Stvarni razlog za to što ove godine nismo otišli na EXPO jest to što Ministarstvo vanjskih poslova nije do kraja odradilo natječaj za projekt hrvatskog paviljona za svjetske izložbe koji je bio raspisan još 2007. godine. Bio sam jedan od onih koji su poslali svoj rad, ali su me izigrali i prvu nagradu dodijelili arhitektu Branku Silađinu, koji osim jedne skice ništa drugo nije ni poslao na natječaj - tvrdi to Vladimir Grdjan, koji sve ove godine vodi niz sudskih sporova kako bi dokazao da je jedino on ponudio pravi projekt za hrvatski paviljon na EXPO-u.
Poslao je nedavno pismo Domagoju Juričiću, predstojniku Ureda Kolinde Grabar-Kitarović, zamolivši ga da informira predsjednicu, jer je dio, po njemu, mutnih poslova oko hrvatskog paviljona na EXPO-u nastao u MVP-u u vrijeme dok je ona bila šefica diplomacije.
“Moj autorski projekt i dalje se drži u ministarstvu bez prava na koje se naručitelj obvezao u natječaju. Sve dotle dok se to ne riješi, RH nema prava nastupa na svjetskoj izložbi”, kaže Grdjan i pokazuje svoj projekt koji godinama navodno stoji u nečijoj ladici.
Projekt Vladimira Grdjana
Prevaren na natječaju
“To je smijurija, na tom je natječaju sve bilo u najboljem redu. Pravi razlozi zašto sada nismo u Milanu jest to što nema novca. Možda bi ga i bilo da se nije dogodila poplava pa je Vlada odlučila da se novac za EXPO namijeni poplavljenima”, kaže poznati zagrebački arhitekt Branko Silađin, koji je na natječaju 2007. godine dobio 100.000 kuna nagradu za najbolji rad.
S druge strane Grdjan je dobio satisfakciju na Općinskom sudu u Zagrebu, koji mu je dodijelio 60.000 kuna na ime naknade štete, što je platila Republika Hrvatska.
Silađin kaže da Grdjana nikada nije upoznao, a upozorava da je smiješno danas, 2015. godine, govoriti o navodnim nepravdama na natječaju iz 2007. “To vam već dovoljno govori. Meni je naneseno toliko nepravda na natječajima da bih mogao napisati cijelu knjigu ili enciklopediju i dokazivati da je moj rad bio najbolji.”
Za Vladimira Grdjana problemi su počeli kada je svoj projekt poslao na natječaj koji je raspisao MVP. Umjesto da bude službeno zaprimljen i stavljen pod redni broj u postupak, Grdjen kaže da je njegov projekt jednostavno zadržan u ministarstvu. “Bio je to javni natječaj, formiran je i ocjenjivački sud u kojem je bilo devet osoba, a predsjednik ocjenjivačkog suda bio je arhitekt Jerko Rošin. Uz njega su u ocjenjivačkom sudu bili i akademik Vladimir Marković, Nikola Bašić, Vesna Girardi-Jurkić, a u vrednovanju projekta vodilo se načelom da u prvom planu bude umjetnički dojam.” Trebalo je, međutim, poštivati i proceduru iz javne nabave pa je Vlada imenovala Nacionalni odbor koji je trebao donijeti konačnu odluku o izboru projekta za hrvatski paviljon.
Identitet i podneblje
“Tu je i zapelo, jer Nacionalni odbor nije donio konačnu odluku. U to je vrijeme predsjednik Nacionalnog odbora bio Željko Kuprešak, kasnije veleposlanik u Beogradu, a koordinator arhitekt Ivica Maričić. Oni su zaprimili navodno devet radova, ali tvrdim da je natječaj bio fingiran i nikada i nije bio proveden. Kasnije sam dobio samo zahvalu da su me prevarili i nikada mi nije bilo omogućeno da vidim druge radove.” Grdjan kaže da arhitekt Silađin nije ponudio ništa, već samo jednu sliku ideje ‘koja može značiti bilo što’. U međuvremenu je Grdjan dao zaštititi svoj projekt, a tvrdi da su mu ga jednostavno željeli uzeti. “Drugog kompletnog projekta, s troškovnikom i svime ostalim, i nije bilo. Sve je to bila prijevara i tako je Silađin dobio nagradu.”
Idejno rješenje za hrvatski paviljon trebalo je ponuditi uoči svjetske izložbe u Šangaju, a Grdjan objašnjava da mu je osnovna koncepcija bila preseliti dio našeg identiteta i podneblja kako bi svatko tko prošeće hrvatskim paviljonom dobio osjećaj da je upoznao Hrvatsku. “To sam zamislio tako da čitava Hrvatska u geografskom tlocrtu, uključujući kopno i more, bude predstavljena kao urbana cjelina, paviljon-grad. Osmislio sam scenarij kroz sva četiri godišnja doba, počevši od Dubrovnika do Vukovara.”
Projekt Vladimira Grdjana
Naravno, kravate
Bilo je predviđeno da na ulazu u paviljon budu postavljeni obelisci koji bi služili i kao jarbol za vezivanje crvenih svilenih kravata. Svašta se trebalo predstaviti u hrvatskom paviljonu, od Korčule i Marka Pola, preko Dioklecijanove palače, šibenske katedrale, Donata, pulske Arene, sv. Marka u Zagrebu, Penkale, posavskih konja, svinjokolja i pršuta do vinkovačkih tamburaša, Kopačkog rita i Dunava.
U preciznom troškovniku Grdjan je izračunao da bi sve to stajalo 14,5 milijuna kuna. Montažna varijanta u dva nivoa bila je razrađena do najsitnijeg detalja, a kroz paviljon su trebale biti montirane pokretne trake s rukohvatima. Čitava je konstrukcija paviljona bila predviđena kao demontažna, a Grdjan je predlagao da nakon svjetske izložbe tu bude hrvatska kuća za konzularno i trgovačko predstavništvo, sa šest apartmana, uključujući i predsjednički. Kaže da je završio unutrašnju arhitekturu na Akademiji i da je član Društva arhitekata. Kada je ocijenio da sve na natječaju nije bilo korektno, obavijestio je mnoge, pa i tadašnjeg predsjednika Ivu Josipovića, ali, po njemu, “nije bilo reakcije od straha da ne izbije velika afera”. Zatražio je kontrolu u Ministarstvu gospodarstva, prije svega da se ispita je li poštovana procedura iz javnih nabava, te istovremeno podnio tužbu protiv države tražeći odštetu za troškove i izgubljenu nagradu.
Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu odbilo je žalbu, jer je MVP tvrdio da su rezultati natječaja objavljeni u Narodnim novinama i na njihovim stranicama. Ali, Ministarstvo gospodarstva je na upit Uprave za javnu nabavu konstatiralo kako naručitelj nije postupao sukladno propisima natječaja. Ustanovljeno je da nije donesena odluka o izboru najboljeg rada niti je dostavljena svima koji su poslali svoje projekte.
Tako ta trakavica traje sve do današnjih dana.
Projekt Vladimira Grdjana
Kriza i kada nije kriza
“Ministrica vanjskih poslova tada je bila gospođa Grabar-Kitarović i, koliko znam, ona je tražila da se stvar razjasni do kraja. U međuvremenu je otišla iz ministarstva, a ja sam ostao kolateralna žrtva. Nikada nisam vidio rad arhitekta Silađina niti bilo koji drugi, jer su rezultati natječaja bili, to tvrdim, krivotvoreni. A na račun mog projekta odobrena su i sredstva za nastup u Šangaju. U međuvremenu su organizirana još dva fiktivna natječaja, koje Vlada nije odobrila, a gospođa Pusić je onda smijenila koordinatora za EXPO”, tvrdi Grdjan, uz napomenu da je djelomično obeštećen, ali da traži i punu nagradu od 100.000 kuna koju je dobio arhitekt Silađin.
Grdjan kaže da se tajilo i da je ostalo novca nakon svjetske izložbe u Šangaju, jer projekt nije bio realiziran.
“Kako se svega ne bih sjećao, to što moj projekt za Šangaj nije bio izveden bio mi je jedan od najvećih poraza”, rekao nam je arhitekt Silađin, negirajući da na natječaj “nije poslao ništa”.
“Poslije sam radio jednu improvizaciju našeg paviljona u Šangaju, koji nije izveden tako kao što je bio natječajni rad. Da se uspjelo to izvesti kada sam na natječaj poslao svoj rad, naš bi paviljon bio jedan od boljih, to je sigurno”.
Silađin kaže da su sve Grdjanove tvrdnje besmislene. “Prisjećam se da je bilo nekakvih igara i žalbi. Ja sam na natječaju sve zadovoljio, sve je bilo u najvećem mogućem redu. Da vidite rad, bilo bi vam jasno o čemu se radi.” Zbog čega taj paviljon ipak nije ugledao svjetlo dana na svjetskoj izložbi, Silađin objašnjava da je kod nas uvijek kriza, pa i kada nije kriza.
“Kada je riječ o našim nastupima na svjetskim izložbama, imao bih zaista mnogo toga reći.”
Još jedno novo vrijeme
Zagrebački arhitekt prvi je natječaj dobio još kada se planirao jugoslavenski paviljon 1992. godine u Sevilli, a predlagao je da Hrvatska nastupi uz neki karakterističan hrvatski znak koji bi pokazao da je došlo “novo vrijeme”.
Na kraju nije prošlo, jer bi bilo apsurd u to vrijeme ići zajedno u jugoslavenskom paviljonu. Silađin je sudjelovao i u projektu paviljona 1998. godine u Lisabonu, koji je dobio sve moguće komplimente.
“A zašto nismo sada u Milanu?” pitam Silađina i odgovara da je bio u komisiji koja je trebala rješavati izbor ove godine.
“Treba znati da na izložbi takve vrste više košta održavanje nego realizacija projekta. A sve ovo što godinama tvrdi Grdjan naprosto je smiješno.”
Poznati arhitekt kaže da teško može ocijeniti kolika je šteta što nismo u Milanu. “Tu dimenziju koristi i štete možete gledati zaista različito. Recimo kao da u Zagrebu strašno fali neko kazalište, a jedan promil ljudi ide u kazalište.”