Puno ste puta na televiziji vidjeli pirotehničare u minskom polju kako pipalicama oprezno pretražuju komadić po komadić sumnjivog terena. Pamtite ih po pancirkama, s kacigama i štitnikom ispred očiju dok, nalik na robote, čučeći ili ležeći, rade svoj opasni posao. A sada ćemo vam pokazati kako zaista izgleda razminiranje u Hrvatskoj - kažu mi dvojica pirotehničara dok s njima razgovaram u istočnoj Slavoniji, nakon što su se vratili s terena. Jedan od njih vadi svoj mobitel, uključuje opciju “album” i prebire po videosnimkama. Na malom ekranu vidim pirotehničara u minskom polju.
- Pogledajte! - kaže i gura mi mobitel pod nos.
Na kratkoj videosnimci od nekoliko desetaka sekundi, vidim pirotehničara kako hoda minskim poljem. U lijevoj ruci je metalni detektor, u desnoj kramp. Kao da kosi travu ručnom kosilicom, pirotehničar maše detektorom i svaki put kad on zapišti, dojavljujući da je ispod površine zemlje locirao nekakav metalni predmet, pirotehničar zamahne krampom kako bi iskopao pronađeno. On, naravno, ne zna što je ispod zemlje. Može to biti nekakva prazna konzerva, čahura, metak, ali naravno i mina. U djeliću sekunde, dok kramp udara o površinu zemlje, njegov je život na kocki.
Zapanjeni pogled
Dok zapanjeno gledam kako se u stvarnosti razminirava, pirotehničar mi uzima mobitel iz ruke.
- Kako ne biste pomislili da je ovo jedinstven slučaj - kaže i pokazuje sljedeću videosnimku. Zatim još jedan. Tereni su različiti, ali način razminiranja je isti.
- A sada pogledajte ovo - veli.
Na snimci se vidi da je iz kolovoza prošle godine. Male crvene brojke u dnu ekrana mobitela pokazuju da je jutro, tek nešto iza devet sati. Gol do pojasa, samo s maramom na glavi da bi se zaštitio od sunca - kao da je žetelac u žitnom polju - pirotehničar hoda minskim poljem: u lijevoj je ruci metalni detektor, u desnoj kramp.
Vidjevši da sam u šoku, onaj drugi, dok sjedimo na terasi kafića u ugodnoj travanjskoj večeri, kaže:
- Ovako zarađujemo naš kruh. Činimo to da bismo ostvarili normu, jer nemamo vremena za pipalice. Jednom se dogodilo da je kolega krampom udario po protutenkovskoj mini, ali je imao sreće, promašio je upaljač. A kolegu kojeg ste vidjeli kako do pojasa gol, traži eksplozivne naprave u minskom polju, bez pancirke i kacige, na to je natjerala nužda. Prošlo je ljeto bilo pakleno i već izjutra temperature su bile oko 35 Celzijevih stupnjeva. Tko bi, po takvim vrućinama, izdržao pod suncem u pet-šest kilograma teškoj pancirki i s kacigom na glavi.
Dvojica pirotehničara tvrde kako je razminiranje postalo nemilosrdan biznis u kojem se tvrtke - da bi dobile posao - natječu što nižim cijenama. Ima čak ponuda, tvrde, da se razminiranje kvadratnog metra nudi i za 3,5 kune. A prosječna cijena razminiranja jednog četvornog metra prošle je godine iznosila 7,66 kuna, plus PDV.
- Pokušajte zamisliti koliko onda četvornih metara mora razminirati pirotehničar da bi zaradio plaću. Nećete vjerovati, ali ima pirotehničara koji dnevno razminiraju i do tisuću četvornih metara! Možete misliti kako je taj posao obavljen. Onima koji tako ne žele raditi, poslodavci prijete otkazom.
Različite matematike
Prema standardima Ženevskoga međunarodnoga centra za humanitarno razminiranje, optimalan učinak u pustinjskim uvjetima, gdje je pretraživanje mina razmjerno jednostavno, jest taj da pirotehničar može pregledati 104 metra četvorna. Kad je o razminiranju livada riječ, broj četvornih metara drastično pada: moguće je, sa sigurnošću, očistiti samo 20 metara četvornih. Inspektorat MUP-a izdao je mišljenje da maksimalna površina koju tijekom radnog dana (u trajanju od pet sati) pirotehničar može razminirati iznosi između 400 i 450 metara četvornih.
- Problem je - kažu moji sugovornici - to što su poslodavci gornju moguću granicu označili kao normu. To je, dakle, ono što morate napraviti bez obzira na to kakav je teren na kojem radili. Ljudi su pod silnim stresom, jer znaju da im, ako to ne ostvare, prijeti otkaz. Tako stoji u pravilnicima i ugovorima o radu. A pirotehničari znaju da u Hrvatskoj, kad jednom izgube posao, nije lako naći drugi, pa šute i rade. To su sve mladi ljudi, s dvoje-troje djece, obično nezaposlenim suprugama i stambenim kreditima za vratom. Imaju veći strah od iskazivanja nezadovoljstva, nego od ulaska u minsko polje. U strahu su da ne izgube posao. Iz istih smo razloga i mi zatražili da ne spominjete naša imena, kažu sugovornici Jutarnjeg.
(...)