"Porast populizma u Europskoj uniji" tema je predavanja Stephanie Fenkart, ravnateljice Međunarodnog instituta za mir sa sjedištem u Beču. Predavanje se održava u sklopu Međunarodne ljetne škole na Šipanu, koju organizira Atlantsko vijeće Hrvatske.
Zašto je došlo do takvog porasta populizma u zemljama Europske unije?
- Populizam koji se pojavljuje u Europi najviše proizlazi iz osjećaja straha ljudi da su društvo na koje su naviknuli i njihova kultura u opasnosti. Naravno, mislim prije svega na pitanje migranata. Taj strah od migranata koji dolaze iz različitih kultura, a posebno muslimanskih zemalja, zatim instrumentaliziraju populisti. Počinju se spominjati poslovi koje će zajednica izgubiti i slično.
Kako je na predavanju na Šipanu rekao Hannes Swoboda, svaki populizam treba neprijatelja...
- Da. No, nema jednog populizma kao takvog, nego postoje njegove razne forme. U Europskoj uniji dominira desno orijentirani populizam, a u zemljama Latinske Amerike lijevo orijentirani, od Huga Cháveza do Eve Moralesa. Njihova je retorika drugačija, oni su protiv globalizacije, naročito u ekonomskom kontekstu. Populizam desnice u Europi više se temelji na pitanju identiteta.
Populizam sam po sebi nije ideologija i na neki ga način morate zakačiti na neku ideologiju. To je jedno od pitanja koja me jako zanimaju u mojim istraživanjima, kako se populizam 'prikrpa' nekoj ideologiji. U Grčkoj, primjerice, postoji populizam i ljevice i desnice. Za populiste je važno da imaju karizmatičnog vođu. U Grčkoj je to Alexis Tsipras jer je karizmatičniji. Populisti moraju biti i protiv elita, protiv sustava.
Zato ne bih rekla da naš, austrijski, kancelar Sebastian Kurz nije u pravom značenju riječi populist jer je on zapravo uvijek bio elita. No, koalirao je s desnicom, populistima.
Mislite li da će se svi složiti s vama da je Tsipras populist?
- On je karizmatična osoba koja je protiv elita. Tsipras je ljevičar populist.
Većinom su populisti desnice na vlasti u Europi?
- Nema ih toliko koliko ljudi misle. Imamo, naravno, Viktora Orbána u Mađarskoj i Mađarska je dobar primjer kada govorimo o populizmu na dulje pruge. Orbán vlada sam i ima puno više moći od ostalih, zato je to vrlo ekstreman primjer populizma. Imamo koaliciju u Austriji i sada u Italiji jednu vrlo zabrinjavajuću situaciju jer je Matteo Salvini otvoreni rasist. Njihova je retorika vrlo agresivna i treba pažljivo gledati što će dalje raditi. U Njemačkoj ne vjerujem da će bilo koja vlada ući u koaliciju s jakom desnicom, za to postoje i povijesni razlozi.
Gdje situacija najviše zabrinjava?
- Teško je to reći, ali mislim da je to u ovom trenutku u Italiji. Naravno, i u Mađarskoj gdje kriminaliziraju ljude koji podržavaju izbjeglice, što je neprihvatljivo.
Koji je razlog što ljudi glasaju za te političare i kako se boriti protiv političke nepismenosti?
- Strah. Oni svoju retoriku temelje na osjećaju straha. Reći će da, primjerice, migranti napadaju vaše žene i da će vam uzeti sve poslove. Takva je retorika te vrste političara najviše dominantna u Europi. Treba se boriti prepoznavanjem tih strahova u ljudima, jer ti su strahovi realni i prisutni, a nikako ne ignoriranjem. I konkretnim dokazima.
Primjerice, statistike kriminala u Austriji su niže nego što su bile prije. Populisti nude jednostavne odgovore. No, društvo danas nije jednostavno i nema jednostavnih odgovora. Dijalog i edukacija najbolji su način. Treba naprosto adresirati ta pitanja i te strahove.
U Hrvatskoj jedna populistička stranka obećava ljudima da će ih praktički osloboditi dugova...
- Obećanja je lako davati. No, ljudi prate provodite li obećanja u djelo. Ako pogledate Donalda Trumpa, on je sva svoja obećanja koja je dao tijekom izbora krenuo i izvršavati. Mislim na situaciju s Iranom, zid prema Meksiku, rušenje Obamacarea i slično. I, nažalost, brojke za njega ne opadaju. Slično je i s Kurzom. Ljudi nisu navikli da se obećanja uistinu izvršavaju.
Kolika je uloga medija u širenju populizma?
- Postoje, naravno, vrlo kvalitetni mediji. Postoje i komercijalni mediji koji ponekad ne igraju ulogu koju bi trebali, a to je da budu čuvari demokracije. S jedne strane moraju imati odgovornost, a s druge zarađivati novac kako bi uopće izlazili. Sve ovisi o tome tko je u pozadini, tko drži medije. Prisjetimo se samo koliko je medija držao Silvio Berlusconi.
Europska unija je jako podijeljena po pitanju izbjeglica, što se pokazalo i prije nekoliko dana u Bruxellesu.
- Uganda je vrlo mala afrička zemlja koja je prošle godine prihvatila milijun ljudi. Vjerujem da i Europa može primiti još izbjeglica ako se dobro organizira. No, svaka zemlja zapravo kreće iz neke svoje vlastite pozicije. U Njemačkoj su, primjerice, uskoro izbori pa se cijela situacija oko te zemlje mora gledati i kroz tu prizmu. EU će ili konsolidirati svoje redove, ili se razići.
Ja sam optimist po prirodi i vjerujem da će se naći rješenje koje je prihvatljivo za sve, da je solidarnost u srcu Europske unije. Neki mogu dati novac, neki mogu primiti ljude... Potrebni su dobra organizacija i zajednički stav. Trebamo legalne načine da ti ljudi mogu doći. Često se zaboravlja da oni nisu samo brojke.
Je li to ostvarivo u aktualnoj političkoj situaciji?
- Razvoj društva nikad nije linearan, ide naprijed pa se vrati i onda opet naprijed. Tako se govorilo i za Trumpa, da je uragan. Došao je, treba pričekati da ode i onda ponovno početi graditi. Do novog uragana. No, da se vratim na vaše pitanje: ja se uistinu nadam konsenzusu EU po pitanju migracije, inače nas ne čeka suviše svijetla budućnost.
Koji je glavni cilj vaše organizacije, Instituta za mir?
- Da budemo platforma za različita mišljenja. Ključno je shvatiti zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju i da potom pokušamo razumjeti jedni druge. A zatim krenuti u pronalaženje rješenja.