Napomena autora: Ovaj tekst je u srijedu, 8.10., omaškom objavljen nedovršen. Ispričavamo se čitateljima, potpuni tekst možete pročitati ispod.
Njihov razvoj trajao je desetljećima, ciljeve programa nisu ispunili, umjesto 32 broda u klasi na kraju su dovršena samo tri, a sve zajedno američke su porezne obveznike koštali više od 24 milijarde eura. Ovako bi se u jednoj rečenici mogla opisati američka klasa razarača Zumwalt.
Američka mornarica nije se mogla dogovoriti što točno želi od tih brodova, a kad je konačno došao trenutak u kojem su trebali krenuti u masovniju proizvodnju i ubrzani razvoj niza novih tehnologija, program je naprasno srezan.
O razaračima klase Zumwalt, njihovim nedostacima i (rijetkim) prednostima, ali i nešto drugačijoj ulozi koju će ubuduće imati u Ratnoj mornarici SAD-a u novoj epizodi podcasta Prva linija govori Matija Blaće, kreator sadržaja na YouTube kanalu Codex Militaria.
Cijeli razgovor možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlista Prva linija. Najzanimljivije dijelove ćemo izdvojiti u tekstu ispod.
Video podcasta pogledajte ispod
- Ovi razarači su primjer svega najgoreg u američkoj vojnoj nabavi, komprimirano u jedan projekt. Klasa Zumwalt je kulminacija pogrešno postavljenih zahtjeva i pogrešno postavljenog razvoja projekta, što je rezultiralo brodom koji je gotovo neiskoristiv u modernom okruženju, sumira Blaće.
Početke ove klase, prema većini analitičara, treba tražiti u ratnim igrama koje je američka mornarica simulirala tijekom 1990-ih godina. Blaće dodaje da su prve lekcije o ulozi razarača i bojnih brodova Amerikanci dobili još tijekom Drugog svjetskog rata i borbi na Pacifiku, kada se shvatilo koliko je važna njihova potpora pri iskrcavanju trupa.
- Tijekom ratnih igara 90-ih godina shvatilo se da vojska treba brodove za potporu na kopnu, a kojih umirovljenjem klase Iowa, barem što se tiče topničke paljbe, praktički više nije bilo. Shvatilo se tada da ta nova potpora mogu biti ćelije za vertikalno lansiranje projektila poput Tomahawka, a koje se u velikom broju može ugraditi na brodove. To je usmjerilo razvoj čitave mornarice. No, i dalje se nije odustalo od razvoja topova, budući da su Tomahawci bili na samom početku. Pokušalo se u nekoliko programa dobiti dodatan domet tih topova, tri takva programa bila su neuspješna, a 90-ih se onda konačno krenulo u program razarača za 21. stoljeće, govori naš sugovornik.
Riječ je o programima DD-21 i nasljedno na njega, DD(X), a koji su u neku ruku onda trebali preuzeti tu ulogu vatrene potpore koju su imali umirovljeni bojni brodovi i razarači. Ideja je bila dobiti modernije, automatiziranije i bolje naoružane brodove od onih koji su bili uobičajeni za to doba.
- Program DD(X) dao je Zumwalta kakvog danas znamo, a koji se temeljio na velikom broju okomitih ćelija za lansiranje projektila. Konačno, projekt je odobren 2004., u startu je trebao ispuniti tu ulogu potpore, ali se otkazivanjem drugih programa broj drugih uloga naglo povećao. Postao je višenamjenski brod, a to je podiglo njegovu kompleksnost i cijenu.
Rezanje programa
I vrlo brzo, u skladu s nerealnim željama od nove klase, broj planiranih brodova je do 2008. s 32 smanjen na samo tri, a mornarica se vratila naručivanju novih brodova iz starije klase Arleigh Burke.
- To je rezultat dvije stvari - proračuna koji je bio fiksiran i promjene uloge mornarice. Iran je tada dobio protubrodske krstareće rakete kojima može prijetiti brodovima, krenuo je uspon kineske mornarice i shvatilo se da se vraća i borba brodova na otvorenom moru. Također, uvidjelo se i koliko je važna protuzračna obrana, što za preživljavanje, što za ispunjavanje misija, govori Blaće.
Na kraju se ukupna cijena programa popela na minimalno 22,5 milijarde dolara - neki kažu i bliže 25 milijardi. To je cijena za koju se može nabaviti gotovo tri nosača aviona britanske klase Queen Elizabeth. Razloga za rast troškova je mnogo, ali jedan od ključnih je razvoj novih tehnologija koji uopće nije priveden kraju.
- Kako je bilo očito da će neki sustav probiti proračun, tako je zamijenjen manjom i jeftinijom alternativom. Na kraju je brod svejedno bio skup, ali nije ni ispunio uloge koje su se od njega očekivale, koji nije dao odgovarajuću protuvrijednost. Trenutačno imamo samo dva trupa u moru (USS Zumwalt i USS Michael Mansoor) koji su donekle sposobni izdržavati misije, a treći se još čeka (USS Lyndon B. Johnson).
Kad se pogledaju same dimenzije broda (gotovo 183 metra dužine, 24.6 širine, istisnina od skoro 16.000 tona), postavlja se pitanje nije li brod zapravo bliži krstarici, a ne razaraču. A pritom još i izgleda kao nešto čime bi plovio Dart Vader, duhovito je primijetio jedan analitičar.
- Taj njegov stealth, slabija vidljivost za radare, ključni je razlog za njegov dizajn i posljedično veličinu. Riječ je o takozvanom Tumblehome dizajnu u kojem nagib trupa ide prema unutra. Ovdje se čitav brod željelo učiniti čim manjim na radaru, oblik trupa takav je da radarske zrake odbija uvis, korišteni su kompozitni materijali, ima niz elektronskih protumjera, hladi ispuste iz broda za što manji termalni otisak, ima i manji akustični otisak zbog novog pogona... Govori se da ima između 50 i 100 puta manji radarski otisak od razarača klase Arleigh Burke, što znači da se na većini dometa pokazuje kao koćarica od dvadesetak metara. Sakriti ga ne možete, to je brod od skoro 200 metara, ali možete mu smanjiti vidljivost, govori Blaće.
Tiši pogon
Prednost ovog broda je i njegov pogon, a kojeg omogućuju dvije velike Rolls Royceove plinske turbine, dva generatora i više električnih motora.
- To, valja reći, nije revolucionaran pogon. Tu je posebno to da nema mehaničke sprege između motora i propelera, sve se svodi preko strujne žice. To znači da nema velike osovine koja prolazi kroz brod i stoga je i buka manja. Taj sustav ima i veliku impulsnu proizvodnju struju, dakle u kratkom vremenu može isporučiti čitavih tih 78 MW struje u bilo koji dio broda - od pogona, do radara, naoružanja i tako dalje.
Zumwalt, za razliku od klase Burke, nema sustav Aegis (za upravljanje senzorima, radarima, naoružanjem...) - umjesto toga ima Total Ship Computing Environment Infrastructure (TSCEI). On nije razvijen na razinu Aegisa, kaže Blaće i potom detaljno objašnjava kako je ova klasa, opet zbog uštede, ostala samo s AN/SPY-3 AESA radarom, umjesto da ima i SPY-4.
- Problem u TSCEI sustavu leži u tome da koristi drugu softversku bazu, koju je pisao Raytheon, za razliku od Lockheed Martinovog Aegisa. Ukratko, kao da svi drugi brodovi koriste Windowse, a Zumwalt je na Linuxu. Ključno je da se u taj njegov sustav nije ulagalo kao u Aegis i zato nema neke vrlo važne sposobnosti poput protubalističke zaštite - ima iste rakete kao i Arleigh Burke, ali ne može s njima raditi na isti način, kaže Blaće.
Problem s topovima
Ipak, najvećih problema ovaj je brod imao sa sustavima naoružanja, a trebao ih je imati tri - 80 Mark 57 okomitih ćelija za lansiranje, dva dalekometna topa od 155mm i topove od 30mm za blisku obranu. Što je zapravo, mala količina oružja za tako veliki broj.
- Kad su u pitanju ćelije, one mogu ispaljivati projektile SM2, SM3 I SM6 (bez mogućnosti da obaraju balističke projektile), Evolved Sea Sparrow, Tomahawke i protupodmornički RUM-139. Same ćelije Mark 57 veće su od onih Mark 41, posložene su u blokovima od četiri, uz stranice broda i rubove hangara. No, iako je njihov kapacitet veći, naprosto ne postoje veći projektili koji bi se iz njih ispaljivali. Općenito, ne čini se da ovaj dizajn ćelija ima neku budućnost, također se čini da je riječ o razvojnoj slijepoj ulici.
Blaće dalje ističe kako je ispaljivanje Tomahawka primarna namjena ovih brodova, ali s 80 ćelija ih ima manje od Arleigh Burkea koji ih ima 90 ili 96. Ključni pak problem u naoružanju broda, iako u teoriji funkcionira bez greške, je njegov napredni topnički sustav (AGS).
- Oni su izašli iz projekta Vertical Gun System, a koji je inicijalno trebao pucati samo u balističkoj putanji. Ovi sadašnji topovi na Zumwaltu mogu izravno djelovati, ali samo posebnim projektilima od 2,20 metara i teškima oko 100 kg; oni imaju raketni pogon da im produlji domet i do 150 km, neki kažu čak i 190. Caka je u tome da i dalje imaju standardno eksplozivno punjenje od 11 kilograma. Ono što je taj projekt pokopalo je cijena po projektilu - očekivalo se da bude oko 35 000 dolara, a ispalo je više od 800 000 dolara. Usporedite to sad s Tomahawkom koji danas košta 2 milijuna dolara (a tada oko milijun), ima domet veći od 1000 km i eksplozivnu bojnu glavu od 300 kilograma i jasno je zašto je ova opcija postala neodrživa. Time je Zumwalt završio s dva velika topnička sustava od 155mm koji ne mogu ispaliti ni jedan projektil osim ovog ultraskupog, a kojih je napravljeno manje od stotinu komada.
Hipersonični projektili
No, nekoliko godina izrađen je plan kojim bi ovi brodovi ipak dobili drugo oružje umjesto "krezubih" topova. A to su hipersonične rakete, koje će ispaljivati iz četiri ogromne tube koje su na prvom brodu iz klase, USS Zumwaltu, već postavljene na mjestu gdje se nalazio prvi od dva topnička sustava.
- Prvo su na tom mjestu trebali biti "railgunovi", to jest tračni topovi, ali su i oni otkazani 2021. godine. Vojska i mornarica sada zajedno razvijaju svoj hipersonični projektil (CPS), a klasa Zumwalt nosila bi njih 12. Ti projektili teški su 7,5 tona, imaju domet veći od 2700 km, koriste hipersonični klizni projektil na vrhu, lete na visini ispod 100 kilometara te su u ovoj fazi namijenjeni za napade na kopnene ciljeve duboko u pozadini. Što se cijene tiče, trebali bi koštati oko 40 milijuna dolara svaki, kaže naš sugovornik koji je i detaljnije objasnio kako funkcioniraju hipersonični projektili.
- Projektil se lansira u područje iznad atmosfere, između 40 i 80 km visine. Tu ubrzava do brzina od 10 ili čak 20 Macha, boosteri nakon toga otpadaju i ostaje samo hipersonični klizeći projektil koji nema svoj pogon, ali je već ubrzan ranije uz pomoć boostera. On se potom velikom brzinom obrušava na metu, a ima i mogućnost manevriranja, to jest izmicanja. Udarna moć se tu ne temelji toliko na eksplozivu, koliko na brzini samog projektila koji proizvodi ogromnu kinetičku silu tijekom pogotka - otprilike kao asteroid.
Za ovako velik broj, Zumwalt klasa nema veliku posadu - ukupno 147 ljudi je osnovna posada, i još 28 ljudi za posebne misije. Usporedbe radi, Arleigh Burke, koji je znatno manji brod, ima 300 članova posade.
- Tu se kao problem mogu pojaviti izvanredne situacije, budući da su članovi posade u pravilu vrlo specijalizirani. Održavanje, moguće bolesti, slučaj štete, to su sve problemi kad nemate dovoljno ljudi da ih odvojite od glavnog zadatka, smatra Blaće.
Na samom kraju emisije Blaće je dao svoju ocjenu ove klase.
- Mislim da ova klasa nikad neće opravdati svoje postojanje. Recimo, mislim da su hipersonične projektile mogli ugraditi i na druge, starije brodove. To je samo pokušaj da se tim brodovima da neka svrha. Uostalom, uskoro će se instalirati i na podmornicama klase Virgina. Nadalje, ovi brodovi ne donose ništa što već drugi brodovi nemaju. Jedino gdje se napravila neka revolucija je njegova slabija vidljivost za radar, a mnogi se pitaju ima li čak i to smisla za brod ovakvih dimenzija. Teško mi je naći i jednu kvalitetu te klase koja bi opravdala njen trošak, zaključuje Blaće.
Prethodne epizode podcasta "Prva linija" možete pogledati OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....