Svijet male Angele Kasner bio je pregledan. Sastojao se od majke i oca, brata, sestre, Waldhofa, njegovih radionica i ceste ispred njega. Katkada bi Angela odlazila preko ceste, do prve trgovine, i tamo čekala oca, koji je često bio na putu. “Dalje se ne bih usudila”, rekla je. Djevojčica nije pohađala ni jaslice, ni dječji vrtić i bojala se konja. To su prva djetinja sjećanja Angele Merkel. Waldhof, postrojenje gospodarskih i stambenih zgrada, skladišta i radionica, ležao je poput otoka u idiličnom gradiću Templinu. Tamo je otac Horst Kasner 1957. dobio nalog da osnuje i vodi školu za crkvene upravne službe. Kasnije su tu ustanovu nazivali Pastoralni kolegij. Vikari i pastori odlazili su na nekoliko tjedana u Waldhof, kako bi se tamo obrazovali i polazili svećeničke seminare. Za berlinsko-brandenburšku zemaljsku crkvu Waldhof je bio značajna ustanova - moglo bi se reći da je svaki pastor crkve u to doba jednom u životu naukovao kod Horsta Kasnera. (…)
Otac Horst Kasner rodio se 1926. u Berlinu. Horstov otac i Angelin djed Ludwig rođen je 1896. u Poznanu - doduše, ne kao Ludwig Kasner, nego kao Ludwig Kazmierczak. Poput većine stanovništva u provinciji Poznan, obitelj je imala poljske korijene, grad i regija bili su od druge podjele Poljske 1793. žrtve višestrukih teritorijalnih promjena i različitih vladarskih pretenzija. U trenutku djedova rođenja Poznan je bio dio Njemačkog Carstva, Ludwig je, dakle, formalno bio njemački državljanin. (…) Nakon Prvog svjetskog rata, Poznan je Versajskim ugovorom ponovno potpao pod Poljsku. Narednih godina mnogi pripadnici njemačke manjine iselili su se iz regije - među njima i neki koji se očito nisu htjeli vratiti svojim poljskim korijenima. I Ludwig Kazmierczak napustio je domovinu, otišao u Berlin i ostavio za sobom dijelove obitelji. (…) Tek 1930. Ludwig Kazmierczak odlučio je ponijemčiti prezime i nazvao se Kasner. (…) 1995. Angela Merkel izjavila je na Hamburškom crkvenom saboru da je jedan od njezinih djedova potjecao iz Poljske. 2000. ponovila je informaciju prema kojoj je “četvrtinom poljskog podrijetla”. Uzbuđenje zbog tobožnje novosti u Poljskoj je bilo toliko da je smjesta osnovan kružok prijatelja Angele Merkel. (…)
O obiteljskom životu Kasnerovih postoji samo mali broj svjedočanstava, ali neosporno je da je Angela Kasner odrasla u politički svjesnom i prema svijetu otvorenom okruženju. (…) Merkel je kasnije u jednom opširnom razgovoru s fotografkinjom Herlindom Koelbl ispričala da nad njezinim djetinjstvom “nije bilo sjene”, Waldhof je pružao pregledno i za dijete savladivo okruženje. (…) Njezin otac, preminuo 2011., rekao je kasnije u jednom od rijetkih intervjua: “Pa NJDR je bila dovoljna prisila. Djeci smo kod kuće otvarali prostore.” Sam Kasner također je koristio svoje prostore, otputovavši još sedamdesetih godina sam u Rim i London. (…)
Čak i ako bi politički sustav remetio mir župnog dvora, Angela Kasner to nikada ne bi zaista primijetila. Uživala je u luksuzu da se s državom ne mora čak niti identificirati: “NJDR nikada nisam doživljavala kao svoju domovinu”, ispričala je Herlindi Koelbl, “a i uvijek sam koristila slobodne prostore, koje je pružala država.” U redu, srce joj je tuklo za nogometni klub Lokomotiva Leipzig, ali presudni Sparwasserov gol pri porazu SRNJ protiv NJDR na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1974. i danas je, kaže, zna itekako naljutiti. Sparwasserov triko danas visi u Njemačkom povijesnom muzeju u Bonnu.
U egzotične svjetove Templina spadao je sovjetski garnizon, stacioniran pred vratima grada u Vogelsangu. Vogelsang je, uz Wünsdorf, bilo najjače sovjetsko vojno uporište izvan Sovjetskog Saveza, sjedište 25. tenkovske divizije i mnogih drugih jedinica. Vojnici su bili prisutni i u slici grada, pa Angela Merkel nije mogla, a da svoja znanja ruskog jezika ne isproba na uniformiranim okupatorima. Talent za jezike zacijelo je naslijedila od majke Herlind, koja je bila učiteljica latinskog i engleskog, ali zbog braka s evangeličkim pastorom u NJDR-u nije smjela predavati. (…)
U vladanju ruskim jezikom Angela je bila nepobjediva. U osmom razredu već je smjela sudjelovati na državnoj Olimpijadi ruskog jezika, koja je zapravo bila predviđena samo za učenike desetog razreda politehničke gimnazije. Unatoč mladoj dobi, osvojila je treće mjesto, za što je nagrađena putovanjem u Moskvu, gdje je - ironiji trenutka za volju - kupila prvu ploču Beatlesa, a kako je kasnije rekla, pitali su je i o njemačkom ujedinjenju. Dvije godine kasnije, kad je zaista pohađala deseti razred, osvojila je prvo mjesto na natjecanju iz ruskog. (…)
Kasnije će novinarka Evelyn Roll u dosjeu Službe državne sigurnosti o Angeli Merkel pronaći znakovitu rečenicu o njezinom odnosu prema ruskom jeziku i Sovjetskom Savezu: “Iako Angela vodeću ulogu Sovjetskog Saveza shvaća više kao ulogu diktatora, kojem su podređene sve druge socijalističke zemlje, ona je s druge strane oduševljena ruskim jezikom i kulturom Sovjetskog Saveza.” U osnovi ta rečenica vrijedi dan danas. (…)
Do desetog razreda Kasnerovi su - tri godine nakon Angele rodio se brat Marcus, a deset godina kasnije i sestra Irene - odlazili zajedno na ljetovanje. Nedugo prije 13. kolovoza 1961., dana izgradnje Berlinskoga zida, obitelj se vratila s puta u Bavarsku. U VW-ovoj “bubi” sjedila je i baka iz Hamburga - bilo joj je to posljednje zajedničko ljetovanje s kćeri, zetom i unucima. Na povratku, u petak, Horst Kasner je po šumama zamijetio velike količine bodljikave žice i neobično mnogo vojnika. Bio je to zloslutan osjećaj. U nedjelju je zatvorena granica i izgrađen je Zid. Taj 13. kolovoza Angela Merkel zadržala je u živom sjećanju. Majka je plakala cijeli dan, u crkvi se molilo, a djevojčica Angela osjećala se bespomoćno - jer je htjela pomoći, ali nije mogla.
Iako su Kasnerovi sada dijelili sudbinu tolikih Nijemaca i ostali razdvojeni - Angela je tek 1986. prvi put otputovala na zapad - u obitelji je ostao duh ujedinjene Njemačke. Roditelji se nisu mirili s podjelom, a dijete se nije upustilo u novu državu. Strastveno je pratila zapadnonjemačku politiku, izbor Gustava Heinemanna za saveznog predsjednika pratila je, kako kaže, na radiju na školskom WC-u. Imena članova zapadnonjemačkog kabineta znala je napamet, zapadna televizija i vijesti u Waldhofu pozorno su se pratili.
Istina, takav stil života imao je i svoju cijenu: šutljivost i zatvorenost bili su važni preduvjeti za preživljavanje u špijunskoj državi. (…) Kasnije, nakon završetka studija fizike, kad ju je Državna sigurnost ofenzivno htjela vrbovati kao suradnicu, Angela Merkel suprotstavila se tome onako kako je to bila naučila kod kuće: pravila se naivna, simulirala otvorenost i iskreno tvrdila da nikakvu tajnu ne može sačuvati za sebe. Vrbovanje je uz takvu taktiku brzo okončano. Ako je Angela Merkel danas u nečemu majstorica, onda je to šutnja. “Da, velika je to prednost iz vremena NJDR-a, da smo naučili šutjeti. Bila je to strategija preživljavanja”, rekla je mnogo godina kasnije.
Drugo putovanje s političkim posljedicama odvelo je obitelj u ljeto 1968. u Čehoslovačku (…). Roditelji su djecu ostavili u Krkonošama i odvezli se u Prag, gdje su bili svjedoci otvorene diskusije u godini ustanka - i jednom udahnuli osjećaj slobode. Kasnije, 21. kolovoza, umarširala je Crvena armija i ugušila demokratski pokret. Angela je tada imala 14 godina i sjeća se burnih debata, koje je, nakon povratka u Templin, vodila i u školi. Ali ubrzo je osjetila da u školi nema interesa za diskusije i stvar s Dubčekom bila je okončana. Za Angelu Kasner bilo je bolje da zašuti.
( Stefan Kornelius)
(...)