INOSLAV BEŠKER

Zašto je Emmanuel Macron postao meki bok Unije, slaba točka europskog jedinstva

Macronove propuste ne može se usporediti s namjernim protuevropskim subverzijama Orbána ili Kaczynskoga
Emmanuel Macron
 Guillaume Horcajuelo
Objavljeno: 06. studeni 2020. 08:24

Emmanuel Macron je trenutno zasjenjen globalnom temom kaotičnih (i pomalo farsičnih) američkih predsjedničkih izbora, a i globalnom temom pandemije covida-19, koja se u svakoj državi, pa tako i u članicama Evropske unije, prelama i iskazuje kao eminentno nacionalno pitanje.

U Uniji je ne u drugi, nego u treći plan pao Brexit, iako nas samo još osam tjedana dijeli od njegova definitivnog stupanja na snagu, vjerojatno bez ikakva trgovinskog dogovora između Unije i njezine donedavno jedne od triju najsnažnijih članica.

Ostaju Njemačka i Francuska kao čvrsta osovina. Unija je, napokon, projekt kojim su njihovi poratni državnici Schuman i Adenauer (zajedno s talijanskim Degasperijem) pokušali spriječiti da njihov sljedeći sraz ne samo zapali, nego uništi svijet nuklearno naoružan. Francuska je i jedina nuklearna oružana sila u Evropskoj uniji, što nije zanemarivo (količine nisu enormne, ali svijetu ne treba mnogo toga da se smakne).

Očekivalo bi se da u ovom trenutku Njemačka bude slabiji partner. Angela Merkel je najavila da se više ne kani kandidirati, trebala bi biti "hroma patka", ali tako ne djeluje, iako je jasno da njezina snaga u evropskim okvirima nije kakva je bila. A tkogod da je naslijedi u Kancelarskom uredu tek treba da se izbori za prestiž koji su imali ona i njeni prethodnici.

Očekivalo bi se, također, da Macron u tim uvjetima bude korifej, unositelj svježe krvi i svježih ideja, ušavši osobno u taj klub tek 2017. On je i pokušao, istupao je s pozicija djelotvornije integracije evropskih resursa i politika (utoliko pohvalnije što je upravo Francuska na referendumu torpedirala Evropski ustav i s njime Evropsku Uniju kao faktički konfederalnu tvorbu, iako je glavni autor Evropskog ustava, uzalud prihvaćenoga dotad u velikoj većini članica EU, sastavljao također Francuz, bivši predsjednik Giscard d'Estaing).

Macronov problem je što mu je podrška klimava u samoj Francuskoj. Izbio na površini u krizi identiteta i vrijednosti Francuske Republike i kraha njezinih tradicionalnih stranaka, Macron je potvrda pravila da nije dovoljno uzjahati na krestu vala nezadovoljstva (ili očaja), te da se prava vještina surfera ogleda u načinu kako niz val sići i ne podleći.

Nevolje koje su skolile francuskog predsjednika uglavnom nisu posljedice njegovih akcija.

Covid-19 je i na njegovu glavu pao takoreći iz vedra neba, kao i na faktički sve suvremene državnike, ali Macron nije među onima koji su se bolje snašli.

"Žuti prsluci" i njihov defetistički gnjev na granici populizma i iliberalizma pokazatelj je da Macron nije našao odgovor na tešku unutrašnju krizu, jer udar koji je sav svijet pretrpio 2008 nije u Francuskoj bio posve prevladan, nego je od 2015 generirao nove unutrašnje tenzije. Upravo u njima se Macron ponudio 2017 kao iscjelitelj, kao onaj tko je kadar povesti Francusku da homogeno stupa naprijed (na što je aludirao naziv njegova ad hoc izmišljenog pokreta "La République En Marche!"). Francuska ih nije prevladala.

Muslimanski terorizam na matrici selafijskog ekstremizma također je miraz koji je Macron stekao ušavši u Elizejsku palaču. Buknuo je u svome slijepom bijesu dvama pariškim atentatima 2015 (Charlie Hebdo i Bataclan) i od tada nije iskorijenjen, pa sadašnji val ne može biti pripisan samo navodnoj indignaciji pravovjernih zbog karikatura koje, po njihovu mnijenju, hule na Muhammeda kao Božjeg Poslanika. Iako korištenje tih karikatura u zornoj srednjoškolskoj nastavi nije rezultat politike francuskih državnih vlasti nego osobne inicijative jednog profesora, Samuela Patyja, koji je to, doslovce, platio glavom u terorističkom atentatu, iako sam Macron te karikature ne podržava ali ih tolerira na liniji dvostoljetne francuske liberalne politike, ojačane otkad je 1905 Crkva i općenito religija odvojena od države, ipak po muslimanskom svijetu inducirani manifestanti pale Macronove portrete, neki muslimanski državnici ga vrijeđaju, pri čemu prednjači turski predsjednik Erdoğan.

Calais, dakle grad i luka na francuskom ozemlju, nužno će biti najkriznija točka Brexita s evropske kontinentalne strane. Ni to nije posljedica ikakva Macronova djelovanja, nego prouzročeno jednostranim raskidom sa strane Velike Britanije, koji je britanski premijer Boris Johnson digao do razine konflikta.

Svi ti problemi iziskuju diversificiran pristup s inteligentnim odgovorima, nekad odlučnima, a nekad elastičnima.

Macron se pokazao prilično vještim u verbalnoj obrani načela – ali lošim taktičarem i nepouzdanim vođom u njihovu rješavanju. Nije bio kadar predvidjeti razvitak makar jednoga od tih problema i spriječiti da se opetuje, kamoli da jača.

Francuski predsjednik je tako postao slaba točka evropskog jedinstva, meki bok Unije.

Naravno, nije ni umjesno ni moguće njegove propuste usporediti s namjernim antidemokratskim i protuevropskim subverzijama jednog Orbána ili jednoga Kaczyńskoga – ali s druge strane ni Madžarska ni Poljska nemaju značenje ni približno blisko francuskome.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. lipanj 2022 23:33