Sedamdeset i tri godine nakon proglašenja takozvane Nezavisne Države Hrvatske povijest zagrebačkog Tuškanca i ostalih elitnih dijelova Zagreba, gdje su perjanice endehazije ugrabili najbolje židovske vile, nije do kraja ispričana.
Pisanih tragova ima malo, sve je manje i onih koji su na Tuškancu živjeli u to vrijeme, a novi stanari vila još manje znaju tko su bili Ante Pavelić, Andrija Artuković, Mladen Lorković, Mile Budak, Ivan Werner, Edmund Glaise von Horstenau, Slavko i Eugen Dido Kvaternik i ostali iz bulumente ustaških i njemačkih generala, ministara, veleposlanika, gradonačelnika i vojskovođa.
“Nezgodno je za povjesničare baviti se privatnim životom ustaša, detaljima gdje su živjeli, u raskoši i bogatstvu, dok imate toliko žrtava i posljedice njihove vlasti. To nije, naprosto, fer. Pogotovo proučavati taj ustaški jet set, govoriti o otetim vilama, gozbama, zabavama, dok su drugi gladovali i umirali. Zbog toga je i danas teško sve to rekonstruirati”, kaže dr. Goran Hutinec s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Razgovarajući s malobrojnim starosjediocima Tuškanca, koji su bili svjedoci tog mračnog vremena, rekonstruirali smo što se sve događalo u elitnom dijelu Zagreba od početka do kraja rata.
Izbačen Hugo Deutsch
Prvi znak da će netragom nestati mirni zagrebački san, nakon burnog ožujka 1941., nagovijestili su tutnjava zrakoplova 6. travnja i zvuk sirene koji je upozoravao da je rat pred vratima. Četiri dana kasnije Nijemci su umarširali u Zagreb, uz huk tenkova od kojeg su se tresli blokovi zgrada. Slavko Kvaternik, bivši austro-ugarski časnik, tog je 10. travnja, pohitao u zgradu Radio Zagreba u Vlaškoj 116. i proglasio NDH.
Dan nakon proglašenja nove države, kako navodi povjesničar dr. Ivo Goldstein, Gestapo je ušao u zgradu Židovske općine u Palmotićevoj ulici i pohapsio sve koji su tamo nešto značili. Istodobno, Nijemci su upali u vilu židovskog aktivista i poduzetnika Huge Deutscha na Rokovom perivoju, izbacili ga i uzeli mu svu imovinu, od klavira Steinway do pokućstva. Slijedio je upad u zgradu staračkog doma “Lavoslav Schwartz” u Maksimirskoj ulici. Tako je počela podjela plijena - zagrebačkih vila, kuća i stanova - koja će trajati sve dok ustaška soldateska, krvavih ruku, nije odmaglila iz Zagreba, istom brzinom kako su tamo i banuli.
Njemački oficiri su se nakon dolaska u Zagreb smjestili prvo u hotel Esplanade, ali račune nisu plaćali, već je to obavljeno “preko viših vlasti”. Hotel je pretvoren u njemačko gnijezdo, a “baza” je bila u kasinu.
Kako u početku nije bilo za sve komfornih apartmana, neki su časnici morali spavati i u sobama bez kupaonice. O politici se razgovaralo u kasnim noćnim satima u hotelskoj kavani, a za doručak se služila prava kava, jaja na oko, a ponekad i šunka.
Zagreb, neka vrsta raja
“Zagreb je možda jedno od najljepših mjesta za boravak u ovom ratu, neka vrsta raja”, romantično će napisati Edmund Glaise von Horstenau, bivši austrijski časnik i opunomoćeni njemački general u Zagrebu, koji se prvo smjestio u hotel Esplanade, a zatim se preselio na Tuškanac. Zagreb je bio velikodušan pri davanju nekretnina Nijemcima, pa su nagrađeni zgradama u Visokoj i Mesničkoj, u Dežmanovom prolazu, zgradom kina Tuškanac, a u zgradu Glavne pošte u Jurišićevoj Nijemci su smjestili prislušnu službu.
Na zagrebačkim ulicama, 8. svibnja 1941., osvanuo je oglas Redarstvenog ravnateljstva grada, u kojem se naređuje Srbima i Židovima koji stanuju u elitnim, sjevernim dijelovima grada da se presele u druge kvartove u roku od osam dana. Elitnim dijelovima grada smatrala se sjeverna strana Maksimirske i Vlaške ulice, Jelačićev plac, Ilica do Iličke mitnice te sve sjeverno od toga.
Svi oni koji se nisu odazvali na oglas bili su nasilno izbačeni, na vlastiti trošak i kažnjeni, a sve su im stvari oduzete.
Pri tome su vlasti tvrdile da će se u dio iseljenih stanova useliti nezaposleni stanovnici Zagreba, što se, naravno, nikada nije dogodilo. Prvo su vile dobili ministri i generali, a Ante Pavelić je uzeo za sebe osam vila. Jednu od njih kasnije će dodijeliti Makedoncu Vanči Mihajlovu, vođi VMRO, koji je sa ustašama surađivao u pripremi atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu.
“Što misliš, da ne idemo u Zagreb?”, u strahu je Ante Pavelić upitao svog emigrantskog druga Eugena Didu Kvaternika, čekajući u Karlovcu razvoj situacije, nakon što je Kvaternik proglasio NDH. Pet dana nakon “povijesnog” proglašenja, za koje je iznenađeni budući poglavnik saznao za vrijeme posjeta ustaškom logoru kod Pistoie, pod okriljem noći, Pavelić se ipak ušetao u Zagreb. Odsjeo je u Banskim dvorima.
Pavelićeva vila
Nekoliko dana kasnije iz Firence je došla Marija Lovrenčević-Pavelić, s dvoje djece. Za razliku od Pavelića, zagrebačkog dotepenca, rođenog u Hercegovini, čiji je otac željezničar dugo vremena proveo u Lici, gospođa Mara, kojoj će kasnije goditi da je zovu hrvatska mati, bila je rođena Zagrepčanka.
Pavelići su se brzo nakon dolaska u Zagreb nastanili u vili Hühn, na Tuškancu 24, u vlasništvu poznatog zagrebačkog liječnika Kurta Hühna, koju je projektirao slavni arhitekt Aladar Baranyai. Vera Hühn, Kurtova kćerka koja je Zagreb napustila početkom Drugog svjetskog rata i otišla u London, cijelog se života prisjećala s velikom dozom nostalgije svog djetinjstva i mladosti. Često je život u vili svog djetinjstva na Tuškancu uspoređivala s ugođajem koji je Thomas Mann opisao u romanu “Čarobni brijeg”.
Kuća je poznata i kao Severova vila, prema Emilu Severu koji je u njoj stanovao, a bio je čileanski konzul u Hrvatskoj.
Tuškanac je bio najcjenjeniji zagrebački kvart, u kojem su uglavnom bile židovske vile. Neki od Židova na vrijeme su pobjegli, a drugi, koji su bili sentimentalno vezani za svoje kuće, bili su istjerani i završili u logorima.
“I po mog djeda Julija Donnera, direktora tvornice boja Moster, došli su zbog njegova židovskog podrijetla 26. travnja 1941. godine. Bio sam dijete, imao sam osam godina, a ustaše i Gestapo nahrupili su u subotu, u 23 sata navečer. Djed se prekrstio, pa ga nisu uhapsili, ali je ubrzo umro od šoka”, prisjeća se pravnik Željko Martić, čija je obitelj stanovala na Tuškancu broj 4, relativno blizu Pavelićeve vile. Martić je cijelo vrijeme rata ostao u vili svojih roditelja, među malobrojnima koje nisu iselili iz tog dijela grada.
“Imali smo posebne propusnice, a kod kina Tuškanac je bila rampa i kućica s policijom. Tko nam je želio doći u posjet, morao je ići na ustaško redarstvo kako bi dobio propusnicu. To su bile privremene propusnice, a mi, koji smo stanovali na Tuškancu, imali smo stalne. Srbi, Židovi i masoni nisu uopće mogli dobiti propusnicu”, govori Martić.
Kad je Pavelić počeo sa svojom krvavom vladavinom, u kući na Tuškancu vladala je faraonka Mara, kako ju je opisivao Eugen Dido Kvaternik. Vukla je konce iz svog novog zagrebačkog doma, a bila je, prema mnogim mišljenjima, prodornija, lukavija i inteligentnija od svog muža. Sam Horstenau, kojeg je Hitler osobno poslao u Zagreb, napisao je da je Pavelić bio pod “Marinom papučom”.
Vila ili stan
Krilnik Slavko “vitez” Kvaternik, vojskovođa oženjen za Olgu Frank, kćerku političara židovskog podrijetla, kojem je Pavelić podario smiješnu sjekiricu kao simbol vlasti, uselio se u vilu Oskara Fröhlicha, na Tuškancu 15.
Vilu je projektirao Hugo Ehrlich, a Fröhlich je bio industrijalac i vlasnik imanja na Sljemenu, koje se zvalo Fröhlichove livade. Moć Slavka Kvaternika, koji je u početku klicao Paveliću da je “osloboditelj Hrvata i pobjeditelj Srba” nije dugo trajala, samo do 1942., ali dovoljno da se pod njegovom čizmom počine brojni strašni zločini.
Supruga Olga počinila je samoubojstvo, a njegov sin Dido imao je manje apetite i uselio se u stan na Jabukovcu broj 7, na prvom katu, u susjedstvu Erika Lisaka. I on je, kao zapovjednik Ustaške nadzorne službe, prema mnogim mišljenjima i drugi čovjek u NDH, dobrano okrvavio ruke, ali i brzo pao u Pavelićevu nemilost, a poslije rata je iz Argentine pisao srcedrapajuće litanije o endehaziji, veličajući vlastitu i ulogu svog oca, pogubljenog 1947. godine.
(...)