CIJELI ŽIVOT BIO MU JE UMJETNOST

Tom Gotovac, umjetnik ulice: 11 razloga zašto je najveći

Kad MSU pokaže što je sve Tom skrivao u svojem stanu u Krajiškoj, bit će to zasigurno kulturni događaj godine
 Vjekoslav Skledar/CROPIX

U filmu “Montparnasse 19” Jacquesa Beckera, biografskoj priči o ukletom Amadeu Modiglianiju koga glumi Gérard Philipe, ovako su dočarane slikarove posljednje godine. Nije da tadašnji Pariz nije znao kakvog umjetnika ima u svojoj sredini, ali njegove slike nisu postizale odgovarajuću cijenu, svi su samo nešto čekali i oklijevali da u njih ulože novac. Opskurni kolekcionar Morel točno je znao koliko one vrijede i čim je čuo da je Modigliani umro, odmah je pokupovao njegovu ostavštinu i neizmjerno uvećao svoje bogatstvo.

Odmah sam se prisjetio Beckerova filma kada se doznalo da je naš Tomislav Gotovac teško bolestan, jer se pročulo da se za njegove radove zanimaju art dealeri koji u umjetnika nisu ulagali dok je bio u dobroj formi. Glasine su bacale ružnu sliku na našu sredinu, koja je Toma često percipirala kao cirkusanta, sklonog svakojakim ekscesima kako bi privukao pažnju, no sada - kad se učinilo da bi se iz svega što je on godinama radio moglo izvući novac - odjednom počinje druga priča.

No, je li baš uistinu tako? Građanski Zagreb uvijek je prema Tomu pokazivao popriličan prezir, ali osjećaji su bili reciprocitetni. S druge strane, otkad ga se počelo nazivati velikim autorom eksperimentalnog filma, a ne više pukim “amaterom” (prijeloman je bio podulji intervju što ga je 1977. dao Goranu Trbuljaku i Hrvoju Turkoviću u časopisu Film), stanovit broj pripadnika establišmenta na različite se načine trudio oko njega. Još od druge polovice devedesetih tadašnji ministar kulture Božo Biškupić uvrstio ga je u program umjetnika kojima treba otkupljivati radove i kasnije mu osigurao skromnu mirovinu. Nije morao ni to, jer je Tom imao samo deset godina radnog staža (iz razdoblja kad je radio u Narodnoj banci i u bolnici u Vinogradskoj), a čitavo vrijeme nije uplaćivao ni staž ni socijalno.

Drugo, njegovi kolege iz Udruženja likovnih umjetnika podarili su mu 2007. nagradu za životno djelo, što je lijepa gesta institucije u kojoj znatan broj članova još tu i tamo pokaže izraz gađenja na izraz “konceptualna umjetnost”. Naposljetku, svi Tomovi filmovi propisno su restaurirani državnim novcem i tko god ih iz New Yorka ili Tokija poželi za neku relevantnu retrospektivu, dobit će ih u izvrsnom stanju.

Prema tome, Tom nije doživio sudbinu velikoga gruzijskog slikara Pirosmanija ili hrvatskog pjesnika Tina Ujevića, koje su pred smrt smatrali najobičnijim klošarima.





Danas su, naravno, druga vremena i u doba interneta malo je vjerojatno da će neka uistinu iznimna ličnost proći na sličan način. A ipak, nije bio bogat poput Ede Murtića ili Dušana Džamonje, nego je morao birati hoće li pojesti skroman obrok u Starom fijakeru u Mesničkoj ili na Mitnici na Črnomercu. To je, međutim, pitanje opredjeljenja. Za razliku od njih, što je on mogao pokazati političarima i svakojakim drugim moćnicima? Svoje minimalističke filmove? Njegove genijalne kolaže oni ionako ne bi razumjeli.

Osim toga, propovijedao je krajnje nepopularnu tezu da ideja o stvaranju nekog umjetničkog djela vrijedi isto toliko kao i njegova izvedba. Pa onda još i gore, da u to sve treba uključiti i vlastito tijelo. Nije bio tako radikalan poput onih koji su se probadali i rezali, ali je činio štošta što se nikad nitko nije usudio na ovim prostorima.

Pa ako je društvena krema od njega zazirala, bilo je dosta ljudi koji su njime bili fascinirani. Već je potkraj šezdesetih, dok je kao tridesetogodišnjak upisao režiju na beogradskoj filmskoj akademiji, slovio kao netko tko inspirira, tko je duhovni vođa. S njim se razgovaralo, slušalo ga se, a imalo se što i čuti, jer je bio “potpuno drukčiji od drugih”.

Dao je otkaz na poslu i odmetnuo se u nepoznato, studirao je režiju, a zapravo nije htio režirati normalne filmove, tvrdio je da je likovnjak, a nije mogao pokazati nijednu sliku.Kada se nakon što je diplomirao vratio u Zagreb, već je počela gužva oko novog vala i punka, pa su se mlađim generacijama njegove teorije činile jako bliske: pogotovo ona da njemu nije potrebno snimati filmove jer kad ujutro otvori oči, već gleda svoj vlastiti film. Fotografirali su ga u Poletu, davao je intervjue, a kasnije ga je i prodavao, ne kao što to rade kolpor- teri, nego kao zaštitna maskota, što je vjerojatno jedinstven slučaj spoja izdavaštva i umjetničke akcije. Preselio se poslije u Globus, pa u Nacional, a i u Jutarnjem listu je također bio rado viđen.

Iako se činilo da se o njemu sve zna, u novinama je počeo otkrivati manje poznate dijelove svoje autobiografije, od odrastanja u Somboru, prvih sjećanja vezanih uz Zagreb, mladenačkog mucanja, privrženosti majci i animoziteta prema ocu koji nije razumio njegov rad. Iz poštovanja prema majci, čije je djevojačko prezime bilo Lauer, naposljetku je 2005. promijenio ime u Antonio Gotovac Lauer.

Nesumnjivo, kao što je to bio slučaj s Modiglianijem, zanimanje za umjetnički opus Tomislava Gotovca neizmjerno će porasti nakon njegove smrti. Jednu prigodu treba iščekivati s radošću, a to je Tomova retrospektivna izložba, koju Muzej suvremene umjetnosti vjerojatno neće propustiti napraviti. Kad se tamo pokaže sve što je Tom skrivao svih ovih godina u svom stanu u Krajiškoj ulici, bit će to zasigurno kulturni događaj godine. Pa možda i onima koji mu to za života nikad ne bi priznali.





11 razloga zašto je najveći

1963. Prijepodne jednog fauna

Snimljen u Gotovčevoj “amaterskoj” fazi, dok je još radio kao službenik u Vinogradskoj bolnici i navraćao u Kino klub Zagreb, film se inspirirao glazbom Debussyja i poezijom Mallarmea (Poslijepodne jednog fauna), ali nimalo doslovno, posredujući čežnju umjetnika koji ne može lutati gradom za radnog vremena. 9-minutni film ima samo tri kadra: sadržaji su različiti kao i pozicije kamere. (N. P.)

1964. Pravac/Plavi jahač/Kružnica

Rani primjeri svjetski relevantnog strukturalističkog filma snimljeni su tijekom tri dana u produkciji Akademskog kino kluba Beograd, nakon tjedan dana priprema. Traju u rasponu od 9 do 14 minuta, minimalističkog su prosedea i podloženi jazz glazbom i “premontiranim soundtrackom” iz filmova i tv serija. Posvećeni su legendarnim umjetnicima koje je Gotovac cijenio. (N. P.)

1977. Glenn Miller i Srednjoškolsko igralište

16 mm kamera učvršćena na automobil u vožnji snima tijekom 45 minuta sve što joj uđe u objektiv na atletskoj stazi na zagrebačkom Srednjoškolskom igralištu. “Soundtrack” pripada filmu Johna Forda “Moja draga Klementina”. “Glenn Miller 2000.” (2002.) svojevrstan je nastavak tog filma, a snimljen je na tramvajskoj rotondi kod Zapruđa. (N. P.)

1979. Fućkanje na 10. muzičkom biennalu, Zagreb

Gotovac je sam rekao kako su međunarodna gostovanja na Muzičkom bijenalu, primjerice Ann Halprin s Dancers Workshop Company iz San Francisca, utjecala na njega da se počne baviti umjetnošću, a ostavi se karijere bankovnog službenika. Performans je izveden 2. svibnja 1979. na Jelačić placu. Odjeven u trenirku, sa šiltericom i megafonom, te partiturom ispred sebe, koordinirao je grupom od točno 100 studenata koja je na njegov znak počela zviždati (svaki je u ruci imao po jednu zviždaljku), a zatim se Gotovac skinuo. (P. K.)

1980. Prošnja pred crkvom ranjenog Isusa, Zagreb

Fotografija s ovog performansa koju je snimio Ivan Posavec nalazi se u stalnom postavu Muzeja suvremene umjetnosti. Bilo je to u sklopu Festivala performansa, dan nakon Božića. Gotovac je izgovarao godine života Billie Holliday i za svaku godinu u mraku palio po jednu šibicu. “Počeo sam ridati. Ona je jedan od najvećih umjetnika 20. stoljeća.” Obožavao je jazz, američke filmove i općenito američku kulturu. Često je na svojim performansima prepričavao zašto obožava određenog redatelja ili pjevača, i bilo ga je pravi užitak slušati. (P. K.)

1981. Šišanje i brijanje u javnom prostoru, Zagreb

Performans koji je i sam Gotovac uvijek ubrajao u svoje najvažnije. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih akcije iz svakodnevnice uvodi u sferu umjetničkog postupka, primjerice, Gledanje televizije. Performans šišanja i brijanja događa se na Cvjetnom trgu. Okružen skupinom znatiželjnika, nakon pet godina puštanja duge kose, pred svima se obrijao na ćelavo. Na ćelavo se brijao sljedećih pet godina. (P. K.)

1981. Zagrebe, volim te, Zagreb

“Uvijek mi je bilo draže hodati gol ulicama Zagreba i Beograda nego se baviti institucionalnim radom”, rekao je umjetnik. Iako je deset godina ranije u Beogradu izveo performans “Trčanje gol u centru grada”, pretrčavši Srijemsku ulicu u Zagrebu s povicima “Ja sam nevin” najpoznatiji je po prizoru kada ljubi zagrebački asfalt za kojeg je kasnije prepričavao kako je bio prljav i pun opušaka. Fotografiraju ga Ivan Posavec, Mio Vesović i Boris Turković. Akcija je bila hommage redatelju Howardu Hawksu i njegovom filmu “Hatara”. Dogodila se 13. listopada, u petak, na njegov najdraži dan. Gotovca je nakratko privela policija. “Hodao je gol, ali ne djeluje agresivno”, stajalo je u izvješću. (P. K.)

1984. Srp, čekić i crvena zvijezda, Zagreb

Radnja se događala na Trgu bana Jelačića. Na svježe obrijanoj glavi bila mu je petokraka iscrtana crvenim ružem. U rukama je držao srp i čekić, te se postavio u pozu poput socrealističke skulpture anonimnog radnika. I nakon ovog je nastupa završio na policiji. Bio je jedan od performansa u akciji marketinga “Kolportiranje Poleta”. Gotovac je bio Superman, Djed mraz, Čistač ulica, Dimnjačar, Sendvič man... Svaki se tjedan maskirao u drugu ličnost. (P. K.)

2003. Dead Man Walking

Svojevrsno Gotovčevo oproštajno ostvarenje, kompilacijski film u kojem se prepleću ulomci iz njegova opusa: umjetnost, seks (pornografija) i politika - sve je to stalo u pedesetak minuta. Dojmljiv je završni kadar u kojem ostarjeli umjetnik gleda u kameru, kao da je svjestan da u takvim uzbuđenjima više nikad neće sudjelovati. (N. P.)

2005. Antonio G. Lauer, mijenjanje imena

Tomislav Gotovac, rodom iz Sombora (u Zagreb dolazi kad mu je deset godina), često je pričao o svojem ne previše sretnom djetinjstvu i o slaboj podršci okoline kada je odlučio postati umjetnik. U jednom trenutku života kad mu se sve nakupilo, odlučio je uzeti majčino prezime, budući da ga je majka jedina podržavala u odluci da se počne baviti umjetnošću, i svoje ime od tada je u svim nastupima potpisivan kao Antonio G. Lauer. (P. K.)

2009. Hrvatska remek-djela (s Vlastom Delimar i Milanom Božićem), Zagreb

Žena i on goli hodaju po ulici u središtu Zagreba, od Gundulićeve prema Oktogonu. Pojave se svaki iz svog pravca, svako malo približe se i prime za ruke, a potom se razdvoje. Najveći dio publike je u tramvaju, odakle ih promatra, na putu za posao. Muškarci su potpuno goli i hodaju sa strane, a žena je ogrnuta crnom dugom košuljom koja je raskopčana i vidi se veći dio tijela, a kasnije je i skida. Delimar i Gotovac, dvoje velikih prijatelja i umjetnika, željeli su zajednički napraviti rezime njihova dosadašnjeg rada, a s njima je bio i bivši branitelj Milan Božić. (P. K.)

Zvonko Maković: Uspio je svoj život ugraditi u svoje djelo

Povjesničar umjetnosti, pjesnik, esejist i zastupnik u Skupštini grada Zagreba o Tomu Gotovcu govori kao o velikom umjetniku čijim odlaskom Hrvatska gubi mnogo.

- Prisutnost Toma Gotovca na našoj umjetničkoj sceni bila je i ostaje od iznimnog značaja. On je prvi početkom 60-ih uspijevao na potpuno originalan način problematizirati stvarnost, unositi stvarnost u svoje djelo, i konačno sebe samoga.

Njegovi prvi kolaži - a ja sam mu dvadesetak godina nakon što su nastali radio prvu izložbu - pokazuju koliko je on u duhu s najintrigantnijim i najradikalnijim umjetničkim izazovima 20. stoljeća. Iz istoga toga vremena, 1962. i 1963., potječu i prvi performansi koje nitko ovdje nije znao pročitati, a mnogo godina kasnije pokazali su se kao dragocjen segment umjetničke prakse zadnjih desetljeća prošloga stoljeća. Odlaskom Toma Gotovca gubimo mnogo jer nitko kao on nije uspio svoj život ugraditi u svoje djelo.

Ivan Posavec: Najveći frajer koji je hodao pločnikom

Ugledni fotograf s Tomom Gotovcem bio je vrlo blizak prijatelj. Zajedno su živjeli umjetnost, zajedno su pili, jeli, svađali se i smijali. - Prijateljstvo je počelo zajedničkim radom na akcijama još 1979., a trajalo je sve do jučer. On mi je bio i više od frenda, utjecao je na cijelu jednu generaciju umjetnika, Tom je odgajao nas, a mi njega. Kao umjetnik on je bio stup i najtemeljitije je utjecao na modernu hrvatsku umjetnost, jedan je od najvećih frajera koji je hodao po pločnicima. Svaki njegov pokret bio je art. Cijeli njegov život je umjetnost: od mjesta na kojem je živio, kako je živio, pa do načina kako je, primjerice, jeo jogurt, rezao špek i luk, kako je grabio žlicom. Bio je beskompromisan lik sa stavom i nikada nisam vidio nekoga toliko odlučnog.

Ješa Denegri: Sam Tom je bio umjetničko djelo

Povjesničar, teoretičar i kritičar umjetnosti Toma Gotovca upoznao je još ranih 70-ih kada je studirao na beogradskoj Akademiji za film kod Saše Petrovića. Tužnu vijest saznao je od nas.

- On je bio sjajan čovjek, što se ne da tek tako riječima opisati. Bez dvojbe, bio je veliki akter naših scena, posebice u domeni ekperimentalnog filma, a poslije i u suvremenoj umjetnosti, performansima i akcijama. Njegov lik je sam po sebi umjetničko djelo. Znao je da njegov izgled i ponašanje stvaraju dojam o iznimnosti i on je to koristio, posebice u mlađim danima. Ako itko inkarnira prelazak s objekta umjetnosti na subjekt, onda je to upravo Tom. Radi se o krajnje promišljenom konceptualno i u međunarodnom kontekstu velikom opusu.

Vlasta Delimar: Bio je najveći, bio je izvan vremena

Naša najpoznatija performerica i velika prijateljica Toma Gotovca u zadnjih šest godina intenzivno se družila s njim i Milanom Božićem, a svi zajedno, kako kaže, bili su obitelj. - On je bio za mene najveći, skoro izvan svog vremena. Svojom genijalnošću nadmašio je svoju nježnu prirodu. Divila sam se njegovom beskompromisnom radu. Tom je gradio svoju umjetnost velikom preciznošću. Tako pedantnu osobu nisam još srela. Zadnjih godina Milan Božić i ja intenzivno smo se družili s njim, ručkovi i večere trajali su satima, a mi smo uživali u njegovom hedonizmu konzumiranja života. Posljednje dane proveli smo s njim uz bolesničku postelju, a oprostili smo se dan ranije. Bio je svjestan da mu se bliži kraj. Iako nije znao točnu dijagnozu, znao je da će skoro otići s ovog svijeta. Hrvatska umjetnost izgubila je jednoga genijalca, pionira performans scene od kojega smo svi mnogo naučili.

Mio Vesović: Bio je pravi nadrealist i hrvatski Kafka

Naš poznati fotograf s Tomom Gotovcem bio je blizak prijatelj za kojeg kaže da je bio hrvatski Kafka koji je počeo kao bankarski činovnik, a onda je otišao na studij režije u Beograd i postigao neslućenu golgotsku slavu u filmu “Plastični Isus Lazara Stojanovića”.

- Možda je to odredilo njegovu sudbinu kao lidera alternativne umjetnosti u Jugoslaviji, a i u novonastaloj domovini Hrvatskoj. Izgleda da je cijeli njegov život velsovski film jer je umro na Dan državnosti. Ušao je u Pantenon kao klasični alternativni umjetnik. Film mu je bio važniji od života, familije, države i Crkve. Bio je pravi nadrealist. Gledao je neke filmove i po sto puta. Sjedio je u svim kinima uvijek desno i bliže platnu nego sredini. Bio je opčinjen politikom, Amerikom i Rusijom, a izgleda da nije pretjerivao. Najavljivao je i nadolazeću dominaciju kineske braće. Bio je i guru, na neki način, hrvatski Joseph Beuys. Odgajao je generacije fotografa, snimatelja, performera.

Dragi Tome, umjetnost je važnija i dugovječnija od života, a najveća umjetnost je umjetnost života. A ti si pravi prvoborac. ( Goran Penić)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. rujan 2022 02:14