Rektor sveučilišta jedan je od najuglednijih društvenih položaja u mnogim zemljama u svijetu. Damir Boras je rektor Zagrebačkog sveučilišta, već ili tek, tri i pol mjeseca. Inženjer je elektrotehnike, doktor informacijskih i komunikacijskih znanosti. Bio je, donedavno, dekan Filozofskog fakuklteta u Zagrebu. Vrlo otvoren i poduzetan gospodin. Borasova specijalnost, znanost o informacijama i komunikacijama danas vlada planetom. Zagrebačko sveučilište najstarije je u zemlji i u ovom dijelu Europe. Osnovao ga je prije 346 godina car i kralj Leopold I, 23 rujna 1669. godine. Prva je bila Isusovačka Akademija. Danas Zagreb ima 29 fakulteta i tri Akademije. Rektor Boras je zanimljiva osoba, uvjereni optimist. Sportaš je bio, a i danas voli pobjeđivati. Otac mu je Hercegovac, majka podrijetlom Dalmatinka s Korčule. Sveučilište u Zagrebu, kojem je rektor, ima oko 80.000 studenata...
Nakon 15 stoljeća po prvi put smo dobili prvu predsjednicu Republike Hrvatske. To je događaj godine?
- Je. Vrlo sam zadovoljan. To je činjenica. Još u vrijeme izborne kampanje mnogi strani ambasadori su mi kazali kako imamo dvoje pravih europskih kandidata. To je odlično za Hrvatsku koja se sada pokazuje i ponaša kao zrela europska zemlja. Čestitam, od srca, našoj novoj Predsjednici. Također čestitam profesoru i predsjedniku Josipoviću, koji je pokazao u - za njega teškom trenutku - da je velik čovjek i dokazao da Hrvatska ima svoju kulturu, europsku kulturu i zrelu demokraciju.
Vi se, izravno, ne bavite politikom. Možete li procijeniti kakav će biti učinak na život i rad Sveučilišta?
- Izvrstan. Sveučilište surađuje s vlašću. Jasno, uz naše imanentno inzistiranje na autonomiji Sveučilišta, s čim se izrijekom složila i gospođa Grabar Kitarović. Uostalom, i izabrana Predsjednica je bila naš student. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu. Čak je i jedan ispit polagala kod mene... Vjerujem u dobru suradnju.
Što podrazumijevate pod autonomijom Sveučilišta?
- To znači samostalno upravljanje Sveučilištem. Jasno, tu ima načelnih dogovora s financijerom, a to je - vlast. Nadam se da ćemo to u budućnosti i potpisivanjem takozvanih programskih ugovora, i ostvariti. Sveučilište mora dogovoriti s državom što je državi potrebno od nas. Nakon toga dolazi autonomija koja znači i to da Sveučilište samo određuje svoje kadrove, da donosi svoje kvalitetne programe. Posebno moram naglasiti da ne može Sveučilište ne dijeliti sudbinu vlastitog društva niti biti iznad njega. Sveučilište mora pomoći i vlasti i gospodarstvu i građanima. Tako postajemo obrazovaniji, a time i sposobniji. Tada društvo napreduje.
Puno putujete?
- Dosta. Povezivanje je nužno, ako želimo i nadalje napredovati. Pokušavamo se mjeriti s cijelom Europom. Suradnja s jakim sveučilištima uzajamno nam koristi. Nedavno sam bio u Kini. Kada se bude čitao ovaj naš razgovor ja ću, vjerojatno, biti u Madridu...
Koja je vaša pozicija u svijetu?
- Zagrebačko sveučilište je među četiri posto najkvalitetnijih sveučilišta u svijetu. Blizu smo vrhunskoj kvaliteti. No, kad se pogleda koliko smo financirani onda je - čudo kako uspijevamo održati tu kvalitetu. Financijski standardi Europe su puno viši...
Mi smo talentirani?
- Stručnjaci koje mi “proizvodimo” s lakoćom nađu svoje mjesto u Europi.
Koliko studenata ima Zagrebačko sveučilište?
- To se dugo nije točno znalo. Sad znamo. Ima ih oko 80.000, čak do 85.000, računa se. U Zagrebu, praktički, svaki treći odrasli stanovnik u studentskim godinama je - sveučilištarac. Od ukupnog stanovništva grada, svaki šesta djevojka ili mladić su studenti Sveučilišta.
Ali, ipak, broj onih koji diplomiraju, koji završe studij, još uvijek je mali...
- Očekuje se da bi trebalo imati oko 25 do 30 posto visokoobrazovanog stanovništva. Izrael ih ima čak 40 posto. Kod nas je 2011. godine bilo 16 posto visokoobrazovanih, a sada ih je možda i 17 posto. To nije dovoljno. Nije lako doći na studij, pogotovo mladima iz perifernih dijelova Hrvatske. Na manjim sveučilištima mladi ne mogu naći sve ono što bi željeli studirati pa žele doći u Zagreb. U Zagrebu nema mjesta za sve, a i skupo je živjeti u glavnom gradu. Dakle, mnogi pametni i sposobni koji bi željeli doći u Zagreb - ne mogu. A, Hrvatska si ne može priuštiti desetak sveobuhvatnih sveučilišta kao što je zagrebačko. U takvoj smo situaciji. Ima studija koji su nam jako potrebni - za inženjerske struke. Međutim, za te struke nama dovoljno interesa ni kandidata za upis. To je čudno. Recimo, Strojarski fakultet ne može si osigurati dovoljno kvalitetnih mladih ljudi... Mnogi srednjoškolci nemaju dostatno znanje u matematici. Pa se onda na temelju državne mature na nekom tehničkom studiju za upis ne traži uvijek znanje matematike više - “A” razine. Onda se, kao uvjet za upis, da se ne odbije srednjoškolce, za buduće studente, postavi razina “B”. To je problem koji se stvara još u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju.
Imate li utjecaja na osnovno i srednjoškolsko obrazovanje?
- Nemamo. Ali, o tome ćemo razgovarati s ministrom Mornarom. Moramo to riješiti. To je važno za znanstveni napredak Hrvatske. Razgovarao sam nedavno s dekanom jedne naše umjetničke akademije o pokretanju programa kojim bismo razvijali i druge vrste kompetencije ili “inteligencije”, uz ova standardna, školska znanja poput matematike. S tim se mora početi u ranoj dobi školske djece.
Utječe li na sve to naša negativna demografska situacija? Sve nas je manje...
- Naravno da utječe. Činjenica je da mi na našim sveučilištima i na visokoškolskim ustanovama imamo oko 36.000 slobodnih mjesta, a mlada populacija koja sad dolazi broji oko 32.000 potencijalnih kandidata. Točno znamo da ćemo sljedeće godine, zbog demografskog pada, imati 31.000 pa zatim 30.000 i tako tim redom. Formalno, imamo previše mjesta na studijima, a s druge strane govori se i da ima previše mjesta na nekim društvenim i humanističkim studijima. Slažem se. No, ima premalo mjesta na vrhunskim društvenim studijima. Država mora znati što i kako želi obrazovati mlade i što joj treba za strateški razvitak Hrvatske. Nemamo mehanizme kojima bismo predvidjeli trendove koji će se pojaviti za pet, šest godina...Uz sve to, država treba zaustaviti demografski pad i potaknuti rast.
Što vi mislite, što državi treba?
- Ja sam inženjer pa to moram priznati: treba nam STEM područje. To su “Science, Technology, Engineering & Mathematics”. Studije u tom području sada potičemo sistemom školarina i stipendija. Ali, mi stipendiju možemo dati samo sposobnim mladim ljudima, onima za koje procijenimo da će i završiti takav studij. To su studiji na PMF-u, na Strojarstvu, na Elektrotehnici, odnosno FER-u. Nemamo dovoljno mlade populacije koja želi ići na te vrhunske specijalističke studije.
Možete li prepoznati - sposobne?
- Možemo prepoznati - najsposobnije. To radimo kroz sustav državne mature i putem prijemnih ispita. Prepoznajemo ih. Ali, ponekad, umjesto da najbolji ili najpametniji idu na inženjerske studije, oni odlaze na neke druge studije.
Morate ih motivirati...
- Pa da. To radimo.
Ima li Sveučilište neku projekciju - budućnosti?
- Ima. Kao i svi i mi moramo pomoći mladima koji završe fakultete, dakle laureati, kako ih zovu Talijani, da se zaposle ovdje, u Hrvatskoj. Pa to i jest naš osnovni cilj - školovati ih da budu vrhunski stručnjaci - u Hrvatskoj. Jer, trebaju nam. Tu.
Postoje i kritike na naše školstvo.
- Ima ih. Kritiziraju nas naši ljudi, naši diplomirani stručnjaci koji su otišli u inozemstvo. Kažu da naše školstvo ne valja. Kako ne valja kad su upravo ti isti ljudi završili naše fakultete? I - uspjeli u Europi i u svijetu... Problem je, možda, s prvostupnicima. Naime, ako poslodavac može, za istu plaću, zaposliti magistra znanosti, zašto bi onda uzeo prvostupnika? Tu nešto ne funkcionira. A i prvostupnici imaju, ipak, prilična znanja... Danas je Europska unija jedna cjelina i mi ne možemo sprječavati visokoobrazovane i sposobne ljude da odu van...
Pročitao sam negdje da ste igrali ragbi.
- Jesam. Gdje ste to pronašli? Igrao sam u prvoj ligi, u ranijoj državi. Igrao sam za Lokomotivu, na Kajzerici. Bio sam jako dobar ragbijaš. Igrao sam i košarku za veterane Cibone, s Knegom, Nakićem, Gospodnetićem... punih osam godina. Nisam bio prvi bek nego treći, ali sam igrao u svakoj utakmici. Tenis sam igrao u Mladosti.
I danas ste, vidim, snažni...
- Jesam, ali to je, sad, od jela i od stalnog sjedenja, a ne više od sporta... Haaahaaaaa...
Vaš otac, Mile Boras, slavni profesor Rimskog prava, bio je i meni profesor...
- To mi je drago. On je legenda Rimskog prava na Sveučilištu u Zagrebu. Ste položili?
Naravno, pa ja sam klasičar, kao i vi...
- Mog tatu su studenti u anketi proglasili za jednog od najboljih profesora.
Ne pada jabuka daleko od stabla...
- Slažem se, ako mislite da sam ja jabuka, a moj otac stablo... Znate, i sad se ja često predstavljam: ja sam - sin Mile Borasa. To ime mi znači... Otac me puno toga naučio. Nastavljam tradiciju obitelji.
Mama je Korčulanka iz Blata, a tata iz Vitine u Hercegovini?
- Mama je iz obitelji Kalogjera, rođena u Zagrebu, a otac u Vitini. Ja u Zagrebu.
Vitina?
- To je jedno predivno malo mjesto u kojem je na rijeci Vrioštica, još početkom 20. stoljeća, napravljena mala električna centrala, po Tesli. Vrioštica ima najfiniju bistru pitku vodu. Vitina je uz rijeku Trebižat, a naš zaselak se zove Brljica. Brljici, odnosno svećenicima braći Boras, je sam papa Benedikt XV prije 75 godina poklonio veliko crkveno zvono koje, navodno, ima čudotvorne moći: štiti mještane od “zla duše i tijela”, tako je napisao Papa u darovnom pismu. To zvono i danas zvoni. U Brljici se 90 posto ljudi preziva - Boras. Ostali se prezivaju Kralj ili Car.
Prezime Boras?
- To je prezime od milja, umiljenica. Dolazi od imena Boro. Boras, Milas, Maras, Ljubas, Vukas, Tomas su šest takvih prezimena u zapadnoj Hercegovini. Poslije su sa svojim prezimenima mnogi odselili na naše otoke. Sva ta prezimena imaju samo dva sloga i završavaju na - as. Moje rodoslovlje pratimo od 14. stoljeća...
Kalogjera?
- Da, mamina obitelj. To je grčko prezime. Ima ih na Korčuli, na otocima, u Zagrebu i u Veneciji. Vrlo talentirana familija.
Odlazite u Vitinu?
- Redovno, u Brljicu. Ranije s roditeljima, sada s mojom obitelji. Ljeti. Ljetujem u Brelima pa odemo u Međugorje i u Brljicu. Tamo mi još živi strina. Predajem i danas na Sveučilištu u Mostaru, jer mislim da je to naša nacionalna dužnost. Predajem informacijske znanosti, naravno. I, veseli me raditi sa studentima.
I sada, kao rektor, stignete predavati?
- Pa, nisam znao da ću biti rektor, bilo je sjajnih kandidata za rektora. Moram odraditi ono što sam obećao... Seminare obavljamo preko interneta, ali predavanja odem tamo održati. Vrlo sam zadovoljan sa sposobnostima mladih ljudi u Mostaru. Inteligentni su.
Pa, Hercegovci su vrlo vitalni dio hrvatskog naroda...
- Čujte, neki govore Hercegovci su ovakvi ili onakvi... Prije svega, Hercegovci su vrlo radin narod. Imaju težak život, većina nije nikad živjela dobro. Trebalo je biti jako sposoban da se tamo preživi, u tom škrtom kraškom kraju. Mnogi Hercegovci su bili dobrovoljci u Domovinskom ratu.
Rekli ste da odete u Međugorje... Hoće li ga papa Franjo napokon priznati svetištem?
- Joj meni, puno me pitate. Okruženje i ozračje koje tamo doživite je čudesno. Ljudi tamo dobivaju - nadu. Katolička crkva je pametna pa takvu odluku - prepušta vremenu... Ne treba brzati. Crkva je prilagodljiva i strpljiva. A, temelji se na pravim, temeljnim općeljudskim vrijednostima. U Međugorju se doživljava prava ljubav prema drugima. To je bitno.
Vjernik ste Hrvatske starokatoličke crkve... Priznajete Papu?
- Ima nekih razlika u odnosu na Katoličku crkvu. Postoji jedna zajednička komisija Utrechtske unije, kojoj pripada Starokatolička crkva, i Rimokatoličke crkve. Nedavno je zaključeno da nema velikih razlika. Celibata nema u Starokatoličkoj crkvi. Dakle, svećenici se mogu ženiti. No, morate znati da ni u Rimokatoličkoj crkvi celibat nije postojao prvih tisuću godina. To nije vjerska razlika nego disciplinska razlika. Što se tiče Pape: Papa je sveti čovjek kojeg kao Prvog među jednakima, “Primus inter pares”, priznaju svi ostali biskupi Katoličke crkve u svijetu. Nemamo nikakvu prepreku za ekumensku suradnju. Priznajemo Papu kao rimskog biskupa, koji je naslijedio mjesto svetog Petra u Rimu. Uostalom, Europa ima svoju kršćansku tradiciju i ne treba se toga stidjeti... Biblijske vrijednosti su općeljudske vrijednosti.
Zaplakali ste kad ste doznali da ste izabrani za rektora Zagrebačkog sveučilišta?
- Jesam. Od sreće. Mislim da je to bila sasvim prirodna reakcija. Pustiti suzu... Bio sam svjestan da biti rektor Zagrebačkog sveučilišta nije nešto što je dano svakome... To je ogromna odgovornost, čast i privilegija. Osim toga imao sam vrlo kvalitetne protukandidate. Tim je to bio još veći uspjeh. Naravno, navrli su mi osjećaji. Suze radosnice... Sjetio sam se i svog dragog dobrog oca... Znam koliko bi on bio sretan što mu je sin rektor.
I sad vidim suze u vašim očima... dok ovo govorite...
- Oprostite... Borasi su poznati po tome da ne skrivaju svoje osjećaje... Iskreni smo...
Hrvatska je zemlja znanosti?
- Jest, već pet stoljeća. A, uskoro ćemo biti, i u znanosti - mnogo, mnogo bolji... Svaki roditelj mora svom djetetu omogućiti što više znanja. Znanje je prava snaga društva.