Zašto sada ukrajinske gradove pišemo naprimjer Harkiv a ne više Harkov, Ivano-Frankivs'k a ne Ivano-Frankovsk, i tako dalje? Zašto smo se, napokon, opredijelili da ukrajinske urbane toponime pišemo kako ih pišu sami Ukrajinci? I kako ih - držeći se načela prihvaćanja napisa na poštanskom žigu - još odavna bilježe svi atlasi zagrebačkoga Leksikografskog zavoda, koji mi je mjerodavan (ali on u Atlasu Europe piše Ivano Frankivs'k, a u Hrvatskoj enciklopediji na ruski način Ivano-Frankovsk, pa ti vidi)?
Tu se, kao čaroban štapić, rabi termin "uvriježenost". Koliko je taj argument definitivan pokazuje davni primjer iz Vjesnika, gdje je kongoanski premijer pisan Patrice Lubumba, sve dok nije banuo dopisnik iz Pariza pa rekao: "Nije on Lubumba nego Lumumba. Tako ga moramo pisati." "Ma kakvi", usprotivio se redaktor, "tako se u nas uvriježilo." Na kraju je ipak bio Lumumba. Na kraju je, uz teške otpore, prodro kineski službeni pinyin kao način latiničnog pisanja kineskih imena i gradova (progurali smo ga u danasu, pa je onda popustio i Vjesnik). Pa je Mao Ce Tung postao Mao Zedong, a Nanking - Nanjing, ali je Beijing ostao Peking, po načelu uvriježenosti glavnih gradova.
Redakcija Jutarnjeg lista ovih je dana, neovisno o sličnome sadašnjem stavu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, i još neovisnije o stavovima koje sam zastupao u nekim ranijim tekstovima, odlučila ukrajinske toponime objavljivati u njihovu ukrajinskom obliku, a ne u ruskome, na koji se hrvatska publika navikla još od XIX stoljeća, kada je Ukrajina bila dio Ruskog Carstva, razbijena na tri oblasti (dok je četvrta bila u sastavu Austrijskog Carstva i tako u istoj državnoj zajednici s hrvatskim zemljama).
Odluka je u ovom času motivirana zapravo emotivno. Nekako se doima neumjesnim koristiti nomenklaturu agresora i okupatora, a ne žrtve, odnosno okupiranoga. Uostalom, ni Hrvate ne bi oduševilo da u trećim zemljama - vremenski i suštinski daleko od ikakva ratnoga ili okupacijskog konteksta - netko objavljuje Agram ili Esseg, a ne Zagreb ili Osijek, odnosno Zara ili Spalato ili Ragusa, a ne Zadar ili Split ili Dubrovnik.
Trend je, hoćeš-nećeš, da se nazivi gradova i u trećim jezicima prilagođuju načinu kako ih zovu mještani, u nativnom jeziku. Pa smo se navikli da je Mumbai (a ne više Bombaj) ili Kolkata (a ne više Calcutta).
Nisu posrijedi samo treći jezici i treće zemlje. Čak i u Italiji potpuno padaju u zaborav dalmatovenetski nazivi dalmatinskih mjesta i otoka (fosilno ih koristimo samo među nama, u dalmatovenetskom vernakularu, ali samo što nismo izumrli koji smo izvorni govornici), u njemačkim enciklopedijama se Agram nalazi samo kao zabačeni historijski naziv, a u Madžara odnosno Čeha nazivi Zágráb odnosno Záhřeb, ili u Talijana Zagabria, ostaju samo kao tradicijski, baš kao u Hrvata Budimpešta, Prag ili Rim, odnosno Peking. Tu više nema nikakve primisli svojatanja.
Protok povijesnog vremena učinio je svoje. Tko još pamti nazive Csáktornya ili Karlstadt za Čakovec odnosno Karlovac, ili pak Jakin za Anconu, iako ga nalazimo u Držića?
Čedad ostaje samo u historijskom kontekstu (Čedadski evanđelistar na margini bilježi potpise važnijih hodočasnika, među njima hrvatskih kneževa Braslava pa Trpimira) a sada je Cividale, naime Cividale del Friuli; i Mleci ostaju u nekim kontekstima, poput povijesnoga (Mletačka Republika) ili kulturalnoga (Mletački biennale), ali znamo da je ondje od 1866 talijanska Venezia (možda treba razumjeti i one koji još pate za Vukom, pa pišu Venecija, neki čak i Bolonja); i Požun znamo po Požunskom saboru, zajedničkome zemljama Krune sv. Stjepana, ali ponetko i ne razumije da je riječ o današnjoj Bratislavi. I dok smo još koristili karlsbadsku sol, ili i danas aktualnu kolonjsku vodu, svejedno smo gradove po kojima se zovu zvali i pisali Karlovy Vary odnosno Köln.
U tom kontekstu i pišemo i govorimo, na primjer, Wrocław, odbacili smo stoljetni paralelni njemački naziv Breslau, a odustali od nekadašnje hrvatske inačice Vratislava, iz čitanke moga oca (tiskane 1901 u Zagrebu), jer danas samo zbunjuje i starce, kamo ne bi našu unučad. A ona su nam jedini dugoročan kriterij, nadam se.
Otkako Hrvati nisu ni u državnoj ni u kulturalnoj zajednici sa Slovencima, nema nikakve "moralne obaveze" izgovarati ni pisati Celovec, Trbiž, Tržič, ili Gorica. To su i nama Klagenfurt, Tarvisio, Monfalcone, te Gorizia koja graniči s Novom Goricom. Doduše, ako poštujemo načelo naziva nativnog stanovništva, vjerojatno je ipak Bozen, a ne Bolzano. To - vjerujem - ostaje na dušu govorniku odnosno piscu.
Vodimo računa o tome da su kriteriji za nazive urbanih i inih aglomeracijskih toponima drukčiji nego za nazive zemalja, a i za hidronime (nazive rijeka, jezerâ i morâ). Oni se redovito prilagođuju fonetici i tradiciji svakog jezika napose - u hrvatskome kao i u inim jezicima. Zato zemlje i države zovemo na naš način, pa je Njemačka odnosno Engleska, a ne Deutschland odnosno England. Oblasti pak pišemo kako se pišu u izvorniku.
Tu postoji stanovita povijesno uvjetovana zbrka. Neke američke države očito poimamo kao oblasti, pa ih pišemo Connecticut, Ohio itd., a druge kao zemlje, pa ih pišemo Kalifornija, Teksas itd. Njemačke savezne zemlje pišemo kao zemlje, na hrvatski način, jednako kao i španjolske povijesne zemlje.
Ipak, i ti se nazivi mijenjaju, katkad na zahtjev samih država, ne samo kad ih one promijene (kao Mjanmar, ali Indija ostaje India u engleskome, koji joj je koiné, te ne zahtijeva od nas da bude Bharat). Kazaško veleposlanstvo u Zagrebu lijepo nas je zamolilo da njihovu zemlju i državu pišemo Kazakstan jer je u njih Qazaqstan, a ne Kazahstan, kako pišu Rusi - ali nije baš da ih slušamo. Britansko veleposlanstvo pak moli da se njihova država bilježi kao Ujedinjena Kraljevina a ne Ujedinjeno Kraljevstvo. Pa dobro. Ustavnopravno su i kraljevina i kraljevstvo isti par rukava, iako se mogu razlikovati u kontekstu: Kraljevstvo Božje ostaje na nebu, a kraljevina u vinogradu).
I za hidronime vrijedi isto što i za zemlje (Temza a ne Thames, Rajna a ne Rhein ni Rijn, ali rijeke koje nam nisu tekle kroz tradiciju bilježimo kako ih bilježe u tamošnjem jeziku: Connecticut, Mississippi itd.). Zato nam je Dunav ne samo na hrvatskom istoku nego i u svemu svom toku, a nije nam Doana ili Donau ili Dunaj (što bih osobno preferirao) ili Duna, kamoli Dunărea, i sve tako dalje.
Naravno, svako pravilo ima iznimke. Eto, ima li Lavov (kako ga bilježi i Hrvatska enciklopedija) biti ukrajinski L'viv (transliterirano) ili Ljviv (transkribirano)? Meni, kao nekadašnji glavni grad habsburške Galicije, ostaje tradicionalno Lavov, kao što i Kijev ostaje tradicionalno Kijev (ne samo radi Kijevskih listića), kao što nam i Praha ostaje Prag, ali se možemo opredijeliti i za ukrajinski Куїv, i to je u redu.
Ako se usuglase Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Leksikografski zavod, valja im se prilagoditi. Ako ni oni nemaju jedinstven kriterij, zašto ne bismo i mi odabrali onaj koji smatramo kongenijalnim?
Ali, pored lingvistike i tradicije, i čuvstva imaju svoju logiku. Kriterij nam ne može biti ruski.
U korist izvornosti govori i pedagogija. Djeca danas imaju pod nosom Wikipediju, onu na engleskome (daleko pouzdaniju od lokalnih balkanskih), koja pazi da izvorne nazive ima barem kao inačicu. Lakše im se snaći.