvjednici uspjevaju promijeniti vlast, niti njih vlast uspjeva ušukati, piše Washington Post. Što prosvjedi budu dulje trajali i što budu veći, to će rasti pritisak na Revolucionarnu gardu da predvodi gušenje.
Kad su 2009. milijuni izašli na ulice zbog manipulacije izbornim rezultatima, Revolucionarna garda je ugušila pobunu. Od tada su za suzbijanje prosvjeda nadležni Basij, dobrovoljačko masovno krilo Revolucionarne garde, skupa s običnom i interventnom policijom. U ovom valu prosvjeda od rujna, prosvjednici izbjegavaju velika okupljanja na jednom mjestu, pa ih volonteri Basija s redovitom policijom uglavnom uspijevaju obuzdati piše Spiegel.
No kako neredi ne prestaju, na ulicama je zadnjih dana sve više pripadnika Revolucionarne garde, navodi njemački list, čiji su novinari razgovarali s 20-tak sudionika prosvjeda.
I Washington Post među poginulima navodi i pripadnike Revolucionarne garde. Prema podacima Amnesty Internationala, do sredine listopada registrirano je 144 žrtava među prosvjednicima. Među njima je 20 dječaka od 11 do 17 godina, te tri djevojke od 16 do 17 godina. Analitičar Ali Alfoneh je za Washington Post rekao da je u nemirima - prema medijskim izvješćima - poginulo više od 30 pripadnika snaga sigurnosti, među kojima 18 pripadnika Basija i šest članova Revolucionarne garde. Basij je volonterski ogranak Revolucionarne garde.
U gradovima diljem zemlje prosvjednici su se sukobljavali s dobrovoljcima Basija, često Irancima niže klase koji članstvo i njegove financijske pogodnosti vide kao ulaznicu za društveni napredak, kaže Ali Alfoneh, viši suradnik na washingtonskom institutu za arapske države Zaljeva. Meta prosvjednika bila su sjedišta Revolucionarne garde, posebno u manjinskim područjima kao što su Kurdistan i Sistan i pokrajina Beludžistan.
Informacija iz Irana je malo, zato što je vlast velikoj mjeri blokirala internet, ali i zato što prosvjednici mole jedni druge da ne snimaju mobitelima, piše Spiegel: režim sustavno koristi video snimke kako bi pronašao i uhitio prosvjednike.
Pasdarani
Revolucionarna garda, pasdarani ili čuvari revolucije, smatraju se najmoćnijim dijelom iranskih oružanih snaga. Korpus iranske revolucionarne garde je osnovan 1979. po naredbi ajatolaha Homeinija da čuva islamsku revoluciju od neprijatelja iznutra i izvana. Moć i snaga nastavili su im rasti usprkos američkih sankcija. Ali svaki val nasilja i gušenja prosvjeda dodatno nagriza njihov legitimitet u očima iranske javnosti. "Naravno, sutra se mogu pojaviti s tenkovima i ubiti dovoljno ljudi da uguše prosvjede na neko vrijeme. Ali oni su izgubili ovu generaciju. Svakim nasilnim činom zabijaju još jedan čavao u svoj lijes", kaže analitičar Afshon Ostovar za Washington Post.
Vrhovni islamski vođa i lider iranske revolucije Homeini je 1979. stvorio Revolucionarnu gardu, pasdarani su potom stvorili Basij, dobrovoljačke snage po uzoru na izviđačke organizacije, čiji je cilj bio indoktrinirati mlade ljude i infiltrirati se u zajednice. Utjecaj garde porastao je u iračko-iranskom ratu 80-tih, kada je preuzela obuku mladih vojnika. Kao nagradu, i kako bi spriječili masovnu nezaposlenost među veteranima, dobili su Khatam al-Anbiyu, veliko iransko vojno poduzeće. Inženjerska tvrtka imala je zadatak obnoviti ratom razorenu zemlju, tumači za Washington Post Roya Azadi sa Sveučilišta Rhode Island. Pasdarani su silno zaradili na tome, preusmjeravajući velike količine novca vlastitim bankama i institucijama.
Khatam al-Anbiya sada je među najvećim iranskim kompanijama, bavi se rudarstvom, plinom, naftom, petrokemijom i mnogim drugim industrijskim granama. Spiegel piše da je Revolucionarna garda sa svojih 190.000 pripadnika danas u Iranu toliko moćan čimbenik, isprepleten s političkim i gospodarskim strukturama, da neki eksperti kažu da Iran zapravo nije teokracija pod kontrolom šijitskih svećenika, već vojna država pod vodstvom Pasdarana. Smatra se da imaju udjele u desecima tvrtki, pa i u tvornicama automobila i tekstila, u bankama, građevini i turizmu.