Jednog poslijepodneva početkom tjedna, na Wimbledonu, meč između Francuza Paul-Henri Mathieua protiv Litavca Ričardasa Berankisa pratio je i Nick Bollettieri. Dok je šutke stajao u naguranoj publici i svjedočio seriji sjajnih backhanda prije nego što će se zaputiti na susjedni teren, gdje će s jednakom pozornošću pratiti idući natjecateljski dvojac, u mnoštvu teniskih zvijezda i njihove pratnje, neumornih obožavatelja i glamuroznih djevojaka s naslovnica, bilo bi ga lako previdjeti. Ipak, možda više od ikoga, djelić Nicka Bollettierija sadržan je u svakom dijelu londonskog turnira. U kantini za igrače, primjerice, gdje ploču s imenima svih pobjednika Wimbledona krasi čitav niz imena “njegovih klinaca”. Ili središnjem terenu, gdje je i toga dana pobjeđivala Serena Williams, koja ga zove “Moj drugi tata”.Iako ovdje provodi čitav dan, dolazeći prije svih i odlazeći nakon onih koji bježe od kiše, ovo je, svojevrsni predah u ekstremno dinamičnoj svakodnevici Nicka Bollettierija. Naime, 81-godišnji Amerikanac izraženih talijanskih korijena, ranije mi je rekao da njegov radni dan traje četrnaest sati. Budi se prije dana (točnije, u 4.45) i manje-više ne staje do ponoći, osim pauze za ručak. Izvan rutine na Floridi, putuje svijetom obilazeći teniske turnire, a nerijetko piše o tenisu za najveće svjetske naslove. Ako vas ovo nije uvjerilo da je Nick Bollettieri hiperaktivan, pomoći će informacija da je danas u braku sa svojom osmom suprugom. I posljednjom, obećava mi; kad mu je neki dan jedna zgodna 35-godišnja obožavateljica pružila papirić sa svojim brojem, uz poruku da je single, ipak je zaključio da si ne može priuštiti još jedan razvod.
Savjet moga tate
“Taj čovjek je lud!”, rekao je jedan poznati američki psihijatar u jednom TV intervjuu, nešto što Bollettieri ne poriče.
“Moj tata mi je jednom rekao - svaki dan kada govore o tebi i razmišljaju o tebi, trebaš se zahvaliti. Ako to ne čine, znači da nisi ništa postigao. To je misao koja me spašavala kroz život”, govori mi.
Jer Nick Bollettieri nipošto nije omiljeni lik u svijetu tenisa - John McEnroe jednom je rekao da “Bollettieri ne zna ništa o tenisu”, a International Tennis Hall of Fame već godinama ga odbija uvrstiti među velikane tenisa. Kad razgovaram s njim, u teniskom klubu Queens u Londonu, jednom od najuglednijih klubova na svijetu, vidljivo je dirnut nagradom međunarodne teniske federacije ITF za životno djelo, koju je primio tih dana. Službena priznanja očito znače i onima koji su stvorili neka od najvećih imena tenisa. Andre Agassi, Jim Courier, Monica Seleš, Ana Kurnjikova, Marija Šarapova, sestre Williams, Bernard Tomic, Boris Becker - njegovu listu velikih imena tenisa nitko ne može nadmašiti. “Nije loše za dečka koji je odrastao u skromnoj obitelji i počeo igrati tenis tek na fakultetu”, govori .
Bollettierijeva ideja da se velikim snovima i napornim radom može postići sve što si čovjek zamisli, potječe od njegove osobne životne priče - od početaka u njujorškom predgrađu, gdje je odrastao uz “crnce, Talijane i Irce” koji su tenis smatrali “sportom za papke”, do Wimbledona, gdje je ako ne legenda, onda uz sam bok teniskim legendama koje je stvorio. “Ja sam tenis počeo igrati slučajno na faksu, jer im je nedostajalo igrača u timu. Kasnije sam počeo trenirati djecu jer mi je trebao novac za benzin”, govori.
Džeparac se pretvorio u životnu misiju. Nekoliko godina kasnije, Bollettieri je u svom obiteljskom domu ugostio deset mališana koji su željeli postati tenisači. Teniski svijet bio je zgrožen njegovim spartanskim metodama koje su uključivale galamu, udarce i neobične zahtjeve svojim učenicima, primjerice da mu peru auto.
(...)