Nazvana je “osmim svjetskim čudom”. Veličanstvenu Jantarnu sobu, poklon pruskog kralja Friedricha Wilhelma I. ruskom caru Petru Velikom, nacisti su ukrali tijekom Drugog svjetskog rata, ali je 1944. godine “izgubljena” pa potraga za njom traje već 70 godina.
No ta je potraga ovih dana dobila novi zamah jer njemački umirovljenik Karl- Heinz Kleine (68) i njegovi prijatelji iz grada Wuppertala na jugu industrijske oblasti Ruhr tvrde kako su na tragu toga basnoslovno vrijednog ruskog blaga. Jantarna soba bila je najveće umjetničko djelo napravljeno od jantara.
- Wuppertal ima velik broj podzemnih bunkera i tunela koji nikad nisu pretraženi u potrazi za Jantarnom sobom. Počeli smo tragati za mogućim skrivenim mjestima ovdje - izjavio je Karl-Heinz Kleine novinarima koji zadnjih dana opsjedaju Wupperthal. Jer, bez ikakve sumnje, Jantarna soba najdragocjeniji je umjetnički komad koji su nacisti ukrali tijekom Drugog svjetskog rata, a da pritom nikad nije pronađen. O sudbini umjetničkog blaga, čija se vrijednost procjenjuje na oko 350 milijuna eura, postoji niz pretpostavki i teorija zavjera.
Obložena draguljima
Jantarna soba je upravo ono što joj ime kaže: velika, šest tona teška soba od jantara, ukrašena zlatnim listićima, dijamantima, smaragdima, žadom, oniksom i rubinima. Njezina je gradnja počela 1701. godine i originalno se nalazila u dvorcu Charlottenburg u Berlinu. Bila je djelo njemačkog kipara Andreasa Schultera i danskog obrtnika Gottfrieda Wolframa, koji su radili do 1707. godine kada su njihov rad nastavili Gottfried Turau i Ernst Schacht. Kada je ruski car Petar Veliki vidio sobu, bio je toliko oduševljen da mu ju je 1716. godine Friedrich Wilhelm I. poklonio u znak savezništva Prusije i Rusije protiv Švedske.
Jantarna soba stigla je u Rusiju brodom, zapakirana u 18 velikih sanduka, a zatim je postavljena u Zimski dvorac u Sankt Peterburgu. No 1755. godine prema želji Petrove kćeri Elizabete prebačena je u Jekaterinski dvorac u Carskom selu.
- Kada je 1770. godine posao bio gotov, soba je bila blještava. Bila je osvijetljena sa 565 svijeća čije se svjetlo reflektiralo na sjajnoj pozlati jantara i iskrilo na ogledalima, zlatu i mozaicima - zapisali su povjesničari Konstanin Akinsha i Grigorij Kozlov.
Jantarna soba bila je ruski ponos sve do 1941. godine. Iako nisu ušli u Sankt Peterburg (tadašnji Lenjingrad), nacisti su na početku opsade toga veličanstevnoga grada opljačkali Carsko selo, koje se od 1937. godine zvalo Puškinovo. Tako je njihov plijen postala i Jantarna soba, koju su za 36 sati rastavili na komade i spakirali u 27 sanduka. Prema naređenju Ericha Kocha, nacističkog zapovjednika za Istočnu Prusiju, sanduci su brodom prebačeni u grad Königsberg na Baltičkom moru. Soba je zatim ponovno postavljena u muzeju dvorca u Königsbergu. Kako je direktor muzeja Alfred Rohde bio veliki zaljubljenik u jantar, najprije je istraživao povijest sobe, a zatim je izložio. No, potkraj 1943. godine, kada se već nazirao kraj rata, Rohdeu su savjetovali da ponovno razmontira sobu u sanduke i skloni ih na sigurno. U kolovozu 1944. godine, u žestokim savezničkim bombardiranjima, kada je Königsberg pretvoren u ruševine, gubi se trag glasovitoj sobi.
Kako je teško povjerovati da je šest tona jantara moglo tek tako nestati, mnogi povjesničari već desetljećima pokušavaju riješiti misterij. Prva se pojavila teorija da su sanduci s jantarom uništeni tijekom bombardiranja 1944. godine, što i danas zastupaju mnogi povjesničari. Drugi smatraju kako su sanduci još uvijek u gradu koji je nakon rata promijenio ime u Kaljiningrad. Ima i onih koji smatraju da su sanduci ukrcani na brod koji je potonuo na dno Baltičkog mora. Prema jednoj od esktremnijih teorija, Staljin je zapravo sačuvao originalnu Jantarnu sobu, dok su nacisti ukrali kopiju.
(...)