ZAGREB - Povjesničar Tvrtko Jakovina upustio se u vrlo zahtjevan posao da prikaže poziciju Pokreta nesvrstanih, važan segment hladnog rata, segment koji se danas u Hrvatskoj uglavnom zanemaruje ili omalovažava. Knjiga “Treća strana Hladnog rata“, koju je tiskala Fraktura, nastajala je nešto manje od pet godina.
- Za sve je zaslužan moj kontakt s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova od 1978. do 1982. Josipom Vrhovcem te još više, Budimirom Lončarom. Obojica su skupila arhivsku građu, iako je ona Jože Vrhovca toliko velika da je doista riječ o čudu. Imajući na umu ne uvijek lak rad u diplomatskom arhivu u Beogradu i, prije svega, relativno svjež datum dokumenata - oni još nisu dostupni javnosti - danas se može reći da je Vrhovec u Zagreb donio blago. Kao član Predsjedništva skupio je izabrane dokumente, toliko puno i tako kvalitetno da je povjesničaru olakšao mukotrpni rad u arhivu. Vrhovec je dokumente skupljao po temama.
Tako je slika puno detaljnija, razrađenija, običnim povjesničarskim radom sličan bi se rezultat mogao postići uz veliku sreću i višegodišnjim istraživanjem. Vrhovec je donio i niz “strogo povjerljivih” dokumenata koji se čuvaju kao da hladni rat još uvijek traje. Koristio sam i građu iz američkih i britanskih arhiva, Arhiva Jugoslavije u Beogradu, razgovarao s Lončarom koji zna sve, svako ime, a bio je u službenom izaslanstvu još i na prvom summitu u Beogradu.
Počeli ste, zapravo, pisati povijest Jugoslavije u vrijeme detanta?
- Da. Onda se pokazalo da je građa tako velika da je nemoguće i nepotrebno ograničavati se na SFRJ. Potvrdilo se ono što govore i neki strani povjesničari, da se bez jugoslavenskih arhiva neće moći pisati povijest svijeta u drugoj polovici 20. stoljeća. Zato sam proširio pitanje nesvrstanih, napisao nešto o genezi pokreta i o zbivanjima s pokretom osamdesetih i devedesetih godina. Središnji je dio vezan uz sedamdesete i početak osamdesetih. Knjiga je koncipirana poput lepeze. Ovo je zapravo globalna povijest, jedino gledana iz vizure jugoslavenske diplomacije. A to je bila svjetska diplomacija.
Nesvrstana Europa
Nesvrstani su ne samo hladnoratovska ‘izmišljotina’, nego i osobni Titov projekt. Zašto je Tito na neki način izmaknuo Jugoslaviju iz Europe da bi je ‘priključio’ Africi i Aziji?
- Titu je za njegov koncept nesvrstavanja Europa bila važna. Bilo je mnogo sličnih okupljanja u svijetu i prije, mnogi su dijelili dosta toga s nesvrstanima oko antikolonijalne borbe, prava Juga na brži razvoj i slično.
Okupile su se zemlje Azije i Afrike. Kasnije su naročito Kubanci inzistirali da se nalaze i zemlje Latinske Amerike, pa, baš kao što je i Indonezija jedno vrijeme zastupala koncept ‘novih snaga koje se rađaju’, da se okupljaju samo oni koji su imali kolonijalno iskustvo, narodi koji nisu bijeli. To je bio koncept koji je Jugoslaviju gurao iz Pokreta van, a toga se Tito strašno bojao i tome su se jugoslavenski diplomati neprestano protivili. Zato se inzistira na članstvu što više zemalja iz Europe, od Vatikana do neutralnih europskih zemalja. Trebalo je pokazati univerzalnost Pokreta.
‘Izvlačenje iz Europe’, prigovori i nekih ondašnjih političara da je svaki afrički vođa važniji od europskog političara, bili su posve nefer. Upravo onda kada se glavno hladnoratovsko bojište preselilo u Afriku, tada je i Jugoslavija svoju pozornost, baš kao i ostale velike zemlje, prebacila u Afriku i Treći svijet. Ili, ako bih citirao savjetnika za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Cartera, Zbignewa Brzezinskog, krajem sedamdesetih samo su tri zemlje pojačale svoj međunarodni ugled i položaj: SAD, SSSR i Jugoslavija i to zbog politike u Pokretu nesvrstanih.
Krajem sedamdesetih, nesvrstani su počeli zanimati Washington daleko više, posebno zbog mogućnosti da Sovjeti, preko Kubanaca, preuzmu dominaciju. Nije to bilo važno, ali Americi tada nikako nije trebao još jedan forum gdje bi mogli biti napadani i poraženi.
Velike ambicije
Jesu li nesvrstani na neki način predstavljali ‘jugoimperijalizam’?
- Jugoslavenska je politika stalno bila ambiciozna. Ambiciozan je bio Tito kada je tražio Balkansku federaciju prije 1948., ambiciozan nakon što su postali protestanti u komunističkom pokretu. Kad su se prilike u Europi promijenile, kad je hladni rat prešao u Treći svijet, postao je globalan. Postupno je tako nesvrstavanje postalo glavni put u vanjskoj politici, osiguravalo vidljivost na međunarodnoj sceni.
Nesvrstani su bili ključni alat održanja Jugoslavije ne međunarodnoj sceni? Koliko je ona imala snage za taj zalogaj?
- Velike ambicije male zemlje tražile su i veliki angažman. U političkom smislu to je sigurno bio dobitak, poglavito od sedamdesetih godina pa kasnije, nakon što je Kuba počela opasno ugrožavati ‘izvorna načela nesvrstavanja’ i gurati pokret prema Istoku, tvrdnjom da je on ‘prirodni saveznik’ antiimperijalnog SSSR-a. Je li Pokret financijski iscrpljivao Jugoslaviju, trebalo bi vidjeti po ekonomskim podacima.
Ali, Pokret je za Jugoslaviju značio i otvarenje nekih unosnih poslova . U Iraku ili Libiji bilo je toliko lukrativnih poslova da su tamo svi željeli. Sam libijski vođa, pukovnik Gadafi, govori kako su jugoslavenska poduzeća i po tri puta skuplja od zapadnih, ali da on radije surađuje s njima jer je tu politički stvar čista.
Nikada ranije, a ni poslije, nismo imali takav utjecaj izvan naših prostora. Hrvatski pravnik Leon Geršković, osnivač zagrebačke politologije, autor je etiopskog ustava. Naši su arhitekti planirali gradove po Trećem svijetu, gradili su ceste i energetska postrojenja, ministarstvo nafte u Bagdadu.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA