Desetak je hrvatskih arhitekata koji su postigli vrhunsku karijeru u inozemstvu. Arhitekti Branimir Medić i Pero Puljiz izvrsno su uspjeli u Nizozemskoj, a rade i grade diljem svijeta. Posebice u Aziji. U Zagrebu su projektirali stambeno-poslovno naselje Bundek. Branimir Medić diplomirao je 1987. arhitekturu u Zagrebu, potom završio postdiplomski na uglednom nizozemskom Berlage Institutu, dobio Master of Excellence in Architecture. Od tada stalno živi s obitelji u Amsterdamu. Medić i Puljiz su partneri u birou De Architekten Cie. Imaju filijale svog projektnog ureda u Zagrebu i u Šangaju. Supruga Medića je arhitektica, sin talentirani mladi glazbenik. Nerazdruživo prijateljstvo s arhitektom Perom Puljizom, vršnjakom i kolegom sa zagrebačkog fakulteta rezultiralo je vrhunskim arhitektonskim podvizima. Posebno, inovacijama. Medić ostavlja danas vidljiv pečat u gradnji nizozemskih gradova. U svijetu je poznat njegov “Dadong umjetnički centar” u Kaoshiungu na Tajvanu, neboderi u Amsterdamu i Rotterdamu. Pokraj Moskve upravo Puljiz i on grade potpuno novi grad - Vlašiku. Medić projektira ogromne privlačne korporacijske zgrade, ali i privatne vile... javne bazene, šetališta, parkove, trgove... Zgrade i urbane prostore koji žive u sadašnjosti, a namijenjeni su budućnosti.
Arhitekti su utjecajna profesija? Gradite i vladate... usmjeravate naše živote?
- Mislim da mi, arhitekti, ne vladamo. Naša profesija je ipak tek - uslužna djelatnost. Postoji zanimljivo i bitno pitanje: što je funkcija i koja je poruka arhitekture? Nakon Drugog svjetskog rata pojavljuje se - internacionalna arhitektura. Prigrljuju je tada novi društveni sustavi - komunizam i socijalizam - odbacujući eklektiku. Pojavljuje se originalni izražaj: nova, moderna arhitektura koja više ne posuđuje motive i znanja iz prošlih, povijesnih razdoblja. Započinje poslijeratna izgradnja, brza gradnja uz pomoć novih tehnika i tehnologija. Trebalo je napraviti puno stanova u kratko vrijeme. Dolazi do repeticije, ponavljanja istog modela projektiranja i izgradnje. Pogledajte stanove iz tog razdoblja kod nas, u južnom Zagrebu. To su identični stanovi, svi su isti. Temelji se to na filozofskoj ideji da smo - svi jednaki. Stanovi su u nizu, potpuno jednaki, a zabati tog niza su bez prozora. Zašto? Naprosto zato što svi moramo imati iste stanove. Ako si na kraju ili na početku kuće ne možeš i ne smiješ dobiti taj jedan prozor više, iako bi bilo logično da ga dobiješ. Bilo je to vrijeme vladavine ideologija.
To vrijeme je prošlo...
- Je. Sljedeći ‘boom’ arhitekture pojavljuje se nakon pada Berlinskog zida i nastanka novih ekonomija u svijetu. 90-te godine označavaju početak najvećeg ‘praska’ arhitekture na planetu. ‘New money’, novi novac, nova Kina, nova Rusija... Ekstremni arhitekti, poput Zahe Hadid, na primjer, koja do tada nije ništa uspjela sagraditi u Europi, otvaraju ogromne arhitektonske urede. Privlače pozornost na sebe, traže novi izražaj. Nastaje suvremena arhitektura, nevjerojatno bogata u oblikovanju. Mi je zovemo: ‘ikonična arhitektura’. Svaka kuća mora biti - ikona, mora imati individualnu pojavnost, razlikovati se od bilo čega prethodnog.
Nije li to pretjerivanje?
- Naravno, je. Apsolutno pretjerivanje. To nije idealan pravac. Ranije su ikonične bile crkve, pa potom gradske vijećnice... dakle, javni objekti. Danas, korporacije žele biti vidljive, ikonične, pa su takve i njihove zgrade. Bitna je novost da se građevine korporacija ne grade javnim nego privatnim novcem. Kapitalizam pokazuje novac i moć. Amerika je izrazit primjer toga. Raniji modernizam bio je, ideološki, vrlo pravedan pravac. ‘New money’, kao smjer arhitekture, ima za cilj skretanje pažnje na samog sebe: ja sam ‘rock and roll star’ ili ‘I’m hero for one day’ kako pjeva David Bowie. To je vladajuća poruka nove arhitekture. Liberalni kapitalizam dovodi to do ekstrema. U cijelom svijetu pa i kod nas u Hrvatskoj.
I vi radite takve veličanstvene zgrade za korporacije?
- Ne nužno. Ali, to jest izazov moje profesije. Kad smo mi, naš biro ‘De Architecten Cie’, došli na pozivni natječaj u Moskvu, kvadratni je metar stana uz Kremlj koštao 25.000 eura. I danas je takva cijena u tom moskovskom ‘ringu’. Svi tajkuni su se tamo skupili... Ista priča je i u New Yorku. Damien Hirst je, nedavno, u jednom danu prodao svoja umjetnička djela u vrijednosti od 100 milijuna dolara. Vlada novac...
Ali, ni za taj novac ne može kupiti najbolji Viñolyjev stan...
- Haahaaahaaaa... ne može. Shvatili ste koji su to odnosi i vrijednosti... Suludo...
Što je temelj arhitekture?
- Znanje i ratio. Znanje arhitekta i razumnost toga što radi.
Dizajn je postao bitna komponenta?
- Možda je dizajn postao i previše bitan... Dizajn ima isti problem što ga ima i - moda. Arhitekturu se ne smije shvaćati kao modu. Modni krikovi traju kratko. Arhitektonsko djelo traje stoljećima, ako je napravljeno sa znanjem i razumom. Ekstremnost u estetskom izražaju ne koristi arhitekturi. Dapače, opasna je. Sve što je iracionalno mora imati umjetnički ‘touch’ da bi trajalo. Takvih djela u arhitekturi ima jako malo. Danas nije više nikakav problem stvarati lijepu arhitekturu. Zahvaljujući internetu vidimo sve što se u svijetu projektira i gradi.
Sve se to može oponašati. Ali, zar je to cilj arhitekture?
- Očito, nije. Mene zanima ‘svevremena arhitektura’. Takva arhitektura, u prvom trenutku, nije uzbudljiva, ali s vremenom uzbuđenje i vrijednost rastu. Arhitektura je okvir u kojem živimo.
Nije li i ukras?
- Može biti, ali samo ako arhitekt ima poseban dar. Umjetnički. Rijetki ga imaju.
Što ako arhitekt zamišlja da je umjetnik, a nije?
- Onda je rezultat - kič. Što se, nažalost, često događa. Znate, modernizam je krenuo od ideje da ukras radi ukrasa - zapravo nema nikakvog smisla. Nije funkcionalan.
Funkcionalnost je - bit svega?
- ‘Funkcionalizam’ je osnova na koju se dograđuju dodatne vrijednosti. Slično kao i kod automobila: on mora imati sve kotače, mora imati jedan volan. Inače ne funkcionira.
Usput... automobili su također - arhitektura? Mobilna arhitektura?
- Pa da, slažem se. Bliski su arhitekturi. I u njima se živi. Automobilima je imanentna funkcija. To je zanimljivo pitanje koje ste mi postavili... Automobil je također, kao i arhitektura, inženjersko-kreativni produkt. Tu se isprepliću tehnička i estetska kreativnost.
Automobil se, često, kupuje prema estetskom kriteriju. I ne znaš što je pod haubom.
- Točno. Automobili su potrošna roba. Zgrade, neboderi, bolnice - nisu. Traju...
Koliko dugo ste već u Nizozemskoj?
- Punih 25 godina. Pola mog života.
Vidite li Hrvatsku iz Amsterdama? Osjećate li domovinu?
- Vidim Hrvatsku na televizoru... haahaaaahaaa... Kad mi je mama počela dolaziti u posjete nabavili smo satelitsku antenu. Amsterdam je, automobilom, 1370 kilometara od Zagreba. Neću vam govoriti o politici, iako je teško u Hrvatskoj izbjeći politiku. Jako volim Hrvatsku. Rođen sam u Splitu, odrastao u Zagrebu. Osjećam Hrvatsku. Moj tata je bio inženjer pa je stalno putovao po gradilištima. Mama me je stoga otišla roditi kod svoje sestre u Split. Mama stomatolog, tata je bio profesor na geodetskom fakultetu. Mama je iz Sinja, tata iz Brela.
Imate ured ‘De Architecten Cie’ i u Hrvatskoj... Zašto?
- Zato da Pero Puljiz i ja, i naše obitelji, budemo i tu prisutni. Pa mi smo svi diplomirali arhitekturu u Zagrebu: moja supruga, Pero i ja. Vraćamo dug domovini. Imamo desetak ljudi u zagrebačkom birou. Nemamo ovdje ured da bismo nešto zaradili. Ideja nam je: transfer znanja iz Nizozemske u Hrvatsku i to nam, nadam se, uspijeva. Nizozemska ima vrlo jaku nacionalnu arhitekturu, Hrvatska nema nacionalnu arhitekturu. Postoje samo talentirani pojedinci.
Nizozemska ima dugu vrsnu tradiciju gradnje...
- Nizozemska je velesila arhitekture, pragmatične i teorijske. Kad smo mi došli raditi u Amsterdam, 90-ih godina, taj grad je bio ‘Meka’ za arhitekte... Slavni postdiplomski Berlage Institut vodio je naš moćni teoretičar, istraživač i kritičar arhitekture Vedran Mimica. Sada je on otišao u Chicago gdje je dekan Collegea of Architecture pri Illinois Institute of Technology.
Jaka je tamo konkurencija - u vašoj profesiji?
- Nevjerojatno snažna. Teško je usporediti nizozemsku arhitekturu s hrvatskom. Tamo država sjajno funkcionira u čvrstom kontinuitetu. U Hrvatskoj je, nažalost, sada - vrijeme diskontinuiteta. To je, žao mi je reći, postala hrvatska karakteristika: prekid kontinuiteta. Ovdje se zaista premalo ulaže u znanje. To procjenjujem znajući situaciju u mojoj struci. Iako, imali smo vrlo sretnih razdoblja, prije stotinjak godina. Mirogojske Arkade su fenomenalne, Lenucijeva zelena potkova također, Meštrovićev paviljon je remek-djelo, a imali smo i jaku tradiciju zanatstva. Poslije svjetskih ratova pojavljuje se nacionalni i regionalni modernizam Iblera, Planića, Vitića.... koji su radili genijalne stvari. I danas imamo jakih arhitekata. Izdvojio bih izvanrednog Nikolu Bašića... koji cijeli život gradi Dalmaciju. Dakle, imamo vrsne pojedince, no tek u kratkom razdoblju imamo čvrsti sustav - ‘zagrebačku školu arhitekture’. Vrijeme je da se u Hrvatskoj stvori - novi front arhitekture. Moramo raditi na stvaranju autentičnosti...
Poznajete Arhitektonski fakultet u Zagrebu...
- Da. Izuzetno je loš.
Zašto? Pa, nije bio...
- Ne ulaže se u njega, nije se integrirao u svjetske trendove, ne predaje se na engleskom jeziku... Nema internacionalnih profesora... što je danas normalna činjenica na svim jakim školama arhitekture u svijetu.
Vi predajete na fakultetima?
- Da, ali ne u Zagrebu. Predavao sam cijele prošle godinu na Odjelu za arhitekturu i dizajn Politehničkog sveučilišta u Torinu. Tamo 40 posto studenata dolazi iz - Azije. To je postao dobar biznis tamo. ‘Prodaja znanja’ je unosan biznis. Talijani izvoze sve pa i znanje. Mi to još nismo dokučili... Zašto i hrvatski fakultet arhitekture ne bi mogao izvoziti znanje? Pa zaraditi novac za vlastiti napredak? Imamo europsko naslijeđe znanja, pogotovo u arhitekturi, a uopće ne prepoznajemo to naše naslijeđe. Ali, imamo tradiciju obiteljskih dinastija na fakultetu: tamo djeca nasljeđuju svoje roditelje profesore. Sve to stvara probleme i ruši ugled visokog učilišta. Sami sebe usporavamo, što je velika šteta. Individualno, pojavljuju se uspješni, no to nije učinak sustava.
Kako su vas i Puljiza, mlade arhitekte, primili u Nizozemskoj?
- Evo anegdote: nakon druge godine na postdiplomskom studiju Berlage Instituta, kojem je tada bio dekan njegov osnivač Herman Hertzberger, dobili smo - Pero Puljiz, Tadej Glažar, Vedran Mimica i ja - nagradu u Japanu za kulturni centar u Yokohami. Zove me novinar u Amsterdamu i veli: ‘Vi, holandski arhitekt dobili ste tu važnu nagradu...’. Prekinem ga i velim: ‘Ali ja nisam holandski arhitekt, ja sam Hrvat’. On nastavi: ‘A gdje živite’? ‘Tu u Holandiji, studiram na Berlageu’, odgovaram. On zaključi: ‘Vi ste holandski arhitekt. Dobro došli’. Evo, tako su nas primili, od samog početka. U Nizozemskoj vlada načelo: svatko je dobrodošao tko pridonosi boljitku društva.
Nakon 25 godina vi ste hrvatski ili nizozemski arhitekt?
- Nizozemski sam arhitekt hrvatskog porijekla. Tako me percipiraju u Nizozemskoj i svijetu. Imam hrvatsku krv, a racionalni duh mi je - nizozemski. Naučili su me umijeću arhitekture.
Kako funkcionira odnos vas i Pere Puljiza?
- Savršeno. Jedan radi projekt, a drugi je u opoziciji. I obratno. Na taj način imamo stalni ‘filter’, ugrađeno pročišćivanje vlastitih projekata. Vičemo jedan na drugoga i ispravljamo pogreške... To je beskrajno vrijedno. Nakon toga projekte potpisujemo s oba prezimena.
Upravo radite fantastičan posao pokraj Moskve... Grad Vlašika...
- Da. To vodi Pero. Ja sam opozicija. Dakle, bio je pozivni natječaj. Mi smo pobijedili. Zadatak je urbanistički i arhitektonski: radimo novi grad. Potpuno nov, na praznoj ledini. Moramo na toj ‘praznoj ploči’ napraviti suvremen, savršen - dugovječni grad.
Tko to plaća? Država, Putin?
- Privatni investitor, gospodin Balakin. Bit će to grad za 45.000 stanovnika. Iznimno intrigantan posao. Uz sve, u Rusiji je građevinska sezona jako kratka, jer je zima duga. Zato koristimo prefabrikate, elemente unaprijed napravljene u tvornicama. Obišli smo cijelu Europu pa su izabrane njemačke tvornice koje su već sagradile svoje pogone na licu mjesta, uz teren budućeg grada Vlašike. Krenuli smo s gradnjom prvih blokova. No, onda je stigla ukrajinska kriza. Kriza cijena nafte. Posao se nastavlja, ali sporije.
Tko će stanovati u tom podmoskovskom novom gradu?
- Srednja klasa. Nova srednja klasa. Kvadratni metar će imati prihvatljivu cijenu. Tri do četiri tisuće dolara. Naravno, ima tu i potpuno drugih opasnosti i problema. To već zadire u psihologiju, psihologiju mase, a i pojedinca. Stanovnici takvog grada trebaju živjeti u njemu i nastaviti ga razvijati. Mi moramo u grad ugraditi i - kontinuitet njegova života.