Što je u Hrvatskoj socijalna i društvena situacija lošija (jedina smo zemlja EU koja je još u recesiji), to se javnosti više nameću teme iz prošlosti. NOB, NDH, Tito, socijalizam, Jugoslavija, ideološke razmirice i dalje su pitanja na kojima se nacija iscrpljuje. Razumije se, sve su to legitimne teme koje se moraju raspraviti, jer suočavanje s prošlošću i svjetonazorska tolerancija stvari su u kojima kaskamo za modernim svijetom. No, bolne povijesne traume, čini se, pokušavaju se izliječiti na način koji izaziva nove traume.
Tako su se sad, gotovo četvrt stoljeća nakon hrvatskog osamostaljenja, i pošto su 20 godina bili na vlasti, u HDZ-u dosjetili lustracije kao mjere koju bi najhitnije trebalo provesti. Pročišćenje i uklanjanje iz javnog i političkog života nekadašnjih “komunističkih lordova” jedna je od glavnih programskih točaka najveće oporbene stranke, koja poziva na prijevremene parlamentarne izbore. Kako doznajemo, to će biti i jedan od “aduta” kampanje HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović. Za to se pobrinuo međunarodni tajnik stranke, koji je odnedavno član njezina najužeg izbornog tima, dr. Miro Kovač, bivši hrvatski veleposlanik u Berlinu. Zamolili smo ga da nam pobliže objasni svoj angažman u kampanji i, osobito, kako zamišlja provedbu lustracije, ali on nas je odbio.
Neobično je što Kolinda Grabar-Kitarović izjavljuje da će “temeljna misao vodilja” njezina programa biti “budućnost - budućnost kakvu svi želimo i kako je ostvariti”, dok njezin najbliži suradnik u kampanji najavljuje program političkog čišćenja prošlosti.
No, zapaljiva tema lustracije uzburkala je hrvatsku javnost i nametnula mnoga pitanja - od toga kako bi se provela, koliko će novih raskola izazvati u ionako podijeljenom društvu pa do onih zlobnih - što će nakon nje ostati od samog HDZ-a.
Ubrzo nakon pada Berlinskog zida nove, demokratske vlasti u mnogim državama nekadašnjeg istočnog lagera odlučile su provesti lustraciju. No, uspjeh nije bio onakav kakav su prvobitno očekivali, jer su “ljudi bivšeg režima“ nerijetko ostali politički aktivni. Tako su se neokumunisti ili stranke i političari proizašli iz nekadašnjih komunističkih partija, doduše reformirani, vraćali na vlast gotovo u svim tim zemljama, ali nisu nikad dovodili u pitanje temelje novog sustava.
Koga bi u Hrvatskoj obuhvatila lustracija koju najavljuju iz HDZ-ova vodstva i kako bi se u stvarnosti provela? Bi li se osnivala povjerenstva za utvrđivanje političkih “grijeha”? Tko bi ih formirao i po kojem bi se kriteriju birali njihovi članovi? Kakvo je ustavno i zakonsko uporište za tako osjetljivu operaciju? Tko bi imao ovlasti zabranjivati javno djelovanje onima koje se nađu na popisu za lustriranje?
Dok se jasno ne odgovori na ta pitanja, ostaju, naravno, brojne nedoumice i opravdana sumnja da bi se moglo otvoriti polje beskrajne manipulacije i političke osvete. Lustracija je ozbiljna stvar, u kojoj će mnogi koji su nastradali ili koji su izgubili nekoga od bližnjih u olovnim vremenima tražiti ideološku zadovoljštinu ili utjehu u zrncu zakasnjele pravde, drugi će se pak osjetiti proganjanima zbog svojih starih “političkih grijeha” ili, još gore, grijeha svojih otaca. Bit će vrlo teško definirati krivnju i presuditi tko je u prošlosti bio borac za hrvatsku nacionalnu stvar, a tko izdajica, tko je bio čuvar zakona i reda, a tko je prekoračivao ovlasti, tko je provodio političku represiju, a tko je samo bio pasivni dio vladajuće strukture.
Treba li spominjati mnoge ljude zaslužne za pobjedu u Domovinskom ratu, od premijera Franje Gregurića, generala Antuna Tusa, admirala Davora Domazeta Loše, čelnika SIS-a poput Markice Rebića ili generala Janka Bobetka i Mladena Markača, obojice zapovjednika obrane Vukovara pa do čelnika HDZ-a Ivana Jarnjaka - svi su oni došli “s druge strane” i pridonijeli hrvatskoj neovisnosti.
Povjesničar Hrvoje Klasić s Filozofskog fakuleta u Zagrebu smatra da svi oni koji su izgubili nekoga na križnim putovima 1945. ili su doživjeli određenu traumu na Golom otoku mogu javno postaviti pitanje nisu li Franjo Tuđman i Janko Bobetko u to vrijeme bili visoki časnici JNA i članovi Komunističke partije.
- Treba li njima oduzeti zasluge u obrani i izgradnji Hrvatske zato što su bili visoki zapovjednici u vojsci bivše države, radili u Generalštabu ili bili članovi Centralnog komiteta Saveza komunista? - pita se Klasić.
- Svako društvo koje baštini ideološke, vjerske ili etničke sukobe iz prošlosti ili tradiciju građanskoga rata ostaje na različitim razinama trajno podijeljeno i ‘osjetljivo na povijesne teme’ i tu Hrvatska ne može biti nikakva iznimka - smatra povjesničar Zlatko Hasanbegović iz Instituta Ive Pilara. Prema Hasanbegoviću, za Ivu Josipovića petokraka zvijezda, troroga kapa te srp i čekić simboli su borbe za “slobodu i demokraciju”, upravo suprotno od onoga što ti simboli znače potomcima onih koji su završili u Teznu, Hudoj jami ili u Jazovki.
Pozdrav “Za dom spremni” nema istu simboliku za potomke židovskih ili srpskih žrtava koje su skončale u Jasenovcu i za nekog od izdanaka hrvatske obitelji koja se nakon 1945. našla u izbjeglištvu u Argentini ili Australiji. Zato, kaže Hasanbegović, svaka odgovorna politika koja ima državničke pretenzije nastoji promišljenim potezima i integrativnom “kulturom sjećanja”, koja katkad može uključivati i svjesni zaborav ili izbjegavanje povijesnih hridi, pridonijeti lakšem svladavanju teškog povijesnog naslijeđa.
On smatra da bi 30. svibnja 1990. trebala biti nulta točka hrvatskog društva, a zasade Domovinskog rata, u kojem su se zajednički borila djeca “i ustaša i pratizana”, vrijednost na kojoj se gradi moderno hrvatsko društvo. Zato bi, po njegovu mišljenju, valjalo ukinuti tzv. preambulu hrvatskog Ustava, koja, iako u normativnom smislu, ne mijenja ništa, otvara mogućnost manipulacija prošlošću. Smisao je lustracije, drži Hasanbegović, u uspostavi istinskog demokratskog poretka i građanskog društva koje ne bi bilo kontaminirano jugoslavenskim komunističkim totalitarnim naslijeđem. Jer, to naslijeđe, djelovanjem raznih aktera i međusobno isprepletenom mrežom njihovih interesa, i dalje poput zloduha opterećuje javni život i onemogućuje hrvatsku državnu i društvenu konsolidaciju.
(...)