Svjetska nogometna federacija na koljenima je. Još od lipnja slušamo o ostavci Seppa Blattera, njezina šefa, koji je pod istragom i ne smije iz Švicarske, a protekli je četvrtak Etička komisija Fife suspendirala na tri mjeseca ne samo toga svojeg predsjednika na odlasku, nego i Michela Platinija, njegova dopredsjednika i glavnog kandidata za nasljednika, te Jeromea Valckea, glavnog tajnika. Da su korumpirani sumnjiče se i Blatterovi potencijalni nasljednici.
Namještalo se, misle istražitelji, sve i svašta, a ponajprije domaćinstva svjetskih prvenstava. Već smo ovdje bili napomenuli, prije dva tjedna u tekstu o sjevernoameričkoj nogometnoj ligi, istragu su zapravo pokrenuli Amerikanci, čim su se eto ozbiljno zainteresirali za nogometni biznis.
U nogometu se očito zavrtjelo toliko novca da je postao barometar svjetske korupcije. Za njega kao da važe posebna pravila. Kako bilo, nogomet igraju svi i jedino je globalno kulturno dobro, ukorijenjeno praktički u svakoj državi na planetu.
Možda je sad prilika da se razmisli o novim natjecanjima i novom načinu dogovaranja njihova domaćinstava. Evo jednog, koje bi zacijelo moglo uspjeti: Kup Ćirila i Metoda. Posrijedi je Slavensko nogometno prvenstvo. Zašto ga ne upriličiti svake četiri godine, recimo u godini nakon Svjetskoga prvenstva.
Kvalifikacije za njega nisu potrebne, jer uvijek nastupaju sve slavenske zemlje, a države domaćini mogli bi se unaprijed odrediti za sljedećih 30 godina. Sudjeluje 16 nacionalnih ekipa podijeljenih u četiri skupine. Prve dvije momčadi iz skupine nakon dakle tri odigrane utakmice idu u četvrtfinale, pa tko ispadne bolji, s tim da poraženi u polufinalu igraju utakmicu za treće mjesto…
Postoji, doduše, mali problem. Slavenskih je zemalja svega 13: Hrvatska, Slovenija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Srbija, Bugarska, Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Poljska, Češka, Slovačka.
Ova tri preostala mjesta popunili bi gosti neposredno vezani uz slavenske zemlje ili proviđeni slavenskim elementom. Mogle bi to, primjerice, biti Austrija, Mađarska i Rumunjska, nacionalne države naroda uklinjenih u slavensko more, čije su i povijest i kultura snažno protkane slavenskim duhom. Ili bi to mogle baltičke republike Estonija, Latvija i Litva.
U Estoniji živi znatna slavenska manjina, kao i u Latviji i Litvi, u kojima se usto govore slavenskima srodni baltički jezici. Dakako, mogle bi se pozvati i neke azijske države…
Slaveni danas ne sanjaju više o panslavenstvu, odviše su međusobno različiti da ih mami nekakvo političko jedinstvo i jedino što ih povezuje jesu jezik i stanovit kodeks gostoljubivosti. Jedni žive u Europskoj uniji, drugi su bliži Rusiji, jedni su pravoslavci, drugi katolici i gotovo da nemaju zajedničkog interesa. Jedini je, zapravo, mir. Zamislite sad da slavenske zemlje odluče da, prije svega, organiziraju takvo prvenstvo kao dokaz zajedničke odluke da međusobno ne ratuju. Ili, za početak, da su u vrijeme takvih prvenstava zabranjene manifestacije netrpeljivosti.
Slavenski su narodi jedini evropski koji su zaratili međusobno od završetka Drugoga svjetskog rata. Srbi su zaratili sa Slovencima, Hrvatima i Bošnjacima, Hrvati dijelom s Bošnjacima, a lani su zaratili Ukrajinci i Rusi.
Nezamislivo je danas da, primjerice, zarate Talijani i Francuzi. Ili Nijemci i Danci. Ili Britanci i Šveđani. Jedino je među Slavenima rat moguć. A kad bi, koliko god to djetinjasto zvučalo, Slaveni odlučili da međusobno neće ratovati, nikakav rat na našem kontinentu ne bi bilo moguće pokrenuti…
Lako je odmah pretpostaviti da bi jedno takvo natjecanje bilo dočekano sa skepsom, osobito među samim Slavenima. Tko će kontrolirati navijače? Nisu li poljski, ruski i ukrajinski huligani među najgorima na svijetu? Tko će spriječiti hrvatske i srpske huligane da se međusobno potuku pa makar zato da bi se dokazali pred ostalom braćom? Nije li mržnja između Poljaka i Rusa jača od razuma?
No, zar se ne bi moglo proglasiti općeslavensko primirje dok traje natjecanje? U duhu olimpijskom. Svaki izgred unaprijed “ubiti” kombinacijom medijske kampanje i sigurnosnim mjerama. Na utakmice prizvati obične ljubitelje nogometa, obitelji.
Prvo prvenstvo mogli bi zajedno organizirati Hrvatska i Srbija, na četiri stadiona, Dinamovom, Hajdukovom, Zvezdinom i Partizanovom. Ždrijebom odlučiti hoće li se finale igrati u Hrvatskoj ili Srbiji. Ako se finale igra u Hrvatskoj (navijam za Poljud), onda će se oba polufinala igrati u Beogradu i obrnuto.
Mnogi će odmah kazati da bi takvo prvenstvo donijelo kaos i nered. No koji bi Slaven htio među ostalima biti oglašen kao loš domaćin?
Za huligane bi se čak mogao organizirati poseban program. Poznato je da se vole šaketati. Dovoljno je označiti nekoliko livada gdje bi se mogli ad hoc okušati u boksačkim dvobojima. Na licu mjesta moraju navući rukavice, izuti se i udri. Medicinsku službu i ad hoc suce plaća organizator turnira.
Drugo prvenstvo neka se priredi u Rusiji, treće u Češkoj i Slovačkoj, četvrto u Ukrajini i Bjelorusiji, peto u Poljskoj i Sloveniji (jedna skupina), šesto u Bugarskoj i Makedoniji, sedmo u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori…
Kako bilo, u sljedećih 30 godina zatvorio bi se krug, pa opet ispočetka, Hrvatska i Srbija… Održavanje takvog natjecanja jedino bi postalo nemoguće kad bi Slaveni nastavili međusobno skidati si glave. Već sama pomisao da se to možda neće dogoditi ugodna je.
A što se tiče nogometne igre, kvaliteta Kupa Ćirila i Metoda neupitna je. Prije svega, igrače bi bilo lako motivirati: najvažnije je, dakle, dokazati se pred braćom. Nadalje, slavenske su reprezentacije ujednačene. Nema stalnih izrazitih favorita. I nije nezamislivo da takvo jedno prvenstvo osvoje čak i Crnogorci.
Da bi se naglasila miroljubiva i kulturna dimenzija natjecanja, svako bi prvenstvo moglo dati, primjerice, povod za organizaciju sveslavenskog književnog susreta, gdje bi se mogle otvarati i škakljive teme. Bilo bi najpovoljnije kad bi se recimo potukli češki i hrvatski lingvisti, a navijači na stadioni smiju se tom filmiću dok ga gledaju na pametnom telefonu u poluvremenu, čekajući u redu za toalet…