Na dvadeset i šesti dan rata u Ukrajini jasno se nazire nastavak ruskog sužavanja opsega općih operacija. Iako se još zadržavaju snage i u prostoru širih, početnih ciljeva ruske „sigurnosne operacije“, ipak ti potezi izgledaju sve manje dostižni te vjerojatni. Pa ipak, već i sam pritisak na širi prostor Ukrajine braniteljima veže obrambene snage i sprječava ih (ili barem slabi) u koncentriranju na zone koje su trenutno stvarno taktički i operativno bitne. Posebno tu mislimo na šira područja Kijeva i Odese. Oko Kijeva niz ruskih borbenih skupina razine bojne sa zapada, sjevera i istoka okružuje grad na koji se redovito izvode i napadi iz zraka, a u zaleđu tu redovito lebde naznake mogućeg direktnog uključivanja i Bjelorusije u rat.
No, usprkos povremenom pokretanju i kopnenih napada niže razine u prigradskim naseljima, za osvajače je tu bilo malo pomaka – dok svi ti napori ipak vidljivo troše i ljudske i logističke zalihe, koje uopće nije jednostavno dopremati do prvih linija. Napomenimo posebno i noćašnje spektakularno uništenje trgovačkog centra „Retroville“ na rubu sjeverozapadne gradske četvrti Vinogradar. Ruski napad navodno izveden preciznim oružjima dugoga dometa pogodio je načelno civilni kompleks, za kojeg su napadači spominjali prisustvo ukrajinskih postrojbi s višecijevnim bacačima raketa i njihove logistike – što se dalo naslutiti i iz javno dostupnih nedavnih fotografija tog kompleksa. Nema boljeg upozorenja čemu u praksi služi operativna sigurnost vojnih djelovanja – u čijoj je općoj primjeni ukrajinska strana inače prilično dobra.
Načelno slična borbena situacija vlada i oko Odese, velike ukrajinske luke na crnomorskoj obali, gdje se već tjednima prijetilo prvo mornaričkim desantima, pa nekakvim kopnenim prodorom iz smjera Hersona i Mikolajiva, ali i navodnim uključivanjem u rat ruskih snaga iz Transdnjistrije (do čega do sada nije došlo, kao ni do bjeloruske intervencije). I dok već danima pažnju kod Odese privlači ruska desantna flota pred obalom, iz tog su pravca danas došla tek granatiranja grada – dok je barem jedan od brodova s opremom za desant završio preusmjeren u Azovsko more, ne bi li svoj teret iskrcao u Berdjansku. Takvo pojačanje na samo sedamdesetak kilometara od Mariupolja ipak će vjerojatnije ojačati opsadu tog grada, umjesto da sudjeluje u ikakvom potencijalnom napadu na Odesu.
Ovakvo praktično sužavanje ambicija samo je dio novina na terenu. Naime, ako ukupan pritisak na Kijev i ponešto oslabio, to je za sada samo privremeno. Ono što nije privremeno su ruski problemi s vojnim transportom na čitavom sjeveru Ukrajine – (1) kako stotinjak kilometara do Bjelorusije zapadno od Kijeva, (2) oko 170 kilometara do tromeđe Bjelorusije, Rusije i Ukrajine sjeveroistočno od Kijeva, tako i (3) oko 330 kilometara do ruske granice istočno od Kijeva. Dok u Kijevu večeras opet počinje produženi policijski sat u trajanju do srijede ujutro, ovaj se potez opet povezuje s očekivanjima većim djelovanjima branitelja – u što bi se dobro uklopile popodnevne vijesti o ukrajinskome napadu sa zapada kojim bi mogao biti oslobođen grad Makariv i njegova okolica, na oko 50 kilometara zapadno od Kijeva. Ako takvo djelovanje zaista uspije, a to u trenutku pisanja ovoga teksta još nije potpuno izvjesno, ukrajinske bi se snage približile ponovnom otvaranju autoputa Žitomir-Kijev, čiji je prekid bio jedan od dosega Rusa na zapadnim prilazima Kijeva posljednjih tjedana. Naime, sva vojna logistika uvelike se oslanja na postojeće ceste i pruge, a ruske opskrbne rute posebno su izložene aktivnim napadima sa širih prostora pod ukrajinskom kontrolom ili iz niza enklava koje branitelji drže u ruskome zaleđu.
Upravo zato ne čude i ustrajne vijesti o granatiranju Černihiva na sjeveru (oko 280 tisuća stanovnika prije rata), te lokacija Nižin, Sumi, Trostjanec ili Ohtirka na sjeveroistoku. Upravo je grad Sumi, s predratnih oko 260 tisuća stanovnika, posebno problematičan za ruske snage, budući da je već duže u okruženju, barem načelno kao i Černihiv. Iako ga ruske opskrbne kolone redovito zaobilaze – to je za agresore daleko od zadovoljavajućeg rješenja. Intenzivni napadi na to mjesto noćas su izgleda izazvali i štete na tamošnjoj kemijskoj industriji – no, dok branitelji istjecanja amonijaka pripisuju ruskim napadima, iz službene Moskve se već nekoliko dana spominjala mogućnost domaćeg miniranja skladišta kemikalija kao pokušaja vezivanja napadačkih snaga za kemijsko ratovanje kakvo se do sada nije viđalo u Ukrajini. Dok stvarno stanje stvari nije moguće provjeriti izdaleka, ostaje činjenica kako će se u nadolazećim danima borbe u tom prostoru vjerojatno intenzivirati, budući da ova ukrajinska otporna točka stvarno smeta planovima agresora.
Ono gdje su se borbe nesumnjivo koncentrirale posljednjih dana je opet mjesto Izjum, na oko 115 kilometara jugoistočno od Harkiva, gdje su Ukrajinci uspjeli zaustaviti ruski prodor u zaleđe svoje otporne zone u preostalim dijelovima Luhanske oblasti koje još imaju pod kontrolom. No, dok se tu čuje tek o odlasku dodatnih ruskih pojačanja, koja bi mogla dovesti do obnove težih borbi – čitavo to pozadinsko događanje izgleda da je itekako otežalo stanje na prostoru koji se proteže sedamdesetak kilometara na istok, prateći tok rijeke Sjeverni Donjec. Iako je grad Slovjansk - na oko 40 km jugoistočno od Izjuma - ostao čvrsto u ukrajinskim rukama, stanje se zakompliciralo još oko 40 kilometara na istok u široj okolini mjesta Severodonjeck, Girske i Popasna koji od sjevera prema jugu ugrubo predstavljaju zadnji ukrajinski ostatak kontrole u Luhanskoj oblasti. Sva su ta mjesta zadnjih dana pod intenzivnim ruskim napadima, njihova je okolina prelazila iz ruke u ruku, a dok službeni Kijev nastoji iz tog prostora evakuirati civile, napadači su svoj pritisak pokušali ojačati i dodatnom mobilizacijom lokalnih stanovnika. Pri tome im učinak izgleda nije bio sjajan, možda i zbog vidljivog nedostatka kvalitetnije vojne opreme za ionako vojno manje učinkovite klase starijih civila koje se pokrenulo prema prvim crtama bojišta.
I dok su ruski uspjesi u Luhanskoj oblasti više načelni, oko grada Donjecka – centra separatističke tzv. Donjecke Narodne Republike su prilično jasni. Naime, već danima se jasno vidi kretanje agresora na prostorima jugozapadno i zapadno od Donjecka, koje polagano osvaja tamošnju mrežu ukrajinskih otpornih točaka u brojnim manjim mjestima tog poljoprivrednog kraja prošaranog brojnim paralelnim vodotokovima u smjeru zapad-istok. Ondje snage Ruske Federacije i lokalnih saveznika već neko vrijeme bilježe konstantne uspjehe - tek donekle ublažene ukrajinskim protunapadima – kojima s jedne strane nastoje zaokružiti kontrolu nad jugozapadom kompletne Donjecke oblasti, a ujedno odmiču i ukrajinske snage od luke Mariupolj koja je i nadalje pod opsadom. Ta opsada i dalje aktivno traje, minimalno je ljudi evakuirano iz mjesta – više na ukrajinsku stranu, a posljednjih dana ponešto i na rusku stranu – i teško je ocijeniti stvarni preostali otporni potencijal ondje preostalih ukrajinskih branitelja.
Kako bilo da bilo, ruske pozive na predaju i onda slobodan odlazak iz mjesta jutros do 5 sati branitelji su odbili, a borbe su nastavljene, ali ipak manje žestoke od onih koje bi se očekivale nakon isteka ultimatuma. Jasno je kako ta situacija uspješno veže velik udio ruskih vojnih kapaciteta na čitavom jugu Ukrajine (možda i danas iskrcavanu vojnu tehniku iz Berdjanska), što pomaže kako obrani središnje Ukrajine, tako i operacijama na krajnjem jugozapadu. Upravo ondje ruski okupatori neprekidno imaju i probleme s okupiranim ukrajinskim područjima Hersonske oblasti. Uspostava neke alternativne vlasti agresorima slabo polazi za rukom, u čemu im nije pomogao ni još jedan val otimanja viđenijih lokalnih čelnika u nizu mjesta, a sve su nasilniji i odgovori na masovne demonstracije ukrajinskih građana. U današnjoj takvoj otpornoj situaciji u samome Hersonu po prvi su put zabilježeni i slučajevi pucanja okupacijskih stražara u lokalne civile, gdje je za razliku od dosadašnjeg pucanja u zrak i korištenja suzavca danas bilo i ranjenih. Nažalost, kako se ukrajinske snage nalaze relativno nedaleko od ovoga grada, malo je vjerojatno da će takvo zaoštravanje odnosa s lokalnim stanovništvom zapravo biti od ikakve koristi okupatorima.