Proslava ustanka u Srbu 27. srpnja 1941. u hrvatskoj je javnosti izazvala dvojake osjećaje: s jedne strane, antifašistička Hrvatska na čelu s predsjednikom Josipovićem pošteno je ocijenila te događaje. S druge, dio desne političke scene, neki minorni stranački prvaci, čak i crkveni visokodostojanstvenici, trudili su se dokazivati kako je 27. 7. izbio četnički, odnosno srpski ustanak, i to stoga što, valjda, po genetskom kodu Srbi ne vole nezavisnu Hrvatsku.
‘Hrvatsko i ničije više’
Količina neznanja, laži, gluposti i mržnje u tim istupima je nevjerojatna, usporediva s tvrdnjom otprije 15-ak godina da su sarajevski branitelji sami granatirali tržnicu Markale kako bi ubili vlastite civile i izazvali inozemnu intervenciju. Pritom je još gore da je dio medija, pa čak i državna televizija, sve to pratio u tobože neutralističkoj maniri: dajmo riječ malo jednoj, pa malo drugoj strani. U ovom ću tekstu na osnovi dokumenata pokušati prezentirati slijed događaja u Lici koji je doveo do 27. 7. Svi citirani dokumenti nalaze se u arhivima ili su već objavljeni. Svi su domobranske ili oružničke provenijencije, ili proizvod civilnih službi NDH.
Temeljem Zakona o prisezi vjernosti Državi Hrvatskoj, donesenom već 10. travnja, svi su državni službenici morali prisegnuti na vjernost. Koji dan kasnije u Senju polaganju prisege “nije pripušten” Đuro Ribar “jer je imenovani grčko-istočne vjere”, a u Otočcu Nikola Lukinović i Ankica Agbaba. To je značilo da ti ljudi, ali i mnogi drugi diljem Like i NDH, ostaju bez posla. Već od 14. travnja hapse se prvaci srpskih i projugoslavenskih stranaka, Sokola i četničke organizacije u općini Gračac.
Po uspostavi NDH stvarala se atmosfera u kojoj se barem nekim “borcima za našu stvar” činilo da je sve dopušteno. Primjerice, Ilija Đ. Ajduković, paroh u Srednjoj Gori kod Korenice, pokušao je s urednom propusnicom 19. travnja otputovati iz Lovinca za Beograd. Ustaše su ga uhvatili na kolodvoru te odvezli u zatvor, a nakon dvodnevnog mučenja je ubijen. Ustaške vlasti nisu imale ni precizan ni službeno verificiran plan što da se čini s gotovo dva milijuna Srba u granicama NDH. Jedna od ključnih postavki ustaške ideologije bila je stvaranje etnički čistog prostora, pa je ustaško vodstvo smatralo da bi “srpsko pitanje” trebalo riješiti po načelu “trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti”.
Prvotni poticaj masovnom iseljavanju i preseljavanju na i s teritorija NDH dali su nacisti, jer su željeli “etnički očistiti” neke dijelove Slovenije kako bi na njima naselili Nijemce. Vlasti NDH su se spremno uključile u taj projekt - u načelu su prihvaćale Slovence kako bi Srbe mogle deportirati u Srbiju. Već početkom svibnja osnovan je Zavod za kolonizaciju u kojem se iseljavanje potiho pripremalo.
U međuvremenu se intenzivirala propagandna akcija. Već 2. 6. na zboru u Novoj Gradiški predsjednik Zakonodavnog povjerenstva dr. Milovan Žanić je rekao: “Ustaše! Da znate: ja govorim otvoreno. Ova država, ova naša domovina mora biti Hrvatska i ničija više. I zato oni koji su došli ovamo, ti treba i da odu. Nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti, da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba... Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad i izvršimo, izvršit ćemo samo ono što piše u ustaškim načelima.” I drugi ministri - Lovro Sušić, Mirko Puk, Mile Budak, na zborovima diljem NDH (pa i u Lici) - natjecali su se u svom radikalizmu.
Luburićeva akcija
Pripreme za iseljavanje zahuktale su se u drugoj polovici lipnja, paralelno s nacističkim pripremama za iseljavanje Slovenaca, kao i napetošću koju je izazvao napad Njemačke na SSSR 22. lipnja. No, u Lici i zapadnoj Bosni lokalne su vlasti djelovale brže od drugih: veliki župan Velike župe Krbave i Psata Ljubomir Kvaternik (brat vojskovođe Slavka) “izdao je” potkraj lipnja “odredbe o udaljenju vlaškog življa s područja grada Bihaća”. Dana 30. 6. je “obavljeno raseljavanje svih pučana grčko-istočne vjere s područja općine Plitvička jezera... iseljeno je 195 domaćinstava”. Bilo je planirano da se iz svakog od 141 kotara u NDH iseli 2500 Srba, bez ikakvog prava na odštetu, s mogućnošću da nose do 50 kg privatne imovine. S tim ciljem su po kotarevima osnivana povjereništva za iseljavanje.
Pri kotarskoj oblasti u Perušiću bile su u tom povjereništvu angažirane čak 24 osobe. Slično je bilo i u Otočcu, gdje je za člana povjereništva izabran “Jure Francetić, posjednik” (isti onaj Jure, ratni zločinac, iz pjesme o Juri i Bobanu), kao osoba od “političkog značaja”. U Otočcu su svi članovi povjerenstva bili “okretni, povjerljivi i energični”. Okružnica s naredbom da se hapse i iseljavaju pripadnici srpske zajednice, osobito svećenici, u kotarske je oblasti iz Zagreba stizala između 7. i 9. srpnja. U Kotarskoj oblasti u Korenici čak preciziraju da će se hapšenja organizirati “9. srpnja u 4 sata poslije podne”.
Ne zna se koliko je Srba iseljeno tih dana iz Like, ali je jasno da brojke naznačene u planovima ni izdaleka nisu dosegnute. Razlozi tome su ponajprije nesposobnost državnih institucija da u kratkom vremenu organiziraju iseljavanja, potom početak ustanka, a kasnije i intervencije Nijemaca i Talijana da se s iseljavanjima prestane. Srbi su nastojali izbjeći iseljavanje, pogotovo kada su shvatili da neki od iseljenih uopće ne idu u Srbiju, nego se deportiraju u logore ili da ih se čak ubija u okolici njihovih kuća. A i onima deportiranima u Srbiju nije se pisalo dobro: zapovjednik njemačkih jedinica na Drini tvrdio je tada da se s “izbjeglicama vrlo nečovječno postupa... kao s konjima. Da im se skida odijelo i obuća, oduzimlje novac i imetak i da se gladni i goli prebacuju preko Drine”, pa cinično zaključuje - “tako se u Njemačkoj ne postupa ni sa Židovima”.
Potkraj lipnja, u danima kada su iseljavana Plitvička jezera, počela su diljem Like masovna odvođenja muškaraca u nepoznatom smjeru. Poslije se saznalo da su otpremani u logore smrti na Velebitu (Jadovno i druge jame) i na Pagu. Broj ubijenih u tim logorima ostaje nepoznat, ali sami ustaški izvori tvrdili su kasnije da je do polovice kolovoza ubijeno više od 20.000 osoba, uglavnom Srba.Vjekoslav Maks Luburić posljednjih je dana lipnja, prema vlastitom iskazu, “s posebnom misijom bio poslan u Župu Krbavu i Psat”, gdje je “vodio akciju čišćenja”. On je 1. srpnja predvodio grupu ustaša koja je u ličkom selu Suvaji (blizu bosanskohercegovačke granice) počinila pokolj, a u sljedeća dva dana isto su učinili u selima Bubanj i Osredak. Kako su iz tih sela u strahu od odvođenja prethodno izbjegli muškarci, Luburićevi su ljudi ubijali uglavnom žene, djecu i starce. Prema oružničkim izvještajima u ova tri masakra ubijeno je najmanje 279, a najviše 330 duša. To je bilo prvi put u Hrvatskoj da masovno nisu stradavali samo za vojsku sposobni muškarci.
Upadi u sela
Civilne vlasti NDH su sljedećih dana u Lici poduzimale razne mjere da se stanje smiri - obećavale su miran život onima koji ne bježe, kao i onima koji se vrate iz šume. Kada to nije uspijevalo, onda su pribjegavali upadima u sela, odvođenju i ubijanju na licu mjesta. Smišljeno su likvidirale pojedince koji bi utjecajem i aktivizmom mogli pridonijeti nemirima i konačno ustanku.
Tako se ustaški teror zapravo pojačavao, pa je bilo sve izvjesnije da je put prema ustanku otvoren. Lika, kao ni velik dio BiH, više se nisu mogli primiriti. Po selima su dežurale naoružane straže, a neka su sela kompletno već bila u zbjegovima po brdima i šumama. Dobro organizirani lički komunisti krenuli su među ugrožene ljude koje nije bilo teško organizirati za otpor. Ustanak 27. srpnja 1941. neodvojiv je dio partizanskog pokreta u Hrvatskoj: valja ga shvatiti u kontekstu; zajedno s osnivanjem Sisačkog partizanskog odreda mjesec dana ranije, kao i ustaničkih akcija već tijekom ljeta u krajevima koje su anektirali ili okupirali Talijani.
Ustaški mit
Dio ustanika u Lici organizirali su i pročetnički elementi koji su nakon 27. srpnja počinili osvetničke zločine u bosanskohercegovačkim selima Krnjeuša i Vrtoča te u ličkom Brotnju, ali to se ni u brojkama, ni u razmjerima ne može usporediti s ustaškim zločinima. Međutim, dio priča koje ovih dana stižu s desnice o četničkim zločinima 1941. ili je predimenzioniran ili je puka laž. Te su laži konstruirane nakon 27. srpnja 1941. jer je ustašama trebalo opravdanje pred vlastitom javnošću: ustanak se nije mogao tajiti čak ni u totalitarnoj državi kakva je bila NDH. Još više, to im je bilo potrebno zbog Talijana i Nijemaca, koji su pobjesnili zbog ustaškog terora i izbijanja ustanka jer, umjesto da NDH ispomaže njihove ratne napore, ona im postaje teret.
Tvrdnje o 27. 7. kao datumu četničke pobune od sada valja nazivati pravim imenom - ustašoidnim bulažnjenjem te direktnim negiranjem antifašističkog karaktera ove države. Htjeli-ne htjeli, negatori 27. srpnja uhvatili su se za ustaški mit i morat će podnijeti svu odgovornost za takvu rabotu.