Kada je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država 20. veljače 2026. godine, glasanjem 6:3, presudio da predsjednik Donald Trump nije imao zakonsku ovlast nametnuti tarife temeljem Zakona o međunarodnim hitnim ekonomskim ovlastima (IEEPA), reakcije u javnosti bile su predvidljive. Demokrati su slavili, Trumpovi saveznici govorili su o aktivizmu sudaca, a ekonomisti su žurno računali koliko će uvoznih carina biti ukinuto i koliko će se to odraziti na potrošačke cijene. Medijska pažnja bila je usredotočena na dramatiku pobjednika i gubitnika, ali ne i na tragične posljedice koje će povrat protuzakonito naplaćenih carina imati na ionako nestabilne fiskalne pozicije SAD-a, možda i sudbinu dolara.
Ova priča, koja ima potencijal postati jedan od najvećih fiskalnih skandala suvremene Amerike, nije počela 20. veljače, odnosno odlukom Vrhovnog suda, nego devet mjeseci ranije, u jednom pravnom podnesku koji gotovo nitko nije čitao, i to zbog hoštaplerske greške institucije koja treba štititi državne interese. Dana 29. svibnja 2025. Ministarstvo pravosuđa SAD-a podnijelo je hitni zahtjev za odgodu izvršenja presude Saveznom žalbenom sudu za Federalni okrug (CAFC). Dokument je dostupan u javnoj bazi sudskih spisa pod oznakom gov.uscourts.cafc.23105.6.0. U njemu se krije argument koji je administracija tada smatrala mudrim, ali su sami sebe doveli u zamku bez izlaza jer su de facto obećali (!) povrat novca ukoliko Vrhovni sud odluči da su tarife protuzakonite. Samo je pitanje kada će se otvoriti pitanje odgovornosti glavne državne odvjetnice SAD-a, Pam Bondi, za oko 170 milijardi dolara. No javna reputacija odvjetnice, koja se već pravno obrukala obranom ICE nasilja, ionako više nije naročito bitna: pitanje je u koliko su teškoj financijskoj situaciji Sjedinjene Države zbog populističkog forsiranja pravno neodrživih MAGA tarifa?
Kakvo je zapravo psihičko zdravlje najmoćnije osobe na svijetu?
U proljeće 2025. male tvrtke i dvanaest državnih pravobranitelja tužili su Trumpovu administraciju pred Sudom za međunarodnu trgovinu (CIT), tražeći privremenu obustavu naplate tarifa dok traje sudski postupak. Administracija se tome energično suprotstavila. Jedan od ključnih argumenata DOJ-a glasio je: sud ne treba obustaviti naplatu tarifa jer tužiteljima ne prijeti "nepopravljiva šteta" (irreparable harm) — standardni pravni uvjet za odobrenje privremene zabrane. Zašto? Jer ako Vrhovni sud u konačnici presudi da su tarife nezakonite, uvoznici će ionako dobiti povrat svega plaćenog, uvećan za kamate.
"Odgoda neće naškoditi tužiteljima, koji mogu biti namireni putem povrata sredstva, uključujući kamate, ako tarife plaćene tijekom ovih žalbenih postupaka budu u konačnici proglašene nezakonitima." — DOJ, hitni podnesak pred CAFC, 29. svibnja 2025.
Taj argument tada im se činio taktički „genijalan“ u svojoj jednostavnosti. Njime se nastojalo spriječiti sudove da zaustave naplatu milijardi dolara carina dok traje postupak. No isti argument u sebi je nosio latentnu pravnu eksploziju jer je njime vlada, pred sudom, dala izričito obećanje.
Američki procesni sustav poznaje doktrinu po kojoj stranka u postupku ne može zauzeti stav koji je proturječan onome koji je ranije uspješno iznijela pred sudom. CIT je to eksplicitno primijenio u prosincu 2025., kada je odbio zahtjeve uvoznika za privremenu zabranu likvidacije carinskih stavaka. Sud je obrazložio da uvoznici ne trpe nepopravljivu štetu jer vlada sama više ne može tvrditi suprotno: jednom iznesen argument obvezuje je i u suprotnom smjeru.
Odvjetnička kuća Troutman Pepper to je formulirala precizno: "Vlada je jasno dala do znanja — i u ovom i u srodnim predmetima — da neće prigovoriti nalogu suda za relikvidaciju carinskih stavaka ako takve dažbine budu proglašene nezakonitima." Istim mehanizmom, sud je zaključio, vlada se ne može naknadno ograditi.
Razmjeri fiskalnog udara koje je Trumpova administracija sebi prouzročila nadilaze gotovo sve što se u javnoj raspravi spominjalo. Penn Wharton Budget Model Sveučilišta Pennsylvania projicira do 175 milijardi dolara potencijalnih povrata. Yale Budget Lab procjenjuje da su IEEPA tarife do siječnja 2026. generirale 164,7 milijardi dolara prihoda, pri tempu naplate od oko 500 milijuna dolara dnevno. Prema podacima Ureda za carinu i zaštitu granica (CBP), samo u 2025. godini prikupljeno je oko 142 milijarde dolara na temelju IEEPA ovlasti.
Za usporedbu: američki proračunski deficit u fiskalnoj 2025. godini iznosio je oko 1,8 bilijuna dolara. Potencijalni povrati od 170 milijardi dolara ne znače da će se taj iznos jednokratno isplatiti — proces je složen i dugotrajan — ali znači da prihod koji je administracija uračunala u proračunske projekcije jednostavno ne postoji. Novac je u sustavu, ali pravno je tuđ.
Tajnik Trezora (Ministarstvo financija) Scott Bessent reagirao je na presudu na način koji je teško opisati drukčije nego kao nemuštu kombinaciju cinizma i panike. Na skupu Economic Cluba u Dallasu, neposredno nakon odluke Vrhovnog suda, izjavio je da bi pitanje povrata moglo biti "razvlačeno tjednima, mjesecima, godinama", te da ima "osjećaj da američki narod to neće vidjeti". Nekoliko dana kasnije, pod pritiskom, dodao je da će se "ravnati prema uputi suda". Odluka suda bit će očekivana jer je Bondi napravila kardinalnu grešku. "Imam osjećaj da američki narod to neće vidjeti", rekao je Bessent, tajnik Trezora SAD-a, o potencijalnim povratima IEEPA carina, 20. veljače 2026. godine. Je li još u stanju samoporicanja problema s kojim se mora suočiti?
UBS-ov glavni ekonomist Paul Donovan upozorio je klijente da eventualni povrati neće završiti u džepovima potrošača: "Povrati tarifa povećat će američki fiskalni deficit i djelovati kao fiskalni poticaj. No s novim tarifama koje stižu, malo je vjerojatno da će itko žuriti sniziti cijene." Yale Budget Lab procjenjuje da će "privremeni pozitivni fiskalni impuls od IEEPA povrata otprilike poništiti negativne učinke preostalih tarifa za 2026." — što u prijevodu znači: sve se poništava, ali ne na razini koja bi koristila prosječnom Amerikancu.
DOJ zapravo, pod glavnom državnom odvjetnicom Pam Bondi, nije jednom, nego sustavno i u više navrata, pred raznim sudovima ponavljao istu garanciju: ako tarife padnu, povrati su zajamčeni, pa nema osnove za hitnu zabranu. Bondi se već pokazala krajnje neuvjerljivom u javnim istupima vezanima uz sporne politike izvršne vlasti — primjerice, braneći prakse hvatanja i deportacija agencije ICE pred kongresnim odborima, gdje njezini odgovori nisu niti izbliza odgovarali standardu pravne preciznosti koji se od glavne državne odvjetnice očekuje. Istu nemuštost manifestirala je na terenu koji ima izravne i mjerljive fiskalne posljedice.
Analiza bi bila nepotpuna bez globalnog konteksta. Trump je svojim biračima obećavao ekonomski preporod i geopolitički mir — "Zlatno doba" — kojemu su tarife trebale biti ekonomska poluga, a diplomatski pragmatizam mirovna formula. Umjesto toga, u trenutku kada bi se administracija, prema svakoj logici fiskalnog upravljanja, trebala baviti saniranjem štete od nezakonitih tarifa, Washington je ušao u novi, nepredvidljivi vojni okršaj s Iranom, otvarajući pritom svježe rizike za globalne lance opskrbe i energetska tržišta.
Na pozadini te geopolitičke nepredvidljivosti, dolar se nalazi u posebno osjetljivoj poziciji. Rezervni status američke valute počiva na institucionalnoj pouzdanosti: investitori po cijelom svijetu drže dolare jer vjeruju da američki pravni sustav, američka vlada i američka fiskalna politika funkcioniraju prema predvidljivim pravilima. Nije slučajno što je vrijednost dolara u tjednima nakon presude Vrhovnog suda bila pod pritiskom. Nije slučajno ni što saveznici i konkurenti pozorno prate ne samo tarife nego i — možda važnije — hoće li američka vlada ispoštovati vlastite sudske obveze. Kina, Europska unija i Japan imaju snažan interes u odgovoru na to pitanje.
Yale Budget Lab napominje da "trenutni tarifni režim, uz pretpostavku da Section 122 tarife isteknu, podiže prosječnu efektivnu stopu carina na 9,1 posto — što je najviša razina od 1946., izuzimajući 2025. godinu." Trumpova administracija je u nasilničkim i ekstremno bahatim pokušajima da reformira američki položaj u globalnoj trgovini završila s tarifnim režimom sličnim onome koji je bio na snazi u poslijeratnoj obnovi, ali bez ikakve predodžbe o pravnim temeljima.
Više od 2.000 tužbi za povrat sredstava već je podneseno pred Sudom za međunarodnu trgovinu. Pravne kuće poput Foley & Lardner, Troutman Pepper, Blank Rome i Baker Tilly objavile su detaljne analize kojima savjetuju uvoznike — od Costca do Toyote — kako sačuvati pravo na povrat. Tvrtke koje su platile IEEPA carine sada imaju pravni temelj, potvrđen samom riječju DOJ-a, da traže natrag ono što su dale.
Fiskalna rupa od 170 milijardi dolara u ionako otužnom američkom proračunu s deficitom blizu dva bilijuna nije apstraktna ekonomska briga. To su novci koje američki Trezor ne može računati kao trajni prihod, koji će biti vraćeni korporacijama (a ne potrošačima, upozoravaju ekonomisti), što je izravni udarac u nos proračunskoj matematiku Bessenta, ministra koji ne otkriva stvarne znakove fiskalne odgovornosti, čak i kad je hini.
Zlatno doba, prema svemu sudeći, ima svoju cijenu. Račun mega MAGA-derneka platit će američki porezni obveznici.
Citirajmo kolumnista Financial Timesa starog, tvrđeg kova, Alana Beattiea: „Kada biste morali s kirurškom preciznošću osmisliti politiku koja bi na dlanu pokazala sve slabosti Trumpove administracije, saga s tarifama i IEEPA-om bila bi upravo to. Radi se o nezakonitim nametima utemeljenim na pogrešnoj ekonomskoj logici, nespretno zamišljenoj i nestručno provođenoj politici u povlačenju pod pritiskom zakašnjele pravne prisile, koja je na kraju darovala upravo one koje je trebala kazniti. Trebalo bi imati srce od kamena da se čovjek ne nasmije, no malo je vjerojatno da će američki potrošači i birači cijeniti taj vic."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....