Iako je o tome bilo razgovora, dane pred Uskrs po julijanskome kalendaru u Ukrajini ne samo da ne obilježava primirje, već su se zadnjih dana tamošnja borbena djelovanja intenzivirala. No, iako su se početkom tjedna nazirala i neka ukrajinska napadajna djelovanja, posljednji dani su opet kompletno u svjetlu ruskih napada. Ta tzv. „druga faza“ ruske agresije na Ukrajinu koncentrirana je na širi prostor Donbasa i do sada je imala ponešto uspjeha, iako je čitav ovaj tjedan bio obilježen kišnim vremenom i niskom naoblakom, koji će se nastaviti i sljedećeg tjedna – što su sve uvjeti koji otežavaju manevar izvan prometnica i željezničkih pravaca, a ograničavaju i korištenje zrakoplovstva.
Ujedno, treba spomenuti i propagandni manevar kojim je sam vrh Ruske Federacije osigurao viješću o barem nekakvoj pobjedi u Ukrajini – objavivši jučer da je Mariupolj zauzet, ali su istovremeno preostali branitelji tek blokirani u čeličani Azovstal (koju su za ovu priliku odlučili prigodno ne brojiti u grad u čijem se skoro središtu nalazi). Već i takva objava pobjede omogućila je pojedinim vojnim dužnosnicima da opet pokrenu priče o zauzimanju čitavih obalnih poteza Ukrajine, uz istodobne najave naknadnog širenja vojnih operacija i na Moldovu u kojoj (navodno) također „ugnjetavaju“ govornike ruskog jezika – i gdje Ruska Federacija već desetljećima podržava zamrznuti sukob i opstanak odmetnutog Pridnjestrovlja (Transdnjistrije).
Što se borbene logistike tiče, na 58. dan rata u Ukrajini, u petak 22. travnja, nema mnogo novoga. Ruska strana i dalje nastavlja oko Belgoroda rekonstruirati pojedine oštećene borbene skupine izvučene prije koji tjedan sa sjevera i sjeveroistoka Ukrajine. Izgleda da su posljednjih dana barem pet takvih skupina uspjeli otposlati na bojišta Donbasa. Doduše, kako su ondje u međuvremenu – prema ukrajinskim izvorima – barem tri takve skupine bile radikalno oštećene i onda povlačene u Rusiju, ta pojačanja su agresoru dobro došla, ali zapravo nisu napravila stvarno bitnu razliku. S druge strane, treba spomenuti intenziviranje slanja teže opreme iz niza prijateljskih zemalja u Ukrajinu.
Vrijedno naoružanje sa Zapada
Dok se već čulo o slanju oklopne tehnike iz Češke (a vjerojatno i Poljske te Slovačke), treba napomenuti i dodatne količine teže vojne opreme iz Sjedinjenih Američkih Država. Prvo se prije oko tjedan dana čulo o paketu vrijednom oko 800 milijuna USD koji je uz 11 helikoptera Mi-17, 200 starijih oklopnih transportera i oko 100 vozila HMMWV obuhvaćao i 18 komada tegljenih haubica M777 kalibra 155 mm s oko 40.000 komada pripadajućeg streljiva te 300 komada kamikaza-dronova Switchblade. Na to su jučer došle najave dodatnog paketa od još 800 milijun aUSD – koji ovoga puta obuhvaća još 72 haubice kalibra 155 mm (plus oko 140.000 granata), još 72 teretna vozila i 121 namjensku bespilotnu letjelicu.
Ovo posljednje je posebno zanimljivo , budući se za letjelice „Phoenix Ghost“ tu čulo prvi puta – uz naznaku da se radi o novoj tehnologiji razvijenoj baš prema zahtjevima ukrajinske strane. Pažljivije promatranje otkriva da je riječ o kamikaza-dronovima tvrtke Aevex Aerospace, koji mogu polijetati vertikalno, biti u zraku do 6 sati (što je bitno dulje od do sada raspoloživih sličnih sustava), a nakon izviđanja klasičnim te IC kamerama predviđeni su za izvođenje napada – gdje do izražaja dolazi njihova bojna glava navodno sposobna za uništavanje i „srednje oklopljenih ciljeva“. Nije teško pretpostaviti da se tu radi o sredstvu kao stvorenom za ugrožavanje ruske logistike u dubini okupiranih prostora iz crte bojišta. Iako nema previše dodatnih konkretnih podataka o raznim drugim donacijama opreme, iz Francuske se čulo o stavljanju na raspolaganje Ukrajini samovoznih topničkih sustava na kotačima Caesar, opet u kalibru 155 mm, kao i protuoklopnih sustava Milan.
To se fino nadovezuje i na daljnje vijesti o norveškim donacijama protuzračnih sustava Mistral, kao i teških minobacača iz Litve. Dok se čulo kako bi Češka i Poljska mogle pomoći u popravljanju razne u borbama oštećene vojne tehnike, zanimljive su bile i glasine da je Ukrajina posljednjih dana barem čisto brojčano postigla paritet u broju tenkova na bojištu – iako se i u takvim izvorima priznaje da su oni po kvaliteti inferiorni ruskima, budući je tu riječ o velikom broju starijih T-72 varijanti. Uz sve to, u javnost ustrajno dolazi i niz naznaka kako od svih zapadnih zemalja tek Njemačka ima raznih te nepremostivih problema u pružanju pomoći koju Ukrajina treba u aktualnoj fazi borbi u Donbasu, gdje doduše nije jasno je li tu više riječ o nevoljkosti za konkretnu pomoć, nespremnosti za miješanje, ili o katastrofalnom stanju svih njemačkih vojnih zaliha.
Prestrojavanje i pritisak na Harkiv
Što se tiče stanja na bojištima, treba krenuti po redu. Kao prvo, izgleda da je posljednjih dana ponešto ojačan pritisak na sam grad Harkiv, kojeg se intenzivno granatira i raketira dnevno po nekoliko desetaka puta. Ukrajinski izvori navode da se na sjeveroistoku, sjeveru i sjeverozapadu grada nalazi raspoređeno do sedam ruskih taktičkih skupina razine bojne (bataljunskih taktičkih grupa – BTG). To je ponešto više nego do prije koji dan i vjerojatno ima veze s ruskim potezima kojima je tijekom ovoga tjedna bilo zaustavljeno ukrajinsko napredovanje na istok od Harkiva, preko mjesta Čuguiv na istok, načelno prema Kupjansku. Ovaj pokušaj ofenzive prema glavnoj logističkoj sponi od ruske granice do velike nakupine ruskih snaga oko Izjuma u svojim je početnim fazama uspio osloboditi klin dubine preko 20 km, do prostora mjesta Pečenigi i Bazaljivka, da bi u svom maksimalnom prodoru stigao još oko 17 km na istok do mjesta Ševčenkove (na oko 30 km od rijeke Oskil i mjesta Kupjansk).
Taj je razvoj situacije rusku stranu potaknuo na brzo prebacivanje nekoliko BTG-ova na sjever, koji su onda proteklih dana zaustavili ukrajinsko napredovanje, vratili oslobodioce ponešto unatrag i stabilizirali bok svom logističkom pravcu. Doduše, izgleda da je ovo naglo prestrojavanje imalo utjecaja i na tijek borbi oko Izjuma, oko 80 kilometara južno, gdje su zato proteklih dana ruski napadi bili ponešto slabiji i neuspješniji nego na ostalim bojištima. Pa ipak, oni su na jugozapad od Izjuma (prateći ceste i rijeku Sjeverni Donjec) stigli do mjesta Zavodi, na jugu su na desetak kilometara od grada Barvinkove i tamošnje bitne željezničke pruge, dok su se na jugoistok probili do sela Dibrovne i Dovgenjke, na oko pola puta prema Slovjansku.
Bitno lošije od toga su ukrajinske snage zadnjih dana prošle sjeverno od Slovjanska, na lijevoj obali rijeke Sjeverni Donjec. Kakvo god da je bilo stanje po pitanju napredovanja od mjesta Liman na sjever, preko Borove dalje prema Kupjansku, ta su nastojanja završila suočena s ruskim nastupanjem na širokoj fronti od oko 70 km dužine – od rijeke Oskil pa sve do gradova Kremina, Rubižne i Severodonjeck. Ovdje su ruske snage uz Oskil krenule na jug prema mjestu Liman, a paralelno s tim su posljednjih dana zauzele i Kreminu, te onda od tog mjesta skrenule na zapad prateći rijeku Sjeverni Donjec, opet prema Limanu, ali ovoga puta s istoka.
Tragikomična situacija kod Mariupolja
Kako izgleda, branitelji su tu uspjeli stabilizirati obranu mjesta Liman, prvo oko 15 km sjeverno, oko sela Zelena Dolina, a onda i oko 10 km istočno, kod sela Zarične. Iako se čulo o rušenju niza mostova na čitavom tom potezu rijeke Sjeverni Donjec, ipak izgleda da je i Liman, kao i barem dio grada Rubižne, i dalje u ukrajinskim rukama – jednako kao i većina grada Severodonjeck, dok ponešto začuđuju naznake da bi se nekakve borbe mogle opet voditi i u nedavno osvojenoj Kremini – dok se samo prije dan-dva čulo i o navodnim ukrajinskim promišljanjima o evakuaciji čitave te ruskim napadima ugrožene obrambene zone sjeverno do rijeke Sjeverni Donjec. Što se ostatka Luhanske oblasti pod ukrajinskom vlašću tiče (maksimalno 10 posto ukupnog prijeratnog prostora te oblasti) – izgleda da su Rusi tek minimalno napredovali u mjestu Popasna, koje se i nadalje drži usprkos iznimno intenzivnim napadima agresora.
Ruske snage su manja napredovanja zabilježila i na prostorima Donjecke oblasti pod ukrajinskom kontrolom, kako oko grada Donjecka, tako i jugozapadnije – u prostoru između ukrajinskih uporišta Gulajpolje i Velika Novosilka, gdje su u petnaestak km prodora prema mjestu Temirivka zauzeli nekoliko sela. Kako izgleda, taj je ograničeni prodor predstavljao jedini uspjeh nakon više dana intenzivnih pokušaja izvođenja napada na čitavih 150 km linije od Dnjepra (Vasilivka) do Vugledara i Donjecka, gdje su se ruske snage i uz svo granatiranje ipak pokazale preslabe za veći prodor.
Ne bi čudilo da je baš taj borbeni zastoj utjecao i na tragikomičnu situaciju koju posljednjih dana gledamo po pitanju opkoljenog Mariupolja. Naime, nakon ruskih poziva na predaju, koje su objavljeni u nedjelju, pa onda ponovno u utorak i produženi na srijedu – prvo su pale najave konačnog obračuna s braniteljima satjeranima u čeličanu Azovstal, da bi onda ruska strana jučer od svega toga odustala. Naime, iako je bio očekivan nekakav propagandni potez pred nadolazeći Uskrs po julijanskom kalendaru, ipak je teško bilo zamisliti da će to zapravo značiti proglašavanje terenske pobjede bez obzira na stanje na terenu. A upravo se to dogodilo.
Glasine o dodatnim džepovima otpora
I dok se još u srijedu čulo kako su branitelji Azovstala navodno uspjeli napraviti prodor do opkoljenih kolega u prostorima luke, te oko 500 tamošnjih branitelja dovesti u svoje glavno uporište – jučer su Rusi jednostavno proglasili prostor čeličane i tamošnje ukrajinske branitelje „blokiranima“, a grad Mariupolj osvojenim. Sve je to na ruskim javnim televizijama i po društvenim mrežama bilo praćeno snimanjem video-spota famoznih „kadirovaca“, pobjedonosno na vanjskim rubovima kompleksa Azovstala, i snimkama navodno borbeno oslobođenih ruskih postrojbi u prebacivanju na bojišta oko 100 km sjevernije – valjda prema spomenutom Gulajpolju.
Za to vrijeme zapadni izvori nisu potvrdili nikakve bitnije pokrete ruskih trupa iz Mariupolja, nije bilo evakuacija civila, a izgleda da su i bombardiranja ukrajinskog uporišta nastavljena. Štoviše, čuju se i glasine o nekim dodatnim džepovima otpora po raznim dijelovima grada. Dakle, patnje Mariupolja nikako da dovrše.