ZAGREB - Tonči Huljić (49), splitski glazbenik, pop-skladatelj i producent, neosporno već godinama ima status vodećeg čovjeka ne samo hrvatske estradne scene nego i industrije zabave uopće. No od nedavno sudski je potvrđeno da je Huljić i prvi pravomoćno osuđeni glazbeni plagijator u Hrvatskoj.
I tako je već punih 30 godina, gotovo stalno najprodavaniji i najosporavaniji.
Posljednji slučaj vuče se osam godina, od kada je 2003. Huljićeva producentska tvrtka Tonika objavila Minein album “Sve najbolje”, na kojomu je bila i sporna pjesma “Da me ‘oće Stipe”. Autor antologijske “Bodulske balade”, splitski skladatelj Ivo Bašić, tužio je Huljića tvrdeći da je to plagijat njegove pjesme “Dalmatinka mala” iz 1963. Prvu nepravomoćnu presudu Županijski sud u Splitu donio je još krajem 2007., odbijene su sve žalbe i nedavno je potvrđeno da Tonči Huljić po kaznenoj prijavi državi mora isplatiti 110.000 kuna ili na 100 dana ići u zatvor.
- Cijela ta priča bila je ispod nivoa već od početka, kada me pokojni Bašić tražio tisuću maraka da me ne tuži. Nisam mu htio dati novac, rekao sam mu da ta priča ne pije vodu i da se to zove reket - govori Huljić i tvrdi da su takvi sporovi vani uvriježena stvar i da je Michael Jackson stalno optuživan za plagijat.
- Cijeli slučaj odvjetnica Jadranka Sloković prijavila je Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Očekujem da će se tamo pokazati da je na splitskom sudu bilo po onoj: kadija te tuži, kadija ti sudi. Našu žalbu odbilo je isto sudsko vijeće koje mi je potvrdilo kaznu, a svaka viša instanca preinačila bi presudu, pa ova zadnja, zapravo, više nema nikakve veze s tužbom. To je bila manipulacija sudskog vijeća. Moj pokojni punac, Vjekoslavin otac, prije rata bio je državni odvjetnik. Tom linijom u toj presudi bilo je mnogo osobnih motiva članova vijeća. U tom postupku zastupao me Joško Čeh, koji je bio skandaliziran presudom, a mislim da je i sudac Hrvoje Alajbeg, kojem je to bila zadnja presuda prije odlaska u odvjetnike, znao da je obrazloženje labavo napisano i da ga je jednostavno oboriti - ističe Huljić. Ne pogađa ga što ga danas svatko može zvati osuđenim plagijatorom.
- To je nebitna pjesma u mojoj karijeri, a nebitna je i ona Bašićeva. Sam je priznao da nikad nije bila hit i da je na njoj zaradio 50 maraka - kaže Huljić, koji je prije tri, četiri godine iz temelja promijenio način života i životne prioritete. Otkrio je vjeru i Boga.
Taj životni preokret dogodio mu se nakon što se godinama - u kojima je zapustio glazbenu karijeru - bavio različitim poslovima, od televizijske produkcije do građevinarstva. Sagradio je dvije stambene zgrade na zagrebačkom Jarunu, bio je developer u gradnji luksuznih stanova na Žnjanu u Splitu, kupio veliko zemljište u Beogradu... Sve to donijelo mu je financijske probleme, koje do danas nije riješio.
- Na mise u crkvu redovito idem tri, četiri godine, otkako sam počeo razmišljati o razlozima postojanja i postao svjestan vlastite prolaznosti. Kroz ta razmišljanja osjetio sam potrebu da se koncentriram samo na glazbu, da se sa svojim bandom vratim na pozornicu, da opet idem na turneje, što mi se zgadilo prije 15-ak godina kada smo s Magazinom nastupali u zadimljenim diskoklubovima, a koncerti su počinjali u dva sata poslije ponoći. Shvatio sam da je najvažnije živjeti i raditi s onima koje voliš. Mene je klepilo kada sam počeo raditi ono za što nisam rođen. Sa sapunicama se činilo da radimo sjajno i onda je stigla opomena.
U Srbiji su nas izigrali, zbog čega sam se rastao sa svojim partnerom i cijeli posao je propao. Veliki minusi ostali su Romanu Majetiću i meni. Danas mislim, dobro je što je opomena bila takva, samo da je zdravlja - govori Huljić. Zbog velikih minusa koje vuče iz posla sa snimanjem sapunica i kupnjom zemljišta u Beogradu posljednje tri godine stvarao je novi poslovni sustav koji će pokrenuti do kraja 2011. uz pomoć domaćih i inozemnih partnera. Ali sve se više okreće glazbi od koje bi mogao pristojno živjeti, ali ne i financijski osigurati obitelj do kraja života. Međutim, kaže da uz pomoć vjere više nije toliko opterećen materijalnim.
- Kroz vjeru sam shvatio da se želim vratiti glazbi i pozornicama, ali postavio sam si veliki izazov: da od sebe napravim ono što sam napravio s Maksimom Mrvicom, da izađem na svjetsku glazbenu scenu, ali uz aranžmane i obradu Gorana Bregovića. Dakle, potpuno iščašenje mozga, da sviram klavir, a da oko mene lupaju bubnjevi i trube - kaže Huljić. S tom idejom 2008. otišao je u Beograd kod Bregovića, s kojim se počeo intenzivno družiti i zajedno raditi.
- U toj našoj kreativnoj suradnji, u Goranovim studijima u Beogradu i na Jahorini, prošli smo sto najrazličitih ideja. Nismo znali koji će instrumenti svirati, kako to treba zvučati, na kojim će jeziku biti tekstovi... Onda sam, uz pomoć Ljube Stipišića Dalmate i Berezine Matoković, izvukao splitski velovaroški jezik. Davao sam inicijativu s melodijom i tekstovima koje je pisala Vjekoslava, a Goran bi, kao producent, aranžer i supervizor, za to tijelo sašio najbolju robu. Da bismo imali dovoljno pjesama za nastupe, kojima se užasno veselim, sada završavamo miksanje nekih mojih starih hitova u Goranovim aranžmanima, što je teško gotovo kao i pisanje novih pjesama - otkriva tajne svoje koprodukcije s Bregovićem, koji je inzistirao da Huljić pjeva pjesme koje su napravili, pa ih je već sve i snimio. No, tada je Huljić nagovorio Petra Grašu da ih otpjeva.
Kazao sam Graši: Ja sam ih otpjevao, sada probaj ti. Ništa ti ne obećavam i nemoj ti meni ništa obećavati. Ušao je u studio i otpjevao tri pjesme: ‘Anarkišta’, ‘Amerika’ i ‘Ka hašiš’. Nakon toga samo je slegnuo ramenima i rekao: ‘To je to!’ Ali, nismo znali što ćemo. Njemu treba solo album, a u mom projektu apsolutno je u funkciji. Zato sam mu rekao, hajmo pustiti ovako, neka se stvari odvijaju bez ikakvog plana, jer meni je ovo dobro, uživam u tome. Tako ni danas nemamo jasan plan - otkriva.
Osim što pjeva, Petar Grašo svira i harmoniku. Huljić je na ksilofonu, a njegova splitska ekipa svira ostale instrumente: Jure tubu, Sanja mandolinu, Branko Grašo bubnjeve i Igor Štimac udaraljke.
- To nije onaj Igor Štimac, ali i ovaj naš se tako zove i preziva - objašnjava Huljić.
Tako je otprilike nastao novi Huljićev bend, Madre Badessa, što prema Ričniku velovaroškog Splita, autorice Berezine Matoković, znači “nadstojnica samostana”, a u tamošnjem slengu “svakom loncu poklopac”.
- Najveća vrijednost ovog materijala je to što imam motiv. Imam 50 godina i opet imam motiv. Zato sam sretan! Zamislio sam svirati i nastupati s ovim, i to puno. Samo jedno naše pojavljivanje, na finalu Dore, već je izazvalo senzacionalne reakcije - govori Huljić. Novi projekt opisuje kao nešto drukčije, vrlo emotivno i zabavno ili, drugim riječima, kao “malomišćansku crnu komediju felinijevskog ugođaja”.
U istoj atmosferi, Bregović i Huljić napravili su i kazališnu predstavu, glazbeno-scensko djelo, no ocijenili su da još nije vrijeme za to. Huljića je na neki način strah kazališne kritike dok se na ovu estradnu već odavno naviknuo i u Hrvatskoj i u inozemstvu, gdje su ga također počeli napadati prije desetak godina.
- Osporavan ili ne, o meni je ozbiljna književnica Victoria Rose napisala knjigu ‘Iconoclast Icon’ koja je preko interneta prodana u 70 tisuća primjeraka, u inozemstvu imam dva prva mjesta na bilbordu s Maksimom Mrvicom i grupom Bond, čiji je prvi album prodan u približno tri milijuna primjeraka, a imali su ih četiri, a peti je bio kompilacija - kaže Huljić.
Osim svoga projekta s grupom Madre Badessa, Huljić je s Melom Bushom pred završetkom dva glazbena materijala za inozemstvo. Prvi je sedmi album Maksima Mrvice, već završen; sklopili su ugovore s Warner Brossom za Južnu Koreju i Universalom za Japan, a sada pregovaraju s izdavačem za Kinu.
Ovaj je tjedan u Londonu, nakon dvije godine priprema, privodi kraju i drugi glazbeni materijal, uz onaj Maksima Mrvice koji će plasirati na inozemno tržište. Riječ je o novom diskografskom projektu s područja crossover glazbe, ženskom sastavu s tri sopranistice. Za Huljića i osobno ima veliko značenje jer u njemu, uz Amerikanku i Britanku, pjeva i njegova kći Hana. To je treći projekt koji za Huljića i Busha producira Martin Glover, poznatiji kao Youth, koji s Paulom McCartneyjem čini band The Fireman.
- Moji stalni suradnici u svjetskim razmjerima ozbiljni su i cijenjeni ljudi - napominje.
Osim pokušaja probitka na svjetsku glazbenu etnoscenu, Huljić se sa svojim izvođačima posljednjih mjeseci vratio na same vrhove hrvatskih top-lista. To se prije svega odnosi na Jelenu Rozgu, koja je u siječnju ove godine izdala novi album “Bižuterija” i 11. veljače napunila Spaladium Arenu sa 12.000 ljudi, a mediji su je odmah proglasili novom kraljicom estrade. Ugovoren je i njezin prvi zagrebački samostalni koncert, za 15. travnja u Ciboninoj dvorani. Čini se logičnim da je Huljić ciljano i promišljeno upregnuo svoje menedžersko-producentske sposobnosti da Rozga nakon pet godina samostalne karijere zasjedne na sam estradni vrh, no on to opovrgava.
- Jelena Rozga četiri godine ima pjesme koje ljudi vole i slušaju, uz koje se zabavljaju, koje im vraćaju osmijeh na lice. To može zvučati kao fraza, ali činjenica je da se uz Jelenine pjesme ljudi vesele čak i u krizi i depresiji. Jedno od marketinških pravila je da se guraju stvari koje idu, da bi išle još bolje, a kad stvari ne idu, svako je guranje bacanje para. Mnogo toga što mi se pripisuje došlo je samo od sebe, a ne zahvaljujući mom mastermaindu. Bio bih lumen da to sve planiram. Ne možeš planirati da ti pjesme budu najslušanije, ljudi ih zavole ili ne - objašnjava Huljić.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG