Ako ne moram, ne bih plaćala 1000 kuna godišnje za HRT. Ukinula bih ga - rekla mi je nedavno jedna 50-godišnjakinja iz Zagreba. Svaku večer televiziju gleda oko dva sata. Voli pogledati Dnevnik kad ga uređuje Šprajc, ali preživjela bi i bez njega. Često prebacuje na Novu TV ili RTL.
- Ne vrijedi 80 kuna mjesečno, neka postanu konkurentna televizija. Kad želim pogledati dokumentarac, ionako uzmem National Geographic, a kad želim poslušati koncert, odem u Lisinski - nastavila je.
U nedavnom razgovoru s jednim 19-godišnjim studentom također je spomenut HRT. On ga smatra jezivo dosadnim.
- HRT je državni pa valjda mora biti dosadan - rekao je. Kad u autu slučajno okrene na stanicu Hrvatskog radija, odmah prebaci na drugu.
- Uvijek vrte dosadne emisije. Smrtno ozbiljan glas spikera nadugo i naširoko objašnjava ne znam ni sam što... Dok vozim, hoću slušati glazbu ili dinamičnu emisiju... - pričao mi je.
Pola milijarde gubitka
To me potaknulo na razmišljanje. Hrvatska radiotelevizija godišnje proguta oko milijardu i pol kuna. Putem pretplate od građana prikupi 1,1 milijardu kuna, a reklamama, znatno sniženih cijena, čime indirektno šteti manjim televizijama, 300-tinjak milijuna kuna. Uza sve to, ovogodišnji gubitak HRT-a veći je od pola milijarde kuna.
Zapošljava 3419 ljudi i brojne honorarce, za koje ni Uprava ne zna koliko ih točno ima. Financira održavanje silnih nekretnina, od kojih je najznačajnija - ogromna zgrada na zagrebačkom Prisavlju od 82 tisuće četvornih metara. U redu, svaka europska zemlja ima neki oblik javnog informiranja. Ali, treba li nam zaista ovakav servis? Nudi li HTV nešto društveno korisno, što inače ne možemo dobiti? Još bolje pitanje - troši li se naš novac za javno informiranje na najbolji mogući način?
Velike ekipe za snimanje
Dvije večeri festivala 13. večeri dalmatinske šansone u Šibeniku pratili su i Hrvatski radio i Hrvatska televizija. Oba su medija prenosila događaj. Otputovali su u Šibenik iz Zagreba na četiri dana 19. kolovoza, i to obje ekipe - radijska i televizijska, svaka svojim kolima. I u svakim kolima gužva - u radijskim kolima uvijek su vozač, šef kola te po dva ton-majstora. U televizijskim kolima isto tako. Šef kola i vozač, dva do tri kamermana, tehničari zaduženi za kabele, osoba zadužena za sliku, televizijski ton-majstor... Režiseri i novinari putovali su zasebno. Nova TV na svoje reportažne zadatke šalje 2-3 čovjeka.
Obračun s rastrošnošću na javnoj je televiziji počeo tek nedavno.
- Bilo je normalno, kad bi se u Varaždinu snimala neka manje važna utakmica, da ekipa tamo ide na tri dana, pa su to dnevnice, hotel, kombi... - priča Damir Matković, novinar na HTV-u, bivši urednik Zabavnog program. - A onda se u Zagrebu dogodi nešto važnije pa moraju unajmiti privatni kombi kako bi to popratili.
Jedna novinarka, koja je željela ostati anonimna, a radila je i na državnoj i privatnoj televiziji, tvrdi da je sindrom HTV-a - nerad.
Jedan-dva priloga tjedno
- Na HTV-u je svima cilj dobiti emisiju i urednički status, jer kad jednom dobiješ bodove i uredničku plaću, više ti je nitko ne može oduzeti. Svaka rasprava na kolegiju vodi se o bodovima, koeficijentima, slobodnim vikendima, godišnjem odmoru, a ne o programu i sadržaju - priča mi. Dodaje da postoji velika razlika u svakodnevnom funkcioniranju na privatnoj i državnoj televiziji.
- Da bi otišao do Bregane, na HTV-u trebaš dobiti šest potpisa i na to potrošiš pola dana, a na komercijalnoj televiziji gotov si za 15 minuta... Na HTV-u napraviš jedan do najviše dva priloga tjedno - kaže ona.
Unatoč problemima, Vlada planira širenje. Novim Zakonom o HRT-u, koji bi se uskoro trebao naći u drugom saborskom čitanju, državnoj se televiziji dodjeljuju još dva specijalizirana programa. Možemo li, umjesto toga, HRT ukinuti i prodati nekretnine i opremu?
- Ne. Javni servisi dio su europske tradicije, ugrađeni u temelje Europske Unije, zaštićeni Amsterdamskim protokolom - uvjerava me desetak relevantnih ljudi na medijskoj sceni - novinari, urednici, producenti, političari, kulturnjaci.
No, granica između javne i komercijalne televizije danas je ionako sve tanja - svi se bore za gledatelje. Ali komercijalne televizije znatno su brže, manje, fleksibilnije. Na HRT-u se i dalje radi kao prije 20 godina, kažu mi mnogi s kojima sam razgovarala. Nikada nije provedena ozbiljna reorganizacija i modernizacija.
Jedna frekvencija?
Možda bi sve to bilo podnošljivo da u programu, osim dalmatinskih šansona, ne pratimo bisere Dijane Čuljak-Šelebaj, pobune protiv Hloverke, ne slušamo pojedine zvijezde kako kukaju zbog smanjenih plaća od 30-ak tisuća kuna, ne gledamo dokumentarce za koje je isplaćen ogroman novac, a po produkciji se ne shvaća za što.
Možda bi sve to bilo održivo da i samo poslovanje HRT-a nije problem. Državna revizija lani je pročešljala financije iz 2008., i to nakon četiri godine stanke, te utvrdila niz propusta.
Vanja Sutlić imao je tim od čak 16 savjetnika, isplaćivali su se lažni honorari, krivo vodilo knjigovodstvo. Sutlić više nije ravnatelj, ali plaća mu je ostala, što je i inače praksa na HRT-u. Jednom šef - do mirovine plaća ravnatelja, a poslije, u mirovini, opet honorarac na HRT-u.
Nakon Sutlića postavljen je na HRT-u za v. d. ravnatelja Josip Popovac. Natječaji za novog šefa HRT-a propadaju, već su dva otišla u povijest... U međuvremenu se počelo raspadati i samo Programsko vijeće. Može li se HRT barem racionalizirati, svesti na jedan program te jednu radijsku frekvenciju?
Ne mogu ukinuti reklame
- Ne. Digitalizacijom nam se omogućava širenje, ono se i očekuje, pa uskoro pokrećemo dva specijalizirana programa - najavljuje v. d. ravnatelja Popovac. Dakle, ne možemo podijeliti višak, raskinuti ugovore s brojnim honorarnim suradnicima?
- Smanjit ćemo broj zaposlenih na optimalan broj... - tvrdi Popovac.
- Na koji broj? Kada? To najavljujete godinama - pitam ga.
- Ne bih o brojkama. Ljudi su to s imenom i prezimenom. Za dva tjedna izaći ćemo s programom restrukturiranja, promjenom modela poslovanja... - najavljuje.
- A kako ćete vratiti dug od 550 milijuna kuna? Dužni ste, također, ljudima s imenom i prezimenom... - pitam ga.
- Uštedama - odgovara.
Uz pretplatu, ove godine na reklamama planiraju zaraditi 250-300 milijuna kuna. I o toj se temi vode brojne rasprave - trebaju li imati reklame? Po novom Zakonu o HRT-u, ostaje im pravo na promidžbu, ali smanjuje se s devet na šest minuta po satu. Pomoćnica ministra kulture Nina Obuljen, koja je radila na zakonu, uvjerava me da je nemoguće bez marketinga.
- Sve zemlje koje su ukinule marketing morale su taj novac nadoknaditi na druge načine - kaže.
Vratimo se varijanti ukidanja HRT-a. Možemo li, primjerice, prodati zgradu od 82 tisuće četvornih metara na zagrebačkom Prisavlju? Za nju bismo, prema procjeni jednoga stručnjaka, mogli tražiti oko tri tisuće eura po četvornom metru - 250 milijuna eura!
Plus nekretnine - u Dežmanovoj, Biankinijevoj, na Savici garaža, u Rijeci HRT-ov centar na Korzu, u Splitu također HRT-ov centar na Mažuranićevu šetalištu, u Osijeku HTV-ov centar, pa u Dubrovniku, Puli te Varaždinu, gdje se gradi TV studio.
A još kad bi otkazali najam prostora diljem Hrvatske. Imaju dopisništva u gotovo svim županijama. Zatim, što kad bi rasprodali tehniku, vozni park, raspustili Simfonijski orkestar, tamburaški, Big Band i zbor, a bogatu arhivu prebacili u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, gdje bi svima bila lako dostupna.
Matković nudi slično rješenje.
- Proglasimo stečaj HRT-a i osnujmo potpuno novu tvrtku, zaposlimo nove ljude, osmislimo program... Bilo bi to idealno, ali, nažalost, neizvedivo...
Možemo li zamisliti potpuno privatiziranu televizijsku scenu u Hrvatskoj, potpunu komercijalizaciju?
Kuhinje u fušu
- Sve bi postala reklama, a onda bi se na temama od društvenog interesa obogatila neka naša verzija Oprah Winfrey... - smatra bivši glasnogovornik HRT-a, danas PR-ovac, Krešimir Macan.
Tisak je u Hrvatskoj potpuno privatiziran - državni dnevnik Vjesnik prodaje se u jedva primjetnoj nakladi, a i na radijskoj su sceni glasniji privatni mediji. I HTV u posljednje vrijeme sve češće gubi bitku s Novom TV.
- Kad bismo ukinuli javnu televiziju, nestao bi dokumentarni, kulturni, dramski program... Kad je neka privatna televizija u Hrvatskoj snimila film ili dokumentarac ? - pita Marija Nemčić.
- Kako bi bilo da ukinete sve javne bolnice, škole... Kakav bi to bio svijet? - pita ona. Komercijalne televizije, smatra, posluju na principu ‘uloženog - zarađenog’, a javna televizija nudi drukčije sadržaje - kulturu, religiju, obrazovnje...
- No, tko će prosječnog Hrvata natjerati, kad dođe navečer doma, umoran, nezainteresiran, da gleda emisiju o problemima na jadranskim otocima, kad mu se na drugom programu nude cice i guzice? - pita Matković.
- Današnje stanje rezultat je 20-godišnje politike - nastavlja. - Sustavno se ništa nije ulagalo u obrazovanje kadrova pa je pao profesionalni i urednički nivo, sve je palo. Bilo je važno koja ste stranka ili s kim ste prijatelj - tvrdi Matković.
- Je li točno da je nerad poprimio tolike razmjere da su se na HTV-u mogle naručiti kuhinje koje bi u fušu sastavljali radnici scenografije? - pitam ga.
- Mislim da toga u posljednje vrijeme ima manje... - izjavio je on.
Skupa produkcija
Urednik Zoran Šprajc pak smatra da se HRT treba osloboditi demagoških floskula, poput onih da treba biti ‘katedrala hrvatskog duha’.
- Završimo s tim apstraktnim pojmovima. Pa u katedrali su svećenici koji su si osigurali budućnost. HTV mora postati najkvalitetniji medij po najvišim standardima, a briga me onda hoćete li se to zvati javna televizija, javni interes. Želim da postanemo balkanski CNN - kaže Šprajc.
Drži da HTV ima potencijal da postane najvažniji medij u regiji, ali da se treba riješiti viška.
- Mi smo medij, a ne izdavačka kuća, nismo izdavač CD-a. I ne znam zašto za sobom vučemo sve te orkestre, zborove... - rekao je Šprajc.
Hloverka Novak-Srzić smatra kako HRT ide u dobrom smjeru te da gledatelji uvijek znaju da će na komercijalnim televizijama naići na više zabavnih tema, a da će na HRT-u one biti obrađene konzervativnije.
- Gledatelji nas nikada neće napustiti! - uvjerena je H. Novak-Srzić.
Hrvatska radiotelevizija u trenutnoj je koncepciji jednostavno skupa. Samo Glazbena proizvodnja, u kojoj su tri orkestra i zbor, stoji po sezoni oko 40 milijuna kuna. A 2008. godine zaradila je samo 1,3 milijuna kuna.
Nešto manje stoji Informativni program HRT-a - 36 milijuna kuna. Najviše se izdvaja za Sportski program - 130 milijuna kuna, a Dramski program stoji 60,3 milijuna kuna, Zabavni 38,5, Strani 61,4, Dokumentarni samo 10,8 milijuna kuna, kao i Znanstveno-obrazovni. Za Kulturni, na koji se toliko često pozivaju, izdvajaju 6,3 milijuna kuna, a za djecu i mlade 9,8 milijuna kuna...
Kako sve to platiti, ako ne stečajem, ukidanjem i znatno skromnijim programom?
HRT godišnje ubire oko 1,1 milijardu kuna putem pretplate od 80 kuna. Postignemo li konsenzus da nam zaista treba javni servis, i kakav on mora biti, možemo proširiti bazu pretplatnika.
Kako? Umjesto da se kontrolira tko ima televizor, a tko nema, javni servis trebali plaćati svi koji imaju tehničke mogućnosti gledati televiziju, dakle, s pristupom struji.
Tri opcije za izlazak iz krize
1. Ukidanje HRT-a - Kad bi se, primjerice, prodalo zgradu od 82 tisuće četvornih metara na zagrebačkom Prisavlju, dobilo bi se oko 250 milijuna eura. Plus ostale nekretnine, tehnika, vozni park, raspuštanje Simfonijskog orkestra... Kao u Luksemburgu, javni se program može emitirati nekoliko sati dnevno na nekom programu i radijskoj frekvenciji, da zadovoljimo zahtjeve EU.
2. HRT u stečaj - Proglasimo stečaj HRT-a, a zatim osnujemo potpuno novu tvrtku, zaposlimo nove ljude, osmislimo skromniji program. Isticao bi se kvalitetom i informativnim - ponekad dosadnim, ali društveno korisnim - sadržajem.
3. Novi model financiranja - Smanjimo pretplatu, ukinemo inkasatore, uvedemo plaćanje za sve koji imaju uvjete za televiziju, čime se znatno povećaju prihodi. Smanjimo (ukinimo) reklame, racionaliziramo broj zaposlenih i nekretnina
Tomislav Čadež: Naučio sam da ne treba ići doktoru, već slunjskom župniku
Urednici su me zamolili da cijeli dan, bez prestanka, gledam HRT. Započeo sam u 05.45 s Prvim programom i religijskom emisijom “Riječ i život”. O zdravlju su govorili slunjski župnik Mile Pecić i neuorolg prof. dr. Stjepan Turek. Emisiju, kao i većinu religijskih, vodi Nenad Kužina. Zaključak koji je nametnuo jasan je: koga bismo vraga, kad nas nešto zaboli, išli doktoru, recimo specijalistu neurologu, kad možemo otići slunjskom župniku.
Nakon standardno informativnog TV kalednara, išla je emisija za penzionere i nezaposlene, “Dobro jutro, Hrvatska”. Uglavnom se sastoji od vijesti, sinoćnjih i jučerašnjih.
Prebacio sam na Drugi program, namijenjen djeci. Od osam sati do pola deset idu crtići, već nekoliko puta reprizirani. Na Prvom i dalje stare vijesti, pa zatim repriza vijesti iz kulture i nizozemski film.
Otprilike u podne, nakon još jednog crtića, na Drugom ide prva ozbiljna obrazovna emisija, o životinjama, malim antilopama koje kokaju leopardi i lavovi. Zatim prastara repriza Beverly Hillsa. A nakon toga, sve do 21.40, prijenos sjednice Hrvatskog sabora!
I na Prvom programu ujutro su na svoje došli jedino ljubitelji životinja, a sve do iza 13 sati emitirane su različite reprize, i reprize repriza, i reprize reprizinih repriza.
U 13.15 ljetna slagalica, prigodni talk-show o bilo čemu, ovom prilikom o hobijima. Nakon vijesti za gluhe u 14.10 opet reprize i reprize, sve do 17 sati, kad je krenula “Hrvatska uživo”. Pa Zaba, pa Dnevnik pa Dinamo, čiju utakmicu s Györom HTV, za razliku od Hajdukove, nije mogao propustiti.
U “Otvorenom” se drvilo o proračunu, nezanimljivo i ništa novo, ali u elitnom terminu prije utkamice, u 20 sati, čime se valjda gledanost te dosadne emisije zacijelo podigla.
Nakon Sabora na Drugom je prikazana Pervanova “Večernja škola”. Pervan psuje đake, a oni pričaju mizogine viceve...
Kad sve zbrojim, od jutra do mraka pogledao sam na oba programa HTV-a oko pet sati reklama i autoreklama, desetak sati repriznog programa i jednu utakmicu. Doznao sam nešto o malim antilopama, Luki Bebiću i nervirao se uz Blažička.